Cijela priča o neradnoj nedjelji, sva argumentacija za zabranu rada trgovina, cijelo opravdanje vladajućih oko zabrane rada – sve mi je to palo u vodu jučer za nedjeljne šetnje. Ogolilo se kao što se kod niskog vodostaja ogole davno nestali sprudovi, podrtine brodova i što već znamo naći u rijekama kada voda nestaje. Naime, prošao sam u nedjelju kraj uredno otvorene – sportske kladionice.
Bilo je onih par sati iznad nule, zgodnih da se malo maknem iz kuće prije nego što led i magla boravak vani opet učine neugodnim. Prođem kraj trgovine. Ne radi. Ona mala, kvartovska trgovina ne radi, u velikim centrima šefovi ionako rotiraju radnike između dežurnih trgovina (podsjetimo, smije se raditi 16 nedjelja godišnje).
Prođem kraj kafića napola punog. Nikako mi nije jasno zašto trgovine ne rade nedjeljom, a kafići rade, makar u ugostiteljstvu smjene znaju biti gore nego u trgovini, a posao je često i naporniji. Zašto se konobari i kuhari isto ne bi odmarali nedjeljom jer ako ste ikad bili u kakvoj profesionalnoj kuhinji, jako dobro znate da je taj posao među najtežima.
Ne smije raditi ni suvenirnica u centru. Znam vlasnicu, vodi sama taj posao. Prodaje puno proizvoda lokalnih umjetnika. U Hrvatskoj suvenirnice, makar su obično obiteljski biznisi, ne smiju raditi osim onih spomenutih 16 nedjelja. Zabrana rada djeluje izravno protiv njihovog opstanka kao malih obiteljskih biznisa jer mnogima su na moru nedjelje i praznici udarni dani.
Ne smiju raditi ni prodavaonice cvijeća, takvim prodavaonicama, posebno onima blizu groblja, nedjelja je udarni dan. Ovako po cvijeće morate u veliku dežurnu trgovinu.
Dodat ću ovdje i lokalnu pizzeriju. Otvara nedjeljom tek popodne jer je gazda tako odlučio – cijeni svoju nedjelju kod kuće, s obitelji. Ne radi ni vjerske blagdane. Njegova firma, njegova stvar, njegovo pravo. Sasvim ispravno.
Nedjelja popodne i otvorena sportska kladionica
A onda jedna jedina scena, znate ono kada vam se načas u svijesti pojavi nešto u području perifernog vida i onda malo bolje to promotrite. Pojavi se, dakle, scena koja je potpuno razrušila i uništila svako opravdanje Plenkovića i vladajućih oko neradne nedjelje, blagajnica koje žele biti kod kuće, pa i kršćanskih vrijednosti koje, eto, baštini ova zemlja. Prošao sam kraj sportske kladionice. Otvorene, uredno otvorene sportske kladionice koja radi svaku nedjelju.
Znate i sami, imate toga u svim našim gradovima, imate ih ponegdje više nego pekara, naše sportske kladionice izgledaju navlas isto. Nije to nekakvo glamurozno mjesto kao u Vegasu, gdje ćete doći kao turist i zavrtjeti sto ili dvjesto dolara na ruletu ili odigrati karte za zelenim stolom kako biste unucima mogli pričati o svojoj kratkoj epizodi kockara u Americi. Naše sportske kladionice su neugledna, bezdušna, ružna mjesta ugurana u loše pozicionirane poslovne prostore, gdje je zakup bio jeftin.
Bila je, kažem, nedjelja popodne, kada puno njih ne smije raditi, uključujući tisuće malih biznisa u Hrvatskoj (veliki ionako drže otvorenu četvrtinu trgovina i rotiraju radnike). Nedjelja kada ne rade suvenirnice i slične trgovine, koje na moru ionako imaju samo nekoliko mjeseci za zaradu – u ovo doba godine realno mogu se odmarati tjednima. Ali ružna sportska kladionica je bila tu. Otvorena.
Hrvatska, zemlja koja si voli naziv Antemurale Christianitatis, predziđe kršćanstva, uredno je zabranila da nedjeljom (osim, naravno, na benzinskoj pumpi umjesto u pekari) kupite kruh, no nije ničim ograničila radno vrijeme i radne dane kladionica.
Ne možete kupiti kruh, ali možete se kockati
Ispred kladionice jedan nešto važno priča na telefon, očigledno kako ne bi ometao suigrače koji sjede unutra. Kroz vrata se nazire par muških osoba, sjede u jaknama nagnuti nad listiće. I tamo iza netko tko uredno radi nedjelju popodne.
Ne možete kupiti suvenir, ne možete kupiti kruh, ali uredno se možete doći kladiti. Zemlja koja se voli hvaliti svojom kršćanskom, katoličkom tradicijom, zemlja koja uostalom ima pravo hvaliti se pripadnosti srednjoeuropskim kršćanskim vrijednostima, zabranila je prodaju kruha nedjeljom, ali nije zabranila kockanje. Oni koji rade u kladionicama valjda nemaju obitelj s kojom bi bili nedjeljom?
Kladionica, mjesto koje vam u pravilu uzima novac (jer inače ne bi bila profitabilna), mjesto gdje se rađaju ovisnosti o kockanju i koje donosi hrpu zala ljudima – uredno je otvoreno. Uredno može raditi i uredno netko u takvoj kladionici provodi nedjelju radeći.
Mogli bi malo vladajući početi čitati što u Bibliji piše o licemjerju
Nema kruha, nema suvenira, ali ako ćete se kladiti, pri čemu, naravno, država uzima svoj lijepi porezni kolač – e to može. Ali onda nam to pokazuje da je zabrana rada nedjeljom najobičnija farsa. Naime, da se pazi na obitelj, da se pazi na obiteljske vrijednosti, pa onda i zajednički obiteljski ručak – e onda bi kladionice bile prve zatvorene. Posebno jer je upravo klađenje uništilo tolike tisuće sudbina i razorilo tolike obitelji.
Da je ova zemlja i njena vlast imalo kršćanska, kladionice bi bile prognane iz gradskih centara, njihovo reklamiranje zabranjeno, a ne da je valjda svaka druga online reklama za virtualni rulet. No oni donose puno novca državi, neki glasači vladajućih bi se valjda uznemirili da se ograniči klađenje – pa njih nećemo dirati.
Ima puno priča u Bibliji, ako ćemo o kršćanstvu, o takvoj vrsti licemjerja. Preporučujem vladajućima koji su u mladosti ipak više čitali Kardelja i Bakarića kao perspektivni omladinci, Plenković prvi, da malo prouče što o licemjernima i dvoličnima piše u Bibliji.
A Katolička crkva u Hrvata trebala bi biti malo bliža stvarnim problemima i napokon preuzeti ulogu moralnog vodiča ovog naroda – ulogu koju je imala stoljećima, a onda je petljanjem u aktualnu politiku izgubila – pa jasno reći da su ovakvo masovno klađenje i masovno otvorene kladionice moralno, materijalno i svako drugo zlo, koje s kršćanskim vrijednostima nema nikakve veze.
Dragi vladajući, dok nedjeljom uredno rade kladionice, dok u njima rade neki radnici, nemate nikakvo, ali baš nikakvo opravdanje za zabranu rada trgovina. Zemlja u kojoj nedjeljom uredno rade kladionice, ali ne možeš kupiti kruh, ne može se nazivati kršćanskom u bilo kojem smislu. Licemjernom i dvoličnom, to da. No te dvije riječi, licemjerni i dvolični, vladajuće možda i najbolje opisuju. Je li tako, Plenkoviću?
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala