MILORAD DODIK opet divlja. Uobličeno u političku poruku, srpski član Predsjedništva Bosne i Hercegovine najavljuje odcjepljenje, što radi godinama, i tu nekog lijeka, zapravo, nema. BiH od rata ionako funkcionira kao neka vrsta poluprotektorata u kojem se, kao u laboratoriju, svi igraju politike, ali nitko se ne usudi ići do kraja.
Međunarodna zajednica, utjelovljena ponajprije u visokom predstavniku, već dva i pol desetljeća uzalud traži svoj smisao i optimalan način djelovanja u BiH, bošnjačka politika glumi integrativni faktor, utjecajan u čitavoj državi, premda joj već u Kiseljaku kopni utjecaj, dok hrvatski i srpski lideri, uz otvorenu ili prešutnu podršku Zagreba i Beograda, podržavaju velikodržavne snove. BiH je valjda jedina europska država u kojoj se Vučić, Milanović ili Plenković smiju ponašati kao gazde: čim se zapute u drugom smjeru, pretvaraju se u nježne pudlice, daju šapu i mašu repom. Po BiH pokazuju zube. Osobno ili preko izaslanika.
Iz Dodikovih usta izlaze Vučićeve misli
Dodik je, u tom smislu, pravi reprezent politike službenog Beograda, neka vrsta Aleksandra Vulina na isturenom komandnom mjestu, osoba iz čijih usta izlazi ono što se Aleksandar Vučić, pritisnut bremenom funkcija, više ne usuđuje izgovarati. Sve što Dodik sikće svodi se na prijetnje definitivnog ostvarenja cilja s kojim je srpska politika krajem osamdesetih krenula u ratne projekte, a to je širenje srpskih granica prema Hrvatskoj i BiH. Stvar s Hrvatskom je evidentno propala, ostaje BiH u kojoj je, kao kompromis s koječim, pa i zdravim razumom, stvorena Republika Srpska.
No to je uglavnom dobro znana povijest, držimo se aktualnih tema. Val Dodikovih prijetnji uslijedio je nakon što je visoki predstavnik Valentin Inzko, sedam dana prije kraja mandata, nametnuo izmjene Kaznenog zakona kojima, uz ostalo, zabranjuje negiranje genocida, što se Dodiku nije svidjelo. Još prije 14 godina o srebreničkom je genocidu govorio kao o "nespornoj pravnoj činjenici" utvrđenoj na sudu u Haagu. Sada, pak, najavljuje rušenje države jer je netko u zakon ubacio zabranu negiranja onog što je sam priznao.
Promjene mišljenja - glavna Dodikova konstanta
Naravno, Dodik je u međuvremenu promijenio mišljenje, promjene su jedina konstanta njegova bavljenja politikom. Zadnjih godina slovi kao jedan od bitnijih ruskih igrača na Balkanu, nitko više i ne pamti da se vlasti dokopao na sjednici parlamenta RS-a održanoj u Bijeljini u siječnju 1998. godine, u prisustvu američkog ambasadora. Kvorum su rušili članovi SDS-a Radovana Karadžića i republičkosrpske ekspoziture Šešeljeve Srpske radikalne stranke, a osiguravala ga je i bošnjačko-hrvatska koalicija za cjelovitu BiH.
Danas pokojni Franjo Majdandžić, tadašnji član Stranke za BiH, u jednom je intervjuu prije nekoliko godina demantirao priču da ga je iz Zagreba, gdje se oporavljao nakon operacije, SFOR dovezao helikopterom na tu sjednicu: nije, naime, bio SFOR, nego UNHCR i nije helikopter nego automobil. Bez Majdandžića ne bi bilo sjednice niti bi Dodik bio izabran za premijera. Logistiku i svakovrsnu pomoć osiguravale su međunarodne snage.
Ne treba se, zapravo, čuditi strancima koji su tih godina pokušavali uspostaviti kakvu-takvu stabilnu vlast u RS-u bez one gomile fanatika i koljača okupljenih oko Radovana Karadžića i Ratka Mladića. Za novi kroj moralo se koristiti raspoložive materijale, a Dodik se, na prvi pogled, činio zgodnim izborom.
Njegov prvi značajniji angažman na nivou BiH bio je prije ratova, u reformistima jugoslavenskog premijera Ante Markovića, okupljenima oko pogrešnog uvjerenja da će privredne reforme i otvaranje ekonomije prema inozemstvu smiriti međunacionalne tenzije u Jugoslaviji. Tijekom rata ostao je u kakvoj-takvoj opoziciji SDS-u, deklarirao se kao socijaldemokrat. Ukratko, bio je lokalni čovjek, domaćin iz Laktaša, s nekakvom sklonošću prema tržištu i bez izraženih simpatija prema karadžićevšitini. Tako se tada činilo.
Vlasnik viletine na Dedinju
Skoro dva i pol desetljeća kasnije Dodik je jedan od imućnijih vladara na ovim prostorima, čiju podužu imovinsku karticu, poput trešnjice, krasi viletina u Beogradu kupljena baš one godine kad je ponavljao da je u Srebrenici počinjen genocid. Samo što ga sada negira. U njegovu se entitetu ovih dana prikupljaju potpisi za peticiju protiv Inzkove odluke, on najavljuje izdvajanje iz države u čijem Predsjedništvu sjedi. Prijetnju je formulirao otvoreno, rekao je da se nitko ne treba čuditi koracima na koje će se odlučiti RS ne bude li Inzkova odluka povučena. U bosanskohercegovačkoj partiji pokera blefova ima i previše.
Kada bi netko imao živaca, Dodiku bi dao rok da se odcijepi od BiH. Bio bi to spektakularan krah: Republika Srpska nastala je na teritoriju koji je Karadžićeva vojska etnički čistila. Kao nekakav pokušaj samostalne države ili pokrajine u sklopu Srbije, imala bi dugu granicu prema ne baš prijateljski nastrojenoj Federaciji BiH, naročito prema dijelovima u kojima žive Bošnjaci.
Od Hrvatske velike koristi ne bi imala, ne zato što su ovdašnji nacionalisti poput Plenkovića ili Milanovića naklonjeni konceptu zajedničkog življenja u BiH - oni ga uopće ne razumiju - nego zbog toga što je glavni pokretač njihovih politika strah od Bruxellesa. Rusija je geografski malčice predaleko da bi njezina topla, bratska podrška imala konkretan, svakodnevni značaj.
Odcjepljenje RS-a oslabilo bi mit o Kosovu
Konačno, izlazak RS-a iz BiH dokinuo bi stožerni mit srpskih nacionalista, onaj kosovski. To ludilo s Kosovom, koje se prenosi desetljećima, neovisno o tome vlada li Srbijom Milošević, Tadić ili Vučić, i navodna borba za njegov povratak u srpsko okrilje, održava se i na prijetnji izdvajanjem RS-a iz BiH. Konačni odlazak RS-a značio bi konačni kraj kosovske iluzije, pogonskog goriva srpske iracionalne politike, a svaka je nacionalistička politika iracionalna. Dodik bi tim potezom izgubio omiljenu igračku, glavno sredstvo svoje politike. Kome i čime bi prijetio u velikoj Srbiji ili samostalnom RS-u?
Dinamiku i intenzitet srpskih i hrvatskih političkih režanja u BiH diktiraju službeni Beograd i Zagreb. Stoga, koliko god se činio silan, Dodik je, zapravo, Vučićeva pudlica u obličju pit bula, uvijek spreman trovati atmosferu, ali nesposoban trajno je uništiti. Jedan poziv iz Beograda bi ga smirio, ali u Beogradu bi trebao sjediti netko tko u vrijeme genocida u Srebrenici nije prijetio da će za jednog ubijenog Srbina ubiti stotinu muslimana.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala