Proljeće je 1945. godine - Njemačka je kapitulirala, a Japan doživljava masovno bombardiranje Saveznika i gubi teritorij iz dana u dan. Bilo je jasno da je rat gotov, no posljedice tog rata bit će vidljive na svakom koraku: srušene bolnice, uništene tvornice i željeznički putevi onemogućit će brz oporavak u Europi.
Osim toga, naziru se nove tenzije između dviju velesila. SAD i Sovjetski Savez imali su potpuno drukčiju viziju o tome kako treba izgledati poslijeratna Europa. Kapitalizam i komunizam postaju dvije oprečne ideologije, a SAD će brzo početi implementirati politike koje će nastojati zadržati komunizam samo u zemljama Istočnog bloka.
Jedna od tih politika bila je i pokazati svu snagu kapitalističkog sustava. Kako su zemlje zapadne Europe veliki trgovački partneri SAD-a, pomaganje tim zemljama da se ekonomski brzo oporave bilo je pametan i logičan potez. Projekt je dobio naziv po američkom državnom tajniku Georgeu C. Marshallu i implementiran je od 1948. do 1951. SAD je poslao preko 12 milijardi američkih dolara europskim zemljama. Potpisao ga je američki predsjednik Harry S. Truman 3. travnja 1948. godine, no to nije bilo samo puko potpisivanje čekova.
Ovdje se radi o slanju sirovina i materijala, gotovih proizvoda i hrane, a ne samo čistog novca. U razrušenim europskim gradovima trebalo je izgraditi nove ceste i tvornice u kratkom roku kako bi zemlje brzo podignule svoju ekonomsku aktivnost.
Zašto je SAD odlučio pomoći Europi?
Tri su glavna razloga zbog kojih su Sjedinjene Američke Države implementirale Marshallov plan. Prvi se tiče povezanosti SAD-a i Europe kad je u pitanju gospodarska razmjena. Gotovo je svaka europska zemlja koja je bila saveznik SAD-u u ratu posudila novac "preko bare". Ako tim zemljama Amerika prepusti da se same oporave, novac koji je trebalo vratiti čekat će još jako dugo.
Drugi razlog je bio to što je SAD time proširio svoj gospodarski utjecaj u Europi. Uz implementaciju Marshallovog plana, SAD je mogao nastaviti proizvoditi golemu količinu proizvoda koje je onda mogao negdje i prodati.
Treći razlog je povezan s politikom "containmenta", odnosno sprečavanja širenja komunizma. Ako se države kapitalizma brže oporave od država socijalizma, to će pokazati prednost kapitalističkog sustava i smanjiti potporu komunističkim strankama u Europi.
Najveći dio potpore dobilo je Ujedinjeno Kraljevstvo (3.2 milijarde dolara), zatim Francuska (2.2 milijarde dolara) i Zapadna Njemačka (1.4 milijarde dolara). Razlog zbog kojeg je Zapadna Njemačka bila tako visoko je promjena u politici prema poraženim zemljama. Poučeni iskustvom iz Prvog svjetskog rata, Saveznici su shvatili da će jedino ekonomski snažna i oporavljena Njemačka spriječiti ogorčenje i skretanje prema radikalnim političkim opcijama, što bi dovelo do novih sukoba.
Marshallov plan nije bio rezerviran samo za zemlje Zapadnog bloka, pa su tako Poljska i Čehoslovačka također htjele primiti pomoć. Takve planove bi odmah zaustavila Moskva, koja je htjela spriječiti američki utjecaj u svojim satelitskim zemljama. SSSR je također pokrenuo svoj program ekonomskog oporavka, no on nije bio ni približno istih razmjera kao Marshallov plan.
Jugoslavija je odbila pomoć SAD-a, no nakon raskola Staljina i Tita počinje primati američki kapital, ali ne kao dio Marshallovog plana.