Jedan sudski proces koji se tiče skrbništva nad djetetom trenutno je završen revizijskom odlukom o poništenju prethodne presude i vraćanju stvari u prethodno stanje. Ove, u pravnom smislu svjesno neprecizne riječi govore o nečemu što već nakon dva dana "zna" cijela javnost: poznata pjevačica gubi ravnopravan udio u skrbništvu nad zajedničkim djetetom, dijete će k ocu u susjednu državu...
Tko o tome treba odlučivati?
Ono što je neobično jest širina mobilizacije i oštrina izraza podrške, pa tako i izjašnjavanje onih koji to inače rijetko čine. Na prvi pogled, dobra stvar je da javnost ne dopušta vlasti (a i sud je vlast) da tek tako zadire u privatne, emocionalne odnose ljudi, osobito kad se radi o djetetu, a još i više ako je pravni ishod protivan djetetovoj želji.
Širina i brzina podrške koju je majka dobila i u široj javnosti i u nekim posebnim grupama i organizacijama govori ili o tome da javnost dobro poznaje slučaj i razumije njegove pravne i moralne aspekte, ili da se opredjeljuje više po osjećajima (pa makar bili i moralni) nego po činjenicama i razlozima. Nije pritom u pitanju je li to dobar ili zao osjećaj; jasno je da se treba solidarizirati s djetetom koje bi iznebuha presadili iz obiteljske situacije koju poznaje u nešto različito, daleko i neizvjesno. Samo je pitanje tko o tome treba odlučivati i što sve treba uzeti u obzir.
Zakon se ne smije zanemarivati
Ako se hoće suditi o konkretnoj odluci po reviziji pred Vrhovnim sudom, ona je imala odgovoriti na samo jedno pitanje: je li Županijski sud koji je o tome prethodno odlučivao smio donijeti presudu bez usmenog ispitivanja vještaka. Ne jesu li vještaci utvrdili ovo i ono, ne jesu li sukobljeni roditelji dobri ili loši nego samo - je li sud smio donijeti presudu a da ni sud ni protustranke nisu imali priliku ispitati vještake. U pravu formalni elementi nisu "puke formalnosti" nego su u biti samog posla: treba ustanoviti potpada li konkretan slučaj pod propisanu formu, i na koji način.
Doduše, ovdašnje pravosuđe tek uči da u toj formi očita i intenciju zakonodavca, ali ne smije pregaziti formu naprosto iz nečijeg osjećaja da je tako "pravedno". Jer što će nas inače štititi od samovolje? Svejedno je utječe li na sudačku odluku to što je telefonirao premijer ili što "telefonira" javno mnijenje - zakon se ne smije zanemarivati.
Moralna osuda
Međutim, kako se javnošću odmah pronijela i vijest da to znači da majka gubi svoj udio u skrbništvu, krenule su reakcije solidarnosti u kojima se proceduralna pitanja tretiraju kao nešto drugorazredno, ako ne i loše. I kao u svim emocionalnim reakcijama, ali i onima koje moralnu analizu zamjenjuju moralnim osjećajem, nije se gledalo ni na to da konkretni sud nije ni mogao odlučivati o meritumu nego samo o proceduri, i odmah se prešlo na iznošenje moralnih osuda, izražavanje solidarnosti, pa čak i na nešto verbalne agresije spram onih koji se ne slažu.
To moralno "suđenje" je strašno privlačno: odmah se koncentrira na osobe, a ne na funkcije i institucionalne nadležnosti, pokazuje neodoljivu potrebu za jakim i odsječnim izražavanjem konačnog suda, ne videći da time ne sagledava kako stoje stvari nego samo abreagira vlastitu napetost i frustraciju.
I što sad?
Presuda kojom je sve vraćeno na prethodno stanje - a po kojoj je dijete trebalo ići ocu - nikada nije postala pravomoćna, niti je oborena, jer je odluku višeg suda sada poništio Vrhovni sud. Umjesto istresanja nakupljene (a slijepe) emocionalne energije, bilo bi bolje odsad nadalje pomnije pratiti ovaj i druge značajne sudske postupke, nastojati razumjeti suprotstavljene argumente pa tako postići da i javnost kvalitetnije utječe na pravdu u ovom sistemu.
Izrazi ljubavi spram jedne strane i zalijevanje druge katranom i perjem neće pomaknuti ništa. Barem ne na bolje.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala.