PRIJE nego što je rodila sina, Chen Huijuan je vrlo rado kupovala skupe proizvode za njegu kože i često izlazila s prijateljima. Sada, piše CNN, dvoumi se ima li dovoljno novaca da kupi novu haljinu.
Chen živi u Suzhouu, na jugoistoku provincije Jiangsu, radi kao nastavnica u srednjoj školi i zarađuje 5.000 juana (oko 4.600 kuna) mjesečno. Njezin suprug radi u odjelu prodaje u Šangaju i zarađuje 16.000 juana (oko 16.000 kuna) mjesečno.
Na podizanje svog sina troše najmanje jednu trećinu godišnjeg prihoda obitelji, što je vrlo veliko financijsko izdvajanje, kada se njihov život usporedi sa situacijom slično stojećih obitelji u nekim drugim zemljama. Primjerice, obitelj sličnog poslovnog statusa u Sjedinjenim Američkim Državama na odgoj djeteta godišnje potroši petinu svojih primanja.
Djeca su skupa
No Chenina obitelj nije jedina koja se u Kini suočava s ovakvim financijskim problemima. Za milijune drugih obitelji srednje klase diljem Kine novčana situacija je glavni razlog za manji broj djece.
Prije tri godine Komunistička stranka Kine olabavila je strogu politiku koja je obiteljima dozvoljavala imati samo po jedno dijete i koja je bila na snazi desetljećima. Unatoč tome, Kina se još uvijek bori s problemom nataliteta. Tako je 2018. godine u Kini rođeno 2 milijuna djece manje nego 2017., a više od 50% obitelji ne namjerava imati drugo dijete. Upravo je financijska situacija glavni razlog toj odluci.
Zbog gospodarskog rasta, ali i smanjenja radne snage te starenja stanovništva, takve obiteljske odluke ne odgovaraju vladajućoj stranci. Naime, više od 240 milijuna Kineza starije je od 60 godina, dakle više od 17% stanovništva. Predviđa se da će ta brojka još više narasti do 2050. godine te da će trećina stanovništva, ili 480 milijuna ljudi, biti starije od 60, što bi u neku ruku značilo da će Kina prebrzo ostarjeti da se obogati.
Što muči roditelje?
Roditelji i stručnjaci kažu da su troškovi podizanja djeteta u Kini naglo porasli kako se životni standard u zemlji poboljšao, a povjerenje u domaće proizvode za djecu oslabjelo. Mnogi kupuju strane proizvode jer su se kineski pokazali nekvalitetnima i ponekad čak opasnima po bebe.
Obrazovanje je također težak financijski teret za roditelje. Kinesko društvo je postalo dosta kompetitivno te se mnogi roditelji, kako bi svome djetetu osigurali što bolju budućnost, odlučuju za privatne i skupe škole.
Chen, primjerice, svom sinu uplaćuje dvojezični vrtić koji je košta 5.000 juana mjesečno, dakle, koliko iznosi i cijela njena plaća.
Problem sa zdravstvom
Mnogi roditelji smatraju kako je osnovna zdravstvena skrb nedostatna, pogotovo ako dijete zadesi neka ozbiljnija bolest. Chenin sin je, na primjer, do svoje druge godine zbog želučanih tegoba jednom tjedno morao ići u bolnicu. No čak i kada su našli dobrog liječnika, očekivalo se da mu daju mito, novac u kuverti, kako bi osigurali najbolju moguću brigu za svoje dijete.
Kina, naime, ima jedan od najgorih omjera liječnika po pacijentu među razvijenim zemljama te se zbog preopterećenog javnog zdravstvenog sustava često očekuje od korisnika da podmićuju liječnike kako bi osigurali kvalitetnu njegu.