Foto: Index
ODMAH na početku budimo jasni – oglas kojim je Državni ured za upravljanje državnom imovinom objavio natječaj u kojem se traže savjetnici za "početnu i neovisnu ocjenu portfelja trgovačkih društava u vlasništvu RH prije donošenja odluka o privatizaciji", i gdje je priložen popis od 54 firme, jest najava ne državne prodaje, nego državne izdaje. Ni manje ni više nego izdaje Hrvatske od strane „Domoljubne koalicije“.
> Počinje privatizacija: Naručena procjena 54 državne tvrtke prije odluke o prodaji
Naravno, Vlada može reći kako je u pitanju, kako se i kaže, "početna i neovisna ocjena prije donošenja odluka o privatizaciji", i kako se ovim natječajem ništa ne mijenja, ne donosi se konačna odluka o privatizaciji – ali čemu takva procjena za društva koja se nikako i ni u kom slučaju ne smiju prodavati?
Davanje više novca stranim konzultantima (jer ne treba previše sumnjati da će natječaj dobiti neki strani mutivode s dobrim referencama)?
Kao, nije se dosta kuna potrošilo na Hajdaševe uzaludne pokušaje monetizacije autocesta? Ili treba nekim trećerazrednim konzultantima, a takvi obično dolaze ovdje, dati uvid u sve hrvatske strateške i infrastrukturne firme? U čije ime i zašto? Tu ima stvari koje dotiču i nacionalnu sigurnost!
Postoje firme koje svakako treba privatizirati jer neke stvari nisu posao države. Primjerice, nije posao države prodaja juhica u prahu i začina, pa Podravka treba biti privatna. Tko vjeruje u takvu firmu – neka si sam kupi dionice. Naravno, treba pri privatizaciji omogućiti i radnicima i ostalim građanima da kupe dionice.
Turističke firme – također trebaju u privatizaciju, nije posao države organizirati hotele. Nije posao države ni organizirati klasičnu banku s bankomatima i ostalim – i to je nešto što treba privatizirati (usput – onima koji kukaju da žele „domaću“ banku, uredno ih ima nekoliko, privatnih, pa neka si prebace račune takvu).
No, postoje djelatnosti koje su okosnica države. I gdje se privatizacijom gubi puno, a dobiva samo nešto malo novca za kratkotrajno punjenje proračuna. To su prvenstveno infrastrukturne firme, jer infrastruktura se ne privatizira.
HŽ infrastruktura d.o.o. je na popisu? Kako i zašto? Infrastruktura, dakle laički – tračnice, kolodvori, električno napajanje i sve oko toga da bi željeznica funkcionirala gotovo svugdje su državni. Tko će voziti na njima – stvar je privatnika i konkurencije, dakle, kompanija koje nude teretni pa i putnički prijevoz može biti i sto.
Imamo na popisu i Hrvatske autoceste d.o.o., gdje su sakupljani potpisi protiv monetizacije, a sada je na popisu potencijalne prodaje? Te firme čija djelatnost predstavlja faktični monopol (jer nitko neće napraviti autocestu do autoceste), ne trebaju se prodavati. Tu nema tržišnog natjecanja, tu nema upravo onoga radi čega je privatna konkurencija dobra i poželjna – borbe za korisnika.
Uzmimo jednostavan primjer, autobusnu liniju Zagreb-Split. Autobusni prijevoznici na međugradskim linijama trebaju biti privatni, jer onda se ti prijevoznici međusobno bore: cijenom, kvalitetom, uslužnošću za korisnika – i onda je dobro i korisniku i kvalitetnom prijevozniku. Međutim, autocesta je jedna – ako se privatizira ili da u koncesiju – vlasnik ili koncesionar nema tog „pritiska“ konkurencije jer konkurencije nema. Štoviše, pokupit će i sve negativne karakteristike državnog upravljanja – npr. zapošljavanje rodbine utjecajnih, jer uredno će cijenu toga prebaciti na krajnjeg korisnika usluge. Može doći i do još luđih ideja od državnog direktora, tipa: „Smanjimo održavanje autoceste, a eventualne gubitke u obliku više sudara prebacimo na osiguravatelja.“
Tu su i Odašiljači i veze d.o.o., nositelj nacionalnog sustava televizijske i radijske difuzije. Kome je taj strateški, pa i obrambeni interes uopće palo na pamet staviti na popis? Hrvatska pošta d.d. Pa zaboga, pošta je u svakoj državi – državna. Ulazi u neke projekte s privatnicima (npr. poštanski uredi u manjim mjestima se uredno prebacuju u lokalne trgovine i kafiće), ali državna pošta je državna pošta.
Hrvatske šume d.o.o.? Pa ta firma gospodari šumama i šumskim zemljištem u vlasništvu Republike Hrvatske! Jest da ima masu problema i da bi je trebalo uvelike reformirati – ali o čemu mi pričamo? Privatizaciji upravljanja šumskog gospodarenja? Tko je i kada donio neku stratešku odluku o tome?
INA i Hrvatski telekom – i nije nam dosta?
Hrvatska lutrija d.o.o. Kako i zašto i radi čega je državna lutrija na popisu? Pa to je uvijek državni monopol!
Što se događa da je na popisu Hrvatska elektroprivreda d.d.? Kome je to palo na pamet i u koje ime? Dodatno, danas kada HEP ima uspjeha i u prodaji struje vani (uredno dobiva natječaje i u Sloveniji) sumnjivo je i pustiti nekakve konzultante unutra. I kakva privatizacija? Neki dijelovi, pomoćne djelatnosti, da i svakako – ali piše uredno HEP d.d., ne neki mali d.o.o. unutar grupe. Pa oko INA-e se svađamo s MOL-om na sve strane, sada treba i HEP? Kako i preko čega ćemo upravljati strateškom infrastrukturom ako bude došlo do neke, čak i djelomične privatizacije?
Što smo napravili kada su kod privatizacije Hrvatskog telekoma istome dana posebna prava na nacionalnoj DTK-infrastrukturi (koju su ionako skupo plaćali sami građani)? Napravilo se to da danas imamo jedan od najsporijih Interneta u Europi – od razvoja optičke mreže izvan pojedinih dijelova velikih gradova ni slova! Planovi koje uredno iznosi HAKOM su tužni i pretužni! A sada govorimo o nekoliko redova veličine bitnijim privatizacijama.
Na popisu vidimo i ACI d.d., dakle upravljanje marinama. Tehnički, to ne spada u firme koje bi trebale biti državne – no novi Zakon o pomorskom dobru i morskim lukama čekamo brat-bratu jedno sedam godina. Koncesijski sustav na moru nije više nikako usklađen sa Zakonom o koncesijama (koncesijski model u EU, a koji pratimo Zakonom o koncesijama se u međuvremenu potpuno promijenio), i sada ići u privatizaciju firme, dok pitanja pomorskog dobra i koncesija nisu riješena – opasno je. Tu govorimo o narodnim milijardama.
Postoji Strategija upravljanja državnom imovinom
SDP-ov zastupnik Peđa Grbin, na svojoj Fejs stranici podsjeća: „U Hrvatskoj je još uvijek na snazi Strategija upravljanja državnom imovinom (NN 76/13) koja u točki 8.2. popisuje društva od strateškog interesa pa se definira da za njima "postoji dugoročna društvena potreba", a u pogledu privatizacije da se "Ne predviđa ... privatizacija, osim kada se zakonom propiše". (…) Dakle, dok god je Strategija, koju je donio Sabor na snazi, Vlada ne može autonomno odlučivati o privatizaciji tih trgovačkih društava, već mora ili mijenjati Strategiju, a posljedično i Zakon o upravljanju imovinom ili donijeti poseban zakon o privatizaciji navedenih trgovačkih društava. Sve drugo bilo bi protuzakonito postupanje Vlade.“
Sa zastupnikom Grbinom se ne možemo ne složiti – oko moguće privatizacije trgovačkih društava od strateškog državnog interesa (pa i davanja u koncesiju i sličnog) prvo je potrebna i neophodna saborska rasprava. Želimo u Saboru, pred izabranim predstavnicima, ali i pred samim građanima, čuti razloge. Vlada za ovo što su započeli nema mandat, a i ograničena je Strategijom koja je na snazi.
Koga zanima, tu je link na Strategiju upravljanja i raspolaganja imovinom u vlasništvu Republike Hrvatske za razdoblje od 2013. do 2017. godine.
E, da i Narodne novine d.d. su na popisu? Izdavač službenog lista države? Čemu i zašto? I još jedna firma APIS IT d.o.o., firma u vlasništvu države i Grada Zagreba, a koja obrađuje većinu velikih državnih baza podataka i gdje se može saznati svašta svima nama. Uopće takvu firmu staviti na popis moguće privatizacije znači potencijalnu ugrozu nacionalne sigurnosti.
Ovo je ni manje ni više nego – izdaja Hrvatske
Dana 9. srpnja 1409. u Mletcima, Dužd Mihovil Steno i Mletci su za 100.000 dukata od ugarskoga pretendenta na prijestolje Ladislava kupili sav njegov posjed kojeg je imao u Dalmaciji, uključujući i prava na čitavu Dalmaciju. U svibnju 1941. Pavelić je prodao također Dalmaciju, za malo vlasti u Zagrebu.
I sada imamo 2016., gdje se u procjenu nekakvim konzultantima daju najvažnije i posljednje preostale hrvatske firme. Dio firmi s ovog popisa, kako smo napisali treba privatizirati – koliko god bilo nostalgije prema „našem“, klasične poduzetničke djelatnosti nisu posao države.
Međutim, samo postojanje na ovom popisu strateških državnih firmi dovoljno je da taj popis smrdi – i to smrdi na nacionalnu izdaju. Od strane Domoljubne koalicije, koja ovo provodi i suprotno postojećoj u Saboru donesenoj strategiji. Dodatno, u dijelu firmi s popisa, ne da se nema što pričati o privatizaciji, nego samo puštanje raznih konzultanata unutra koje bi ih „procjenjivale“ bitno je narušavanje njihovih interesa, a u nekim slučajevima čak i ugroza nacionalne sigurnosti. Ako treba na bilo koji način provjeriti te firme – za to imamo Državnu reviziju koja taj posao radi za plaću i radi ga dobro. Ne trebaju nam nikakvi konzultanti i plaćanje istih narodnim novcem.
Ostaje samo jedno pitanje, dragi građani, jedno jedino suštinsko pitanje – hoće li ovaj finalni pokušaj prodaje onoga što je ostalo od Hrvatske biti praćen „hrvatskom šutnjom“, ili ćete ovaj izdajnički pokušaj u korijenu sasjeći, a onima kojima ovakve stvari uopće padaju na pamet – reći da se tornjaju iz politike ove zemlje. Neka se tornjaju skupa sa svojim prljavim interesima.