Mizokineziju ima svaki treći čovjek. Što je to?

MIZOKINEZIJA, slabo poznat fenomen koji se istražuje tek posljednjih desetak godina, mnogo je učestalija nego što se mislilo, pokazala je jedna velika studija.

Prema istraživanju objavljenom u časopisu Nature Scientific Reports mizokinezija pogađa otprilike trećinu populacije, s tim da ne pogađa sve ljude jednako.

Što je mizokinezija?

Mizokinezija, odnosno "mržnja prema pokretima" (od grčkih riječi miso, što znači "mržnja", i kinesis, što znači "pokret"), odnosi se na iritaciju ili stres izazvan gledanjem ponavljajućih pokreta drugih ljudi, primjerice nervoznog cupkanja nogom, lupkanja prstima ili klikanja kemijskom olovkom.

Mizokineziju prvi je put prepoznao tim nizozemskog neuroznanstvenika Arjana Schrödera 2013. godine.

Studije su pokazale da su okidači mizokinezije često povezani s okidačima mizofonije, mržnje prema ponavljajućim zvucima.

Međutim, podražaji povezani s pokretima, poput trzanja stopala i tapkanja prstima, ne moraju nužno imati odgovarajuće auditivne karakteristike. Zanimljivo je pritom da mnogi oboljeli od mizofonije opisuju da mogu čuti zvukove povezane s tim pokretima. Stoga je odnos između mizokinezije i mizofonije teško jasno razaznati.

Većina ljudi takve ponavljajuće pokrete jedva primjećuje, no osobe s mizokinezijom doživljavaju ih s intenzivnim osjećajima nelagode, iritacije, pa čak i ljutnje.

Raširenija pojava nego što se mislilo

U studiji, koja je uključivala više od 4100 sudionika, otkriveno je da čak 33% ljudi doživljava određeni stupanj mizokinezije, što znači da je daleko češća nego što se pretpostavljalo.

Zanimljivo je da se može javiti kod osoba bez ikakvih povijesti mentalnih poremećaja, što navodi na zaključak da bi mogla biti raširena karakteristika ljudske percepcije, a ne neki rijedak neurološki problem.

"Ovi rezultati podržavaju zaključak da osjetljivost na mizokineziju nije fenomen ograničen na kliničke populacije, već je osnovni i dosad nedovoljno prepoznat socijalni izazov koji dijele mnogi u široj, općoj populaciji", objasnili su autori studije.

Istraživanje je također otkrilo da su osobe s mizokinezijom češće izvještavale o stresu i anksioznosti, što sugerira da bi mizokinezija mogla biti povezana s emocionalnom preosjetljivošću ili povećanom razinom empatije.

Mogući uzroci i mehanizmi mizokinezije

Mehanizmi koji uzrokuju mizokineziju još nisu potpuno jasni, no postoje neke teorije koje ih pokušavaju objasniti.

Jedna od vodećih sugerira da je mizokinezija povezana s ljudskom sposobnošću prepoznavanja i empatije prema emocijama drugih ljudi. Naime, ponavljajući pokreti mogu se tumačiti kao znak tjeskobe ili nervoze, što bi moglo izazivati nelagodu kod promatrača koji su osjetljivi na tuđa emocionalna stanja.

Druga teorija temelji se na evolucijskoj perspektivi, a sugerira da bi ponavljajući pokreti mogli aktivirati instinktivnu reakciju na potencijalnu opasnost, prisutnost predatora, neprijatelja ili neke druge prijetnje. Iako živimo u modernom društvu, ovi instinktivni odgovori možda su ostali duboko ukorijenjeni u našim mozgovima.

Postoji i neurološka komponenta koja bi mogla igrati ulogu u razvoju mizokinezije. Naime, studije su pokazale da osobe s većom osjetljivošću na vanjske podražaje mogu imati hiperaktivne neuronske mreže u mozgu, osobito u područjima povezanim s pažnjom i osjetilnom obradom.

Klinička psihologinja Tanja Jurin s Filozofskog fakulteta u Zagrebu kaže da je mizokinezija vjerojatno povezana sa širim problemom, koji se manifestira na razne načine.

"Postoje ljudi koji su preosjetljivi na razne vanjske podražaje. Preosjetljivost na pokrete ili zvukove vjerojatno je dio tog sindroma", kaže Jurin.

Još jedan faktor koji se često spominje je individualna tolerancija na frustraciju. Osobe koje imaju niži prag tolerancije na frustraciju mogu biti sklonije razvoju mizokinezije jer ponavljajući pokreti mogu djelovati kao iritantan podražaj koji prelazi njihov prag tolerancije. Ovo bi moglo biti posebno izraženo u stresnim situacijama ili kod osoba koje su već pod velikim emocionalnim opterećenjem.

Jurin upozorava da mizokinezija i mizofonija ne bi smjeli biti pokriće za pretjerano ispoljavanje frustracije.

"Ne bi bilo dobro da se iritabilni ljudi skrivaju iza dijagnoze. Očito je da ima puno ljudi kojima mogu smetati ponavljajući zvukovi ili pokreti. Takva preosjetljivost ne bi trebala biti opravdanje za eventualne drastične reakcije. Naprotiv, ljudi koji imaju problema s njom trebali bi se s njome suočiti i potražiti pomoć", kaže Jurin.

Drugačija povezanost dijelova mozga

Jedna studija snimanja mozga mogla bi pružiti neke uvide u neuronsku osnovu mizokinezije iako je bila fokusirana na mizofoniju. U njoj su znanstvenici otkrili da su mozgovi ljudi koji imaju problema s mizofonijom povezani drugačije i da stoga funkcioniraju drugačije.

U tom kontekstu posebno je zanimljiv premotorički korteks mozga, koji se nalazi u frontalnom režnju, neposredno ispred primarnog motoričkog korteksa. Studija je pokazala da je kod osoba s mizofonijom primarni motorički korteks puno snažnije od prosjeka povezan s auditivnim i vizualnim korteksima, što dovodi do pojačane komunikacije između njih.

To znači da se kod pacijenata s mizofonijom, kada su izloženi auditivnim ili auditivno-vizualnim okidačima, kao što su zvukovi lupkanja prstima, također aktivira premotorički korteks, što se ne događa u mozgovima osoba koje ne pate od mizofonije.

Zrcalni neuroni i zrcaljenje ponašanja

Nadalje, premotorički korteks je najveće središte tzv. zrcalnih neurona, motoričkih neurona koji se aktiviraju i kada mi djelujemo i kada promatramo radnje koje izvodi netko drugi. Dakle, ti neuroni omogućuju nam da zrcalimo ponašanje drugih i funkcioniramo kao da ga sami izvodimo.

Automatska, pretjerana aktivacija zrcalnih neurona u premotoričkom korteksu može rezultirati negativnim iskustvima, odnosno neugodnim emocionalnim i fiziološkim simptomima.

Mercede Erfanian, jedna od autorica ove studije, izjavila je da njezini nalazi podržavaju teoriju o postojanju neurološke osnove mizofonije i mizokinezije te da mogu pomoći u objašnjavanju zašto neki ljudi s mizofonijom kažu da su prisiljeni oponašati zvukove ili pokrete kao strategiju suočavanja s okidačima, što je pojam koji je njezin kolega u studiji Sukhbinder Kumar nazvao "hiperzrcaljenje".

Utjecaj na svakodnevni život i moguća rješenja

Mizokinezija može značajno utjecati na kvalitetu života i interakcije ljudi koje pogađa. Ona može utjecati na sposobnost koncentracije, produktivnost na radnom mjestu, pa čak i na socijalne odnose.

Iako ne postoje specifični tretmani za mizokineziju, tehnike poput kognitivno-bihevioralne terapije (CBT) i opuštanja, kao što su meditacija i mindfulness, mogle bi pomoći ljudima da se bolje nose s njom.