DA STE poželjeli smisliti najuvrnutiju uvredu koju je predsjednik države mogao uputiti predsjedniku vlade, vjerojatno se ne biste uspjeli dosjetiti "plamenog jazavca", sintagme koja sa sobom povlači i dozu apsurda, kao da umjesto dnevnih novina čitate kakvog ruskog basnopisca poznatog po vrckavim novelama o herojskim zečevima. Da ste potom, jer kreirate dramski dijalog, pokušali osmisliti najbanalniju jasličarsku doskočicu kojom bi mu predsjednik vlade mogao reternirati, vjerojatno biste izmislili nešto pametnije od, parafraziram, ostarjelog balavca.
Obojica bi se trebala sramiti
Da ste tu dinamičnu razmjenu, na kraju, odlučili uglaviti u za to najmanje primjeren povijesni trenutak, kada takvom farsičnom dobacivanju nije ni mjesto ni vrijeme, i kada bi se obojica trebala sramiti svojega ponašanja, vjerojatno ne biste bili baš takav okorjeli cinik da to bude najveća zdravstvena kriza u posljednjih stotinu godina, kada za desetke tisuća građana nastupaju ovrhe jer nisu platili mobilnu pretplatu, kada bolnice priznaju da zbog višegodišnjih dugova svojim pacijentima neće moći zajamčiti redovnu terapiju i kada se tisuće građana dnevno kašljući bude s boleštinom dišnog sustava dovoljno grdnom da se zbog nje gase čitava gospodarstva.
No, želimo li biti sasvim pravedni – što god mislili o intelektualnom karakteru Milanovićevih dosjetki te o točnosti njegovog poznavanja kataloga latinskih izreka i logičkih pogreški – on je u ovoj razmjeni manje kriv: predsjednik države se, ipak, nalazi na poziciji protokolarnog fikusa.
Njegova je uloga biti vješt retoričar, poznavati tezaurus, bez greške recitirati naučene rečenice, tečno govoriti strane jezike i ne sramotiti nas na međunarodnim zbivanjima, po kojim se kriterijima, a osobito po posljednjem, doimao kao bolji takmac od donedavne predsjednice. Svjestan da je njegovo premijersko vrijeme gotovo i da se tada nije proslavio, Milanović je pristao na jedinu vidljiviju poziciju koja mu je preostala, pa, nastojeći ostati relevantni društveni dionik, željenu prisutnost u političkom diskursu ostvaruje na jedini sada dostupan način: prepiranjem preko medija. Čak i ako nije moralno opravdano, a nije, barem je dosljedno i psihološki uvjerljivo.
Kad je Milanović mogao nešto učiniti za Hrvatsku, nije želio
Kad je mogao nešto učiniti za ovu državu, nije želio, a sada, kad više ne može, slobodan je nekažnjeno se pretvarati da želi. Ništa nije lakše nego popovati kad si lišen supstancijalnih ovlasti i kad se ne moraš grčiti smišljajući kakav provediv plan, jer tada pukim naricanjem o nepravdi prazniš repertoar dostupnih postupaka.
Milanović sada doista nema pametnijeg posla nego, citiram, koristiti svoju sarkastičnu jezičinu – iako bi ju nedvojbeno mogao koristiti i produktivnije – jer zbog epidemioloških mjera više ne može ni na Pantovčaku primati posjetitelje i hiniti da ga zanimaju njihovi problemi. Štoviše, vjerojatno je uvjeren da svojim ekscesima krči političku močvaru i karakterno ukazuje na stvarne društvene probleme, što je dijelom učinkovita strategija, a dijelom snishodljivo samozavaravanje.
Plenković u vrijeme višestruke krize nema pametnijeg posla od dječačkog podbadanja
Međutim, ako si premijer države, i ako si se prije jedva tri mjeseca natjecao da po drugi put postaneš premijer države, u jeku višestruke krize imaš znatno pametnijeg posla od dječačkog podbadanja s drugim političkim čelnikom koji ti je zapravo po svemu nalik. Idemo polako: ako pretendiraš po drugi put zasjesti na čelno političko mjesto u državi gdje gotovo ništa ne funkcionira, i za to primati mjesečnu plaću koja te čini jednim od najskupljih javnih djelatnika, od tebe se očekuje da pokažeš ambiciju učiniti da u njoj barem nešto profunkcionira.
Ako nastojiš voditi državu gdje su bolnice toliko zapuštene da dobavljačima ne mogu platiti redovne pošiljke lijekova, pa se kod njih zadužuju godinama, davno prije ikakvog izvanrednog stanja kojim bi se mogle opravdati, od tebe se očekuje da sa svojim ministrom zdravstva nešto učiniš kako građani ne bi izgubili terapiju bez koje mogu umrijeti. Iako ovo može zvučati kao moralističko pretjerivanje, neki su klinički bolnički centri, poput onog osječkog, već priznali da uskoro neće imati lijekove za najteže bolesne pacijente, one s karcinomima.
Zašto Plenković uopće želi biti premijer?
Ili, ako pretendiraš upravljati državom iz koje je od ulaska u Europsku uniju pobjeglo najmanje dvjesto tisuća građana, a neslužbeno i više, pa se potom naselilo u uređenijim europskim državama, od tebe se očekuje da onima koji su ipak ostali zajamčiš minimalne egzistencijalne uvjete da ne moraju pobjeći.
Ili, ako kaniš upravljati državom gdje su mladi duboko ogrezli u radikalizam i međuetničku netrpeljivost, na što ti godinama ukazuju sociolozi i politolozi kojima plaćaš da za tebe istraže javno mnijenje, od tebe se očekuje da putem obaveznog građanskog odgoja sa svojim ministrom obrazovanja buduće generacije odgojiš kao tolerantne, zrele i političke pismene ljude koji će izgraditi neko zdravije društvo. Ili, ako želiš upravljati zajednicom gdje si građani s prosječnim plaćama ne mogu priuštiti mjesečni najam dvosobnog stana u bilo kojem većem hrvatskom gradu, od tebe se očekuje da urediš društvene stanove ili pokažeš inicijativu utjecati na te basnoslovne rente.
Ako ne želiš ili ne možeš učiniti ništa od navedenog – jer ti manjka invencije, brige ili sposobnosti da formiraš učinkovit i moralan tim stručnjaka koji će s tobom raditi na društvenom boljitku – posve je nejasno zašto si odlučio biti premijer, a ne predsjednik, gdje si se mogao osjećati važno, a pritom se zadovoljiti vještom retorikom, poznavanjem tezaurusa, točnim recitiranjem naučenih rečenica, tečnim govorenjem stranih jezika i nesramoćenjem naroda na međunarodnim događanjima.
Nesposobnost kamuflirana fakinskim prepiranjem
Zapravo, ako premijer doista nije znao da nam javni diskurs vrvi govorom mržnje prema ženama, političkim neistomišljenicima i etničkim manjinama, da su bolnice kritično prezadužene te da je na mjesto upravitelja državne firme imenovao optuženika za korupciju, onda zna manje od prosječnog građanina koji koristi društvene mreže i prati vijesti, i posve je nejasno koja je uopće svrha funkcije premijera, osim da sjedi na sastancima s uvaženim kolegama iz Europske unije, zavodi ih poznavanjem pravila finoga govora i srdačno se druži s Charlesom Michelom ili Ursulom von der Leyen.
Kao i Milanović, Plenković je lukav dečko koji svoju nesposobnost da popravi stanje u državi kamuflira onime što zna: bahatim prepiranjem i hinjenjem da mu glasovi članova HDZ-a i njihovih familija na rekordno neposjećenim izborima pružaju demokratski legitimitet.
Potpuno je poražavajuće u trenutku zdravstvene i socijalne krize promatrati natezanje dva odrasla, narcisoidna državnika gladna moći i odobravanja, koji – umjesto da zatome svoja podbuhla ega od kojih nitko u prostoriji ne može disati, sjednu za isti stol i posvete se društvenim problemima – vrijeme provode natječući se tko može biti elokventniji nasilnik i sazivajući višesatne presice gdje se međusobno kleveću.
O radikalizmu se prepucavaju autor izjave o vojnoj lekarki i gost u emisiji dokazanog fašista
Iako Milanović može tvrditi da to čime danima zagađuju javni prostor nije prepiranje, nego obznanjivanje istine koji je od dva začešljana retoričara začeo ekstremizam u Hrvatskoj, i sam je uz ironičan podsmijeh procijedio da je titula plamenog jazavca nešto što čuva za pojedince kojima se nastoji narugati. Zapravo, smiješno je što uopće polemiziraju o tome čije su izjave i djela – vojne lekarke, gostovanja u opskurnim emisijama dokazanih fašista ili institucionalizirani povijesni revizionizam – utrli put rastućem radikalizmu kod mladih.
Bolno je očito, naime, da je društvo koje ne sankcionira govor mržnje – pa ne kažnjava ustaški pozdrav obilnim globama i ne zamara se narodnim tribunima koji po svježe obojenim fasadama i u komentarima prijete umjetnike, etničke manjine te oporbene zastupnike politi benzinom i užgati – i ne radi na političkom opismenjavanju mladih - plodno tlo za ekstremizam. Jedini odgovor jednog drugome koji bi bio prihvatljiv i doista zasluživao medijsku pažnju bio bi: Oprosti, nemam vremena za ovo, svađat ćemo se nekom drugom prilikom, sada moram(o) zaslužiti svoju plaću.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala