Foto: Hina
Na tvrdnje Grčića odgovara Most nezavisnih lista čiju analizu gospodarskih kretanja i uzroka rasta BDP-a prenosimo u cijelosti:
"Nedavno je DZS potvrdio realan rast BDP-a od 1,2 % u II. kvartalu 2015. godine u odnosu na isto razdoblje prošle godine. To je bio i treći uzastopni kvartal s rastom te smo time i tehnički izašli iz šestogodišnje recesije.
Sezonski prilagođeni kvartalni BDP realno je veći za 0,7 % u odnosu na prethodno razdoblje i za 1,4 % u odnosu na isti kvartal 2014. godine. Realna godišnja stopa rasta BDP-a od 1,2 % najviša je od III. kvartala 2008. te je ona ogledalo rasta i domaće i inozemne potražnje. Napredak je zabilježen u manje više svim dijelovima BDP-a. To nam realno govori da smo vjerojatno dotakli samo dno te da niže nije ni moglo, odnosno da je to posljedica vrlo niske baze i perioda dugogodišnjeg pada.
Veliki doprinos povećanju volumena BDP-a ostvaren je zbog većeg rasta izvoza nad uvozom te nešto manje povećanom osobnom i državnom potrošnjom.
Naravno, VRH nije propustio naglasiti kako je sve to izričito njihova zasluga i da je navedeni rast rezultat provedbe njihovih reformi. Nažalost, pokazatelji i analiza pokazuju bitno drugačije stanje od predizborne slike koju nam Vlada pokušava uporno upakirati. Ni tu nije stalo. U općem ushićenju, kojem se ni sami nisu nadali, pojedini ministri pozivaju i na daljnje trošenje kuna kojih, ruku na srce, nemamo.
Hrvatska je na samome dnu
Krenimo redom. Stopa rasta od 1,2 % , koliko god da je napokon ugodno vidjeti riječ „rast“ i „pozitivno“ nakon dugogodišnje recesije, jest premala da bi Hrvatska počela stvarati viškove i doista počela zdravo rasti. Hrvatskoj treba minimalno 3 % godišnjeg rasta da uopće izađe iz krize i dođe bar na razinu iz 2008. godine u nekom relativno kraćem roku. Drugim riječima, konstantno smo u jednom vidu stagnacije, čak i s ovim najnovijim stopama.
Usporedbe radi, dok se mi hvalimo rastom od 1,2 %, druge zemlje, na koje doista više nemamo pravo gledati s visoka, poput Češke i Slovačke, imaju rast između 3,5 i 4,5 %. Mnoge istočnoeuropske zemlje također imaju rast oko 3 % itd. Usporedbe nam zaista ne idu na ruku i na hvalu.
Pogledajmo samo neke šture brojke II. kvartala 2015. nekih nama interesantnih i usporedivih zemalja:
Drugim riječima, Hrvatska je na samome dnu, u društvu zemalja koje ne spadaju u vrh ekonomija u EU. Jasno je, stoga, da mjesta za samohvalu nema. Dokaz da se može i mora bolje pružaju gotovo sve zemlje u okruženju. Dovoljno govori podatak da smo po rastu lošiji i od Grčke, iako znamo što se sve događalo tamo unutar zadnjih 6 mjeseci. No poanta je i dalje tu, ista je, vrlo znakovita i porazna: Hrvatska jednostavno ne daje dovoljno dobre rezultate.
Osim toga, krenimo na obećano. Trenutna vlada nije uspjela do kraja praktično realizirati ni jednu od spominjanih gospodarskih politika niti njihova 4 osnovna pravca iz Plana 21 (sjeća ga li se itko?).
I dok još možemo reći da se u neku ruku poradilo na pokušaju uvođenja reda uvođenjem fiskalizacije, sve je to još uvijek nedovoljno da bismo mogli reći da je on uspostavljen, posebice jer je sve rađeno nauštrb privatnog sektora. Privatni sektor se manje-više prilagodio, ali je li država uvela „red“ u svoje redove?
Neodrživo stanje
Nadalje, konsolidacija državnih financija nažalost nije provedena, pogotovo ne možemo govoriti o restrukturiranju i racionalizaciji državnog i javnog sektora. Ne samo to, Hrvatska je zbog prekomjernog deficita ušla u proceduru nadzora EU, po kojoj bi po postupku prekomjernog deficita trebala smanjiti deficit 2015. godine na 3,5 % i 2016. godine na 2,7 % BDP-a. S ovakvim stopama rasta i s vrlo slabim reformama i potezima od strane državnih financija to je gotovo nemoguća misija. Trenutne brojke su porazne za Hrvatsku u kojoj je deficit dosegnuo 5,7 % BDP-a, a dug 85 % BDP-a. Projekcije EK s oprezom govore o neodrživom stanju fiskalne politike u Hrvatskoj čiji bi nastavak gotovo sigurno doveo do stanja u kojemu bi Hrvatska imala najveći proračunski manjak od svih zemalja Europske unije te do situacije u kojoj bi javni dug dosegao zabrinjavajuće razmjere. Trenutno, prema Brojaču, javni dug raste 443,66 kn u sekundi. Budimo iskreni i realni: rast jest postignut, tehnički smo izašli iz recesije, imamo 3 uzastopna „zelena“ kvartala, ali ti rezultati su naprosto preslabi i neodrživi, posebice kad vidimo koliko je zapravo sve to koštalo i koliki je danas omjer duga i BDP-a, te kako nam pozitivni vanjski faktori poput cijene nafte i rasta u okruženju pogoduju.
Hrvatska ekonomija nije zatvorena i tu gotovo da vrijedi zakon spojenih posuda. Kada rastu svi oko tebe, rast ćeš i ti. Nažalost, u velikoj većini usporedbi, slabije od sličnih i konkuretnih zemalja unutar EU, što pokazuje očiti nedostatak provođenja reformi. Potražnja u EU raste i shodno tome hrvatski je izvoz narastao 11,5 %, dok je uvoz rastao više nego upola slabije, 4,9 %, gdje također treba potražiti veliki dio kolača rasta BDP-a.
Cijena nafte je daljnji faktor koji nije zanemariv, dapače. Općenito, procjena je da svakih 10 $ pada cijene nafte u prosjeku daje 0,2 % rasta svjetskoj ekonomiji. Detaljnije, prema publikaciji UBS-a i kada se uzmu u obzir svi relevatni faktori, poput postotka sniženja cijene nafte, korekcije tečaja USD/EUR i postotak BDP-a koji se odnosi na kupovinu nafte unatrag godine dana, sniženje cijene nafte je utjecalo najmanje 0,4 % na rast BDP-a, i to u konzervativnoj procjeni.
Izvor: UBS
Ne zaboravimo ni olakšano financiranje kao mjeru ECB-a, no što ako se pojavi inflacija i dođe do dizanja kamatnih stopa? Situacija tada vrlo brzo može postati zabrinjavajuća, čak i alarmatna. Uz ovakav deficit postavlja se pitanje kako će to ići dalje ako se okolina i uvjeti pogoršaju?
"Rast je slučajan, zasluge Vlade RH minorne"
Zaključno, vrlo vjerojatan rast u idućim kvartalima nakon godina i godina pada je jako dobra vijest. No, ruku na srce, taj je rast uvelike generiran pozitivnim vanjskim faktorima i usprkos hvalisanju te trudu Vlade RH da ga prikaže očekivanim nakon provedenih reformi koje, kao što je vidljivo iz analize, nisu proveli, osim eventualno fiskalizacije i manjeg poreznog rasterećenja, prava je istina da je ovaj rast slučajan i da su zasluge Vlade RH minorne. Ovakav rast jednostavno nije dugoročno održiv ukoliko se ne zaustavi rast javnog duga. Stoga bi svaka daljnja kriva interpretacija ponovno mogla „uljuljati“ ionako po pitanju reformi inertnu Vladu, čime bi se šanse za katastrofu, u slučaju da vanjski faktori postanu lošiji u odnosu na sadašnje povoljne, drastično povećale.
Hrvatska više nema vremena. Nama su prijeko potrebne strukturalne reforme koje će se zaista uhvatiti ukoštac s pravim ekonomskim problemima ove zemlje: fiskalnom konsolidacijom, smanjivanjem javnog duga i olakšavanjem poslovanja privatnog sektora.