POSLJEDNJA dva tjedna, otkako se ruska vojska dobrim dijelom povukla iz okolice Kijeva i sjevera Ukrajine, fokus rata gotovo je potpuno preuzeo grad Mariupolj. Zbog čega je taj lučki grad toliko bitan i Rusiji i Ukrajini? Grad je nastao u 18. stoljeću na obali Azovskog mora nakon rusko-turskog rata, kao Marianopol.
Ime je prema tadašnjim ruskim vlastima dobio po ruskoj carici Mariji Fjodorovnoj. Ipak, smatra se da je grad dobio ime po naselju Mariampol koje se nalazilo u predgrađu Bahčisaraja, gradića na Krimu. To naselje su naseljavali krimski Grci, koji se smatraju potomcima antičkih Grka.
U 7. i 6. stoljeću prije Krista počele su se osnivati kolonije grčkih gradova-država duž crnomorske obale. Grčki se jezik tako zadržao kasnije i u Bizantskom Carstvu. Nakon četvrtog križarskog rata koji je razdvojio Bizantsko Carstvo Krim je postao kneževina unutar Trapezuntskog Carstva (Trapezunt je današnji Trabzon u Turskoj).
Pravoslavlje i grčka vjera zadržali su se i pod Osmanlijama
Pravoslavna vjera i grčki jezik uspjeli su se zadržati i pod Osmanlijama, a krimski Grci su u 18. stoljeću na poziv Katarine Velike i u strahu od rata s Osmanlijama u potpunosti napustili Krim i naselili Marianopol, odnosno današnji Mariupolj. Grci su i danas značajna manjina u Mariupolju, a čak je i gradonačelnik do 2015. godine bio Grk.
Do 1850. godine broj stanovnika Mariupolja je narastao do 4600, a grad je imao 120 trgovina. Ključan događaj za Mariupolj je izgradnja pruge od Donjecka 1882. godine. Tada se Donjeck zvao Juzovo, prema velškom biznismenu Johnu Hughesu koji je osnovao grad.
Zahvaljujući izgradnji pruge i luke, preko Mariupolja se izvozio veliki dio pšenice i ugljena iz Donbasa. Mariupolj je tako u južnom dijelu Ruskog Carstva poslije Odese bio najveća luka. Krajem 19. stoljeća belgijska kompanija „Forges de la Providence“ izgradila je čeličanu. Otvaranje tvornica je doprinijelo daljnjem razvoju grada, koje su slijedili imigracijski valovi. Grad su naseljavali uglavnom seljaci iz raznih dijelova carstva.
Velike borbe u Prvom svjetskom ratu i Ruskom građanskom ratu
U periodu Prvog svjetskog rata i Ruskog građanskog rata Mariupolj je okupiran i oslobađan nekoliko puta. Krajem 1917. godine vlast je u gradu uspostavila Crvena armija, da bi već pola godine kasnije propašću Brest-Litovskog sporazuma njemačka vojska zauzela grad.
Njemačka vojska je krajem 1918. godine napustila grad, a kontrolu nad gradom su uspostavili Bjelogardejci, odnosno armija donskih Kozaka. U prvom dijelu 1919. godine u Mariupolj je ponovno ušla Crvena armija, a do kraja godine je uspostavila i potpunu kontrolu nad gradom.
1920. godine je u Mariupolju uspostavljena prva azovska vojna flota koja je izvela niz uspješnih akcija protiv flote Bjelogardejaca. Kasnije je ta flota premještena na Krim, u Sevastopolj gdje je uspostavljena crnomorska flota, koja je i danas od izuzetne važnosti za Rusiju.
Period nakon 1920. godine je vrijeme industrijalizacije grada. Metalurške tvornice su nacionalizirane i spajane u konglomerate. Tako je uspostavljen metalurški kombinat Iljič – nazvan po Vladimiru Iljiču Lenjinu, a nekoliko godina kasnije započela je i izgradnja najveće metalurške tvornice – Azovstal.
Kolektivizacijom koja je bila pogubna za seljake diljem Ukrajine, Kazahstana i dijelova Rusije (najviše oko rijeke Volge), čija je posljedica gladomor ili holodomor, kao i daljnjom industrijalizacijom Mariupolj je doživio ogromne promjene. Grad je od 1925. do 1941. godine upeterostručio populaciju, izgrađivale su se nove radničke četvrti, a gradom su prometovali autobusi i tramvaji koji su spajali središte grada s lukom i metalurškim pogonima.
Period Drugog svjetskog rata
Kada je počeo rat s Njemačkom, mnogi stanovnici su se priključili obrani, a poduzeća su proizvodila za potrebe rata. Iljič je proizvodio čelične oklope za tenkove T-34, torpedne čamce i jurišne avione IL-2. Proizvodili su se pontonski mostovi, oklopne kape za mitraljeska gnijezda itd.
U Azovstalu su se proizvodili dijelovi za zračne bombe i minobacače. Približavanjem Nijemaca organizirana je evakuacija ljudi, ali i poduzeća prema Uralu i Sibiru. Za vrijeme nacističke okupacije koja je trajala oko dvije godine, u Mariupolju je poginulo oko 10.000 ljudi, a oko 50.000 djece je poslano u Njemačku.
Osim toga, u logoru je umrlo oko 36.000 ratnih zarobljenika. Unatoč tome, i dalje su u Mariupolju djelovale dobrovoljne partizanske skupine koje su koristile podzemne tunele Azovstala kao uporište.
Grad je na kraju oslobođen od nacista, a nakon rata se počelo s obnavljanjem industrije. Obnovljeni su Iljič, Azovstal, luka i mnoga druga poduzeća. Deset godina iza rata, poduzeća su premašila predratnu razinu proizvodnje.
Grad je 1948. godine promijenio ime u Ždanov u čast Andreju Ždanovu, revolucionaru i članu CK KPSS-a koji je rođen u Mariupolju. Godine 1958. je osnovan još jedan veliki konglomerat – Azovmaš, što je i danas jedno od najvećih strojarskih poduzeća u Ukrajini. Do kraja osamdesetih u gradu su postojala 44 industrijska poduzeća i isto toliko građevinskih.
Ukrajinska neovisnost
Kao i ostatak Ukrajine, i Mariupolj je zahvatio val tranzicije s planskog na tržišno gospodarstvo, kao i privatizacija poduzeća. Poduzeća su podijeljena dogovorima između lokalnih političara, kriminalaca i sumnjivih biznismena, ukratko onoga što se naziva oligarhijom.
Industrija je nastavila s radom te je tako kombinat Azovstal na 3. mjestu po proizvodnji željeza u Ukrajini. Holding Azovmaš je ostalo najveće strojarsko poduzeće u Ukrajini, koje proizvodi: rudarsku opremu, cisterne, lučke dizalice, spremnike goriva itd. Željezara Iljič drugo je najveće metalurško poduzeće u Ukrajini. Sva tri poduzeća su bila u većinskom vlasništvu SCM grupe, na čijem je čelu oligarh Rinat Ahmetov.
Iljič i Azovstal su ostali dio SCM grupe. Većinski paket Azovmaša je 2011. godine otkupio Jurij Ivanjuščenko, koji je do 2014. godine bio blizak tadašnjem predsjedniku Viktoru Janukoviču, s kojim čak dijeli mjesto rođenja.
Kada se uzme u obzir koliko je Mariupolj bitno metalurško i rudarsko-prerađivačko središte te da je druga najbitnija luka u Ukrajini (najbitnija na istoku Ukrajine i jedina na Azovskom moru) i da izuzetno povezuje rusku regiju oko rijeke Don i cijeli Donbas prema Krimu, ne treba čuditi toliki fokus na Mariupolj u svakom ratu.
Mariupolj je do rata 2014. godine bio drugi najveći grad u Donjeckoj oblasti s oko pola milijuna stanovnika, a prema etničkoj strukturi u gradu je bilo oko 49% Ukrajinaca, 44% Rusa, 4% Grka te oko 3% ostalih. Grad je dominantno rusko govorno područje, oko 90% stanovnika koristilo je ruski jezik u formalnoj i neformalnoj komunikaciji.
Politički gledano, grad je tradicionalno podržavao socijaliste i komuniste, kao i proruske političke opcije. Tako je u Gradskom vijeću početkom 21. stoljeća prevladavala Partija regija Viktora Janukoviča, dok je druga bila Socijalistička partija Ukrajine. Na predsjedničkim izborima 2004. godine 91% građana Mariupolja je glasalo za Janukoviča, a gradonačelnik je od 1998. do 2015. godine bio Jurij Hotlubej (Grk po nacionalnosti) koji je također bio član Partije regija.
Rat u 2014. godini
Mariupolj je bio jedan od ključnih gradova u 2014. godini, nakon Majdanskog prevrata. Tada su u gradu izbili sukobi između ukrajinskih snaga i lokalne policije na jednoj strani te separatističkih snaga i ruskih dobrovoljaca na drugoj strani. U početku su separatisti uspjeli zauzeti zgradu gradskog vijeća, no zgrada je nekoliko puta mijenjala vlasnika dok je na kraju ipak nije ukrajinska vojska zauzela.
Nakon toga je krenula borba za sjedište policije u Mariupolju. Naime, prema verziji koju je iznijela skupina ljudi pokazujući svoje ukrajinske putovnice kao dokaz da su stanovnici grada, a što je prenio i New York Times, lokalni policajci su se pobunili protiv novog šefa policije kojeg je poslala privremena vlada iz Kijeva.
Druga verzija, prema ministru unutarnjih poslova Arsenu Avakovu, separatistički snajperist je pucao na ukrajinske vojnike s krova bolnice. Tako je ukrajinska vlada odlučila da se pošalje policija, kao i postrojba Omega. Proruski prosvjednici su pokušali zaustaviti napredovanje, ali bezuspješno. Ukrajinske snage su napale sjedište policije koju su kontrolirali separatisti, a u tom napadu se zgrada zapalila.
Ipak, ukrajinske snage su se na kraju povukle iz grada ostavljajući grad potpuno pod kontrolom proruskih separatista, ali su zadržale kontrolne točke oko grada. Tada su Guardian i Human Rights Watch iznijeli ozbiljne optužbe na račun ukrajinske vojske, govoreći kako je ukrajinska vojska upotrijebila prekomjernu silu te da je to rezultiralo smrću civila.
Pozvali su na temeljitu istragu. S druge strane, proruski prosvjednici su podigli barikade u centru grada, zapalili zgradu gradske uprave, bacili bombu na ured gradskog tužilaštva, razbili i opljačkali trgovine oružja. Drugoga dana je organiziran referendum o samoupravi Donjecke Narodne Republike. Prema organizatorima referenduma, 75% birača je bilo za samoupravu DNR-a.
Sumnjiv referendum
Ti rezultati se nikako nisu mogli neovisno provjeriti. Mnogi od birača nisu bili na popisu, ali im je bilo dopušteno glasati. Viđeni su ljudi kako dvaput glasaju na istom biračkom mjestu te kako neki ubacuju dva listića u kutiju. Novinar Bilda je razgovarao s čovjekom koji je tvrdio da je osam puta glasao na referendumu te da uopće nije stanovnik Donbasa.
Organizatori referenduma su namjerno stavili mali broj biračkih mjesta, kako bi snimili dugačke redove kao dokaz odaziva birača. U Mariupolju koji ima oko pola milijuna stanovnika je bilo prema jednoj verziji četiri, a prema drugoj osam biračkih mjesta, što je izuzetno malo s obzirom na veličinu grada.
Metinvest (podružnica SCM grupe), korporacija u čijem su vlasništvu Azovstal i Iljič, je u dogovoru s vlasnicima Rinatom Ahmetovim i Vadimom Novinskim formirao odrede narodne milicije od lokalnih radnika u čeličani. Odredi su trebali djelovati protiv pljačkaša i kriminalaca koji su djelovali po gradu.
Ahmetov je pozvao ukrajinsku vladu da se suzdrži od slanja svojih snaga u grad i da se započnu pregovori sa separatistima. Sporazum koji je predložio Metinvest potpisali su direktori čeličana Azovstal i Iljič, policijski načelnici te predstavnici DNR-a. Radnici i zaštitari Metinvesta su tako s lokalnom policijom zajednički patrolirali gradom.
Ukrajinska vojska zauzela je grad 2014. i protjerala separatiste
Problem je nastao kada su te patrole istjerale separatiste iz zgrada koje su zauzimali. Lokalni zapovjednici DNR-a su se suprotstavili svojim nadređenima, odnosno vlastima DNR-a. Ipak, patrole su nastavile s čišćenjem na terenu te nijedna zgrada u centru grada više nije bila pod kontrolom separatista.
Separatisti ipak nisu napustili grad, jer se u dijelovima grada vijorila zastava DNR-a. 13. lipnja 2014. godine ukrajinska vojska se odlučila za vojnu operaciju u kojoj su sudjelovale bojne Azov i Dnipro-1. Vojska je zauzela grad i za šest sati je preuzela kontrolu nad stožerom u kojem su bili separatisti. Nakon zauzimanja grada tadašnji predsjednik Petro Porošenko naredio je da Mariupolj privremeno postane središte Donjecke oblasti, budući je Donjeck ostao pod kontrolom DNR-a.
Napadi DNR-a na Mariupolj
U dva navrata su separatističke snage pokušale ponovno zauzeti grad. U kolovozu 2014. godine uspjeli su zauzeti grad Novoazovsk, što je bila priprema za daljnje vojno djelovanje prema Mariupolju. Bojna Azov je počela s organizacijom narodne milicije za obranu grada. DNR-ovci su ušli u periferne dijelove Mariupolja, gdje su zadavali ozbiljne gubitke ukrajinskoj vojsci. Ipak, separatisti nisu uspjeli ući u grad, ali su zauzeli Širokino, blizu Mariupolja. Kasnije je potpisan Minski sporazum, s čime je uspostavljen privremen prekid vatre.
Sljedeći napad se dogodio u siječnju 2015. godine, kada je u raketnom napadu na grad poginulo dvadeset ljudi. Napad se dogodio dan nakon što su vlasti DNR-a odbili daljnje razgovore s Kijevom. Prema OESS-u u napadu su korištene rakete „Grad“ i „Uragan“ iz mjesta Oktjabr i Zaičenko u blizini Mariupolja, oba pod kontrolom separatista. Rusija je zanijekala umiješanost, rekavši kako je raketni napad rezultat neselektivnog granatiranja stambenih naselja od strane ukrajinske vojske.
Ukrajinska vojska je odgovorila, a u veljači je pokrenuta ofenziva istočno od Mariupolja prema Novoazovsku koji je u kolovozu zauzeo DNR. Ukrajinska vojska je ušla u Širokino te ga zauzela. Sukobi su se nastavili i nakon potpisa novog Minskog sporazuma 11. veljače. Bitke oko Širokina i ostalih mjesta u okolici Mariupolja su tako trajali do srpnja, kada su se snage DNR-a povukle.
Trenutna situacija
Od početka rata, kako je ruska vojska krenula s Krima prema rijeci Dnjepar, ideja je bila spojiti Krim s DNR-om i LNR-om. Na tom putu se kao najveći i najbitniji grad našao Mariupolj. Nakon mjesec dana napada, veći dio grada je trenutno pod kontrolom ruske vojske i oružanih snaga DNR-a.
Prema relevantnim izvorima, jedino uporište ukrajinske vojske koju najvećim dijelom čini bojna Azov ostalo je u čeličani Azovstal. Također, tamo je puno civilnog stanovništva. Slično kao i u Drugom svjetskom ratu, kada su Nijemci okupirali grad, ruska vojska susreće se s gerilskim otporom koji djeluje iz čeličane. Čeličana je sagrađena od niza podzemnih tunela i prostorija te ju je nemoguće bombardirati iz zraka. Prostire se na deset kvadratnih kilometara (što je ekvivalent zagrebačkoj gradskoj četvrti Gornji grad), a 2015. godine u njoj je radilo više od 12.000 radnika.
Ostatak grada je razoren kao posljedica konstantnog bombardiranja ruske vojske i vojske DNR-a te žestokog otpora ukrajinske vojske. Ukrajinska vojska je ovdje poslala neke od svojih najjačih jedinica kao što je bojna Azov, što pokazuje koliko je bitno bilo zadržati Mariupolj.
S druge strane, ruska vojska je prebacila veliki fokus upravo na Mariupolj, zbog spomenutog povezivanja Krima s DNR-om i LNR-om, ali i potpunog odsijecanja Ukrajine od Azovskog mora. Također, ovo je najveći grad koji je ruska vojska uspjela zauzeti (iako ne u potpunosti).
Politička pozadina
Kako je već spomenuto, u Mariupolju kao i u ostatku Donbasa, vlast su držale proruske političke opcije. Osim političara, glavni direktori najvećih poduzeća su također bili bliski proruskim opcijama, kao i npr. najpoznatiji oligarh Rinat Ahmetov u čijem je većinskom vlasništvu i Azovstal i Iljič ili Jurij Ivanjuščenko u čijem je vlasništvu Azovmaš.
Upravo je Ivanjuščenko pobjegao nakon majdanskog prevrata navodno u Moskvu, a Ukrajina je za njim izdala tjeralicu 2015. godine. Prema riječima ministra unutrašnjih poslova Ukrajine Arsenu Avakovu, Ivanjuščenko je sudjelovao u organizaciji i financiranju grupa koje su tukle i ubijale majdanske aktiviste.
Dospio je i na Interpolovu tjeralicu, no u 2016. godini je maknut. Višemilijunska imovina mu je zamrznuta u Švicarskoj, Latviji i Litvi. Preko Azovmashinvest Holdinga osnovanog na Cipru, Ivanjuščenko je upravljao Azovmašom. U 2017. godini okružni sud u Limassolu imenovao je neovisnog privremenog upravitelja imovine tog holdinga. Holding na Cipru je u posjedu 70% dionica Azovmaša, dok 28% dionica Azovmaša posjeduje Azovmaš d.d.
Sam Azovmaš je ustrojen kao javno dioničko društvo, a za generalnog direktora kompanije je 2020. godine postavljen Konstantin Ivaščenko. Upravo je Konstantina Ivaščenka prije tri tjedna za novog gradonačelnika Mariupolja postavio poglavar DNR-a Denis Pušilin. Osim što je bio direktor Azovmaša, bio je i član proruske stranke „Za život“ i zastupnik u gradskom vijeću.
Izabrani gradonačelnik Vadim Bojčenko, iako je bio nezavisan kandidat, također je bio dio tog proruskog bloka „Za život“, a u ratu se jasno svrstao na stranu Ukrajine. Više je puta pozivao na embargo ruske nafte i plina, kao i na oštrije sankcije Rusiji.
Čini se kako je Rusija na terenu računala na političare i kadrove te proruske opcije te je preko tih kadrova htjela zauzeti gradove u istočnom dijelu Ukrajine, gdje su proruske opcije bez obzira na rat 2014. godine i dalje vrlo jake. Ipak, tema proruskih političkih opcija u Ukrajini i odnosa s Rusijom zahtijeva poseban osvrt.