"OVO PIŠEM u gradu gdje nema granatiranja. Nema ruskih projektila koji pogađaju domove i nema sirene za zračni napad sa zvukom koji vam preokreće želudac i oduzima energiju. Voljela bih da Ukrajinci mogu reći isto. Nakon mjesec dana izvještavanja iz njihove zemlje, upravo sam ostavila naciju pod brutalnim napadom i nemam pojma kada će to završiti", za BBC piše Sarah Rainsford, čiji tekst prenosimo u nastavku.
Bila sam uvjerena da ipak neće biti sveopćeg rata
Nije da nisam znala za što je Vladimir Putin sposoban. Izvještavala sam o aneksiji Krima 2014. godine, a potom i o ratu u istočnoj Ukrajini koji su razbuktali ruski zastupnici i propaganda.
Također sam dugi niz godina izvještavala iz same Rusije, pokrivajući ubojstva i trovanja oporbenih osoba, ratove u Čečeniji i Gruziji i užase poput opsade škole u Beslanu, sve dok nisam bila izbačena iz zemlje prošlog ljeta kao "sigurnosna prijetnja".
Ipak, stigla sam u glavni grad Kijev u veljači uvjerena da ruski predsjednik neće pokrenuti sveopći rat protiv Ukrajine. Sama se ideja činila smiješnom, iracionalnom, pogubnom i svi s kojima sam razgovarala u obje zemlje su se složili s tim.
Ali 24. veljače probudila me grmljavina eksplozije koja je pokazala da smo svi pogriješili.
Kad je počeo rat, Nika je bila toliko preplašena da je sjedila za klavirom i svirala što je glasnije mogla vičući iz sveg glasa. Ova 15-godišnjakinja nije mogla podnijeti zvuk bombi.
Nika je iz Harkiva, drugog po veličini grada u Ukrajini, ali sreli smo se u motelu u malom gradu prepunom obitelji koje su pobjegle i živjele u mraku, bojeći se da će ih ruski borbeni zrakoplovi primijetiti.
Kad smo stigli, recepcionerka nas je žurno poslala u restoran, nagovarajući nas da brzo jedemo jer se osoblje mora vratiti kući prije policijskog sata. Svatko tko je izašao nakon mraka riskirao je da bude upucan.
"Hvala Bogu da sam živa"
"Ne pali nikakva svjetla i ne koristi previše tople vode", poručila je recepcionerka. Kad smo pitali za najbliže sklonište, pokazala je negdje iza kuhinje.
Nika je bila tamo nekoliko noći, ali jedva da je spavala. Tinejdžerica je rekla da joj je prva pomisao svakog jutra bila: "Hvala Bogu da sam živa."
Govorila je engleski, a izravnost njezina izričaja bila je razoružavajuća.
"Bili smo u panici jer smo se morali skrivati. Život nam je bio u opasnosti", rekla je Nika, opisujući kako je prvi tjedan rata provela u tetinom podrumu: "Bilo je hladno i skučeno. Nismo imali puno hrane. Ovo je bilo vrlo traumatično razdoblje. Sada se bojim svakog zvuka. Ako netko plješće, odmah mi se plače. Počinjem se tresti."
Tinejdžerica je na svom mobitelu uz svjetlost lampi pregledavala slike života prije rata - nasmiješene poze s prijateljima, u parku, u svojoj kući.
"Samo se želimo vratiti. Želimo znati da će naše obitelji sutra biti žive. Želimo mir", kaže Nika za BBC.
Harkiv je udaljen samo 40 km od ruske granice. Većina ljudi tamo govori ruski kao prvi jezik, a ne ukrajinski, a s druge strane granice imaju prijatelje i rođake. Vjerojatno je zato Vladimir Putin mislio da bi se njegove trupe mogle uvući u Harkiv i preuzeti vlast, ili u Mariupolj, Sumi ili Herson. Ali pogrešno je procijenio raspoloženje ljudi.
Rat koji je Rusija inicirala u istočnoj Ukrajini 2014. već je promijenio zemlju i stvorio daleko jači nacionalni identitet, čak i među onima koji govore ruski. Ali sada kada je rat eksplodirao u otvorenu invaziju, uništio je svaki djelić "bratskih" odnosa. To ubija upravo one ljude za koje Vladimir Putin tvrdi da ih spašava.
Dok smo prelazili krajolik prekriven kontrolnim točkama i rovovima iskopanim u žitnim poljima, vidjeli smo i desetke divovskih jumbo plakata koji govore Rusiji ili samom Putinu da se izgube. Ostale poruke koje su se nizale cestom izravno su se obraćale ruskim vojnicima. "Mislite na svoje obitelji" ili "Predaj se i ostani živ".
Tijekom prva tri tjedna borbi nalazili smo se 200 km južno od Harkiva u Dnjipru, gradu koji se prostire uz divovsku rijeku koja presijeca Ukrajinu na istok i zapad. Dnjipro je bio utočište relativne sigurnosti u regiji dok je Rusija pokušavala bombardiranjem pokoriti druge gradove. No 11. ožujka probudili smo se zbog dugih sirena za zračni napad te uz izvještaje o udaru u centru grada.
Ubrzo smo stajali pokraj tinjajuće olupine tvornice cipela u kojoj su ruski projektili ubili umirovljenika koji je radio kao zaštitar.
Čisteći razbijeno staklo sa stubišta obližnjeg stambenog bloka, Nataša se slomila opisujući užasnute krikove svog sina. "Čime nas ovo ubijaju?" povikala je, rukama prekrivajući lice.
Nitko se nije osjećao sigurnim
Govornica ruskog jezika zahtijevala je da zna zašto Rusija to radi: "Nismo tražili da nas spasi."
Bila je to izjava koju sam mnogo puta čula.
Do tada su ljudi već počeli napuštati Dnjepro. Egzodus je počeo dan nakon što je granatirano sveučilište u središtu Harkiva. Odjednom se nitko nije osjećao sigurno, čak ni ovdje daleko od prve crte bojišnice.
Gužve su se stvarale oko evakuacijskih vlakova. Bilo je žena koje su vrištale, kućnih ljubimaca koji su bili zgnječeni i muškaraca u suzama koje su pokušavali sakriti od svojih obitelji. Čula sam kako je jedan sam sebi ponavljao da će sve biti u redu dok je držao dlan na prozoru vlaka koji je odvozio njegovu ženu i dijete, tko zna na koliko dugo.
Kao i drugi muškarci, morao je ostati i čekati da ga pozovu u borbu.
Bježanje iz samog Harkiva bilo je teže, što smo saznali kada sam dobila poziv u vezi s djevojčicom Polinom. Trogodišnjakinja ima rak, a lijekovi su joj bili na izmaku. Obitelj je morala hitno napustiti Harkiv, ali grad je bio pod jakom ruskom vatrom i Polinini roditelji nisu se usudili izaći.
Svoju curicu je stavila u kadu ispunjenu jastucima
Kada sam prvi put razgovarala s njezinom majkom Ksenijom, djevojčica se sama pojavila u videopozivu. Igrala se u kadi ispunjenoj jastucima jer se Ksenija nadala da će tamo biti sigurnija ako zgrada bude pogođena.
Granatiranje nije popuštalo pa su se Polinini roditelji predomislili i odlučili projuriti gradom do željezničke stanice. Danima kasnije Ksenija mi je poslala snimke djevojčice koja sretno poskakuje na trampolinu u vrtu obitelji domaćina u ruralnoj Poljskoj.
Ksenija je rekla kako je briznula u plač kada su ih na granici dočekali volonteri: "Nakon četiri dana jurnjave, odjednom smo stali i bila sam tako tužna. Osjećam olakšanje što su moja djeca na sigurnom, ali cijeli naš život je ostao u Harkivu. Polina me stalno pita gdje joj je tata, a ja ne znam što bih rekla."
Ubrzo smo i sami krenuli prema Harkivu. Vozeći se prema sjeveru, prošli smo pored kolone automobila od šest kilometara koji su krenuli u suprotnom smjeru. Mnogi su na vjetrobranska stakla zalijepili rukom ispisane natpise "djeca" na ruskom, u nadi da bi ih to moglo zaštititi.
Na kontrolnim točkama oko samog Harkiva čuli smo eksplozije i ubrzo smo vidjeli razaranja. Pokraj stambene zgrade čija je polovica raznesena i ruševina trgovačkog centra, gomila ljudi čekala je u snijegu na autobus koji je vozio izvan grada. Nije bilo rasporeda vožnje, samo glasine.
Svitlana, instruktorica fitnesa, rekla mi je da je dan ranije raketa pala 50 metara od njezina stana i da ne želi riskirati život ni trenutak više. "Nismo spavali tjedan dana. Dižu nam kuće u zrak", rekla je Svitlana, grleći drhtavog minijaturnog psa u kaputu. Čula sam detonacije dok smo razgovarali.
Malo dalje tisuće ljudi preselile su se u podzemlje. Na stepenicama, peronima i vagonima obližnje stanice podzemne željeznice živjele su cijele obitelji. Volonteri su donosili juhu i kruh, ali mladi i stari, uključujući novorođenčad, provodili su dane sklupčani na podu ispod deka.
Rat je zaustavio sav normalan život
Živi, ali u vrtlogu limba otkako je rat zaustavio sav normalan život.
Na letu kući sjedila sam pored para koji je pobjegao iz Kijeva i namjeravao ostati sa svojom kćeri u Londonu. Bili su prisiljeni putovati cestom preko Ukrajine, zatim Moldavije i Rumunjske i bili su iscrpljeni. Ali bili su i ljuti. Na ruskom, njihovom materinjem jeziku, par je objasnio da su njihovi rođaci u Rusiji odbili vjerovati što im se dogodilo.
Nikolaj im je poslao slike stambenih blokova u Kijevu uništenih ruskim projektilima i grada Mariupolja pod opsadom, čiji su stanovnici izgladnjeli i ubijani na svojim ulicama. Ali njegov rođak mu je rekao da su slike lažne. Okrivio je "nacističku" vladu u Kijevu. Rekao je da Ukrajinci sami sebe bombardiraju.
Znam da su mnogi hrabri Rusi uhićeni zbog prosvjeda protiv ovog rata; drugi su pobjegli iz zemlje.
No nekoliko sati prije mog leta također sam vidjela snimku Vladimira Putina kako se obraća gomili okupljenoj na moskovskom stadionu sa slovom "Z" na prsima, zlokobnim simbolom njegovog rata.
Ruski predsjednik pozdravio je trupe koje je poslao da "spase" ljude koji govore ruski od "genocida". Pomislila sam na Niku, Natašu i Polinu - na sve čemu sam svjedočila otkako me ta prva eksplozija probudila u Ukrajini 24. veljače - i bilo mi je loše.