Dan prije Svih svetih 1517. godine augustinski redovnik Martin Luther na vrata crkve Svih svetih u Wittenbergu zakucava svojih Devedeset i pet teza, u kojima zastupa spasenje isključivo vjerom, vrhovni dogmatski autoritet Pisma te odbacuje posredovanje svetaca.
Papa Lav X. proglašava Luthera heretikom i nastaje do dan-danas nezacijeljen raskol u Crkvi na Zapadu, koja se od tada dijeli na Rimokatoličku crkvu i razne protestantske denominacije.
Povijesna istina
Ovo što sam upravo napisao nije baš točno, ali tako se otprilike i danas naučava u popularnim povijesnim lekcijama o nastanku protestantizma. Za početak, Luther nije okačio svojih Devedeset i pet teza na vrata crkve, možda je eventualno stavio poziv na diskusiju.
Kao drugo, i još važnije, Devedeset i pet teza uopće ne govori o opravdanju vjerom, vrhovnom autoritetu Biblije i ostalim temama koje su postale temeljima protestantizma. To uopće nije spis koji je donio bilo što dogmatski novo, možete se kladiti da bi ga u ono vrijeme spremno potpisali brojni katolički teolozi.
Luther je samo primijenio temeljne ideje tadašnje augustinovske teologije na jedno konkretno crkveno pitanje. Nije mu to bilo prvi put, već je godinama u tom smjeru tumačio Psalme i Poslanicu Rimljanima a da nitko nije ni obrvu dignuo zbog toga. Tadašnja Katolička crkva nije bila toliko jednoumna kao što se danas predmnijeva, razvijala se teološka diskusija, zauzimale se različite pozicije, naravno, sve u već zadanim okvirima dogmatske ispravnosti (premda nekad i izvan njih). Luther je kritičan prema tada popularnoj školi tumačenja koja se zvala via moderna, uglavnom, jedan od valjda stotina teologa tog vremena sa sličnim stavovima.
Zbog čega su se onda tako žestoko posvadili da smo na kraju dobili totalni rascjep Katoličke crkve?
Udarac u glavni živac
Ako ste čitali Devedeset pet teza, onda znate da su one prvenstveno kritika prodaje indulgencija, odnosno, potvrda o oprostu grijeha koje dobijete kad platite određenu svotu. Možete uplatiti i za svoje pokojne rođake i prijatelje, znate dobro da nisu otišli izravno u Raj, nego se u najboljem slučaju nalaze u Čistilištu i tamo prolaze torturu preodgoja.
"Čim zazveči novčić u škrabici, duša izlazi iz Čistilišta", propovijedao je po Njemačkoj onoga vremena dominikanac Johann Tetzel.
Njega je angažirao nadbiskup Mainza Albrecht kako bi na taj način prikupio od Rima zadanu obavezu od deset tisuća dukata. Time je zapravo trebao otplatiti to što mu je Rim dao lukrativnu poziciju biskupa s više takozvanih beneficija. I pomoći izgradnju bazilike Svetoga Petra, koju se krenulo graditi desetak godina ranije.
Prikupljanje je krenulo dobro, Tetzel je bio već iskusan u propovijedanju o indulgencijama, prestrašeni vjernici davali su mukom zarađene rajnske florine kako bi iz Čistilišta oslobodili svoje najbliže. Seljak je u ono vrijeme zarađivao florin do dva mjesečno, pa vidite onda što to znači kad se izdvoji takav novac.
A onda se pojavio Luther.
"Bogatiji je od Krasa"
Onog već legendarnog 31. listopada 1517. Luther je zapravo poslao svoje teze nadbiskupu Albrechtu, više kao jednu učenu raspravu. Albrecht je to pročitao, provjerio da nema slučajno hereza i onda to proslijedio Rimu.
Doduše, bilo je tu i prilično jasnih provokacija: primjerice, u tezi 86 Luther pita zašto Papa, koji je bogatiji od Marka Licinija Krasa, poslovično najimućnijeg Rimljana, ne plati izgradnju bazilike od svog novca, a ne od novca sirotinje.
Novac kojim je tadašnji papa Lav X. raspolagao bio je toliki da bi mu pozavidio i Elon Musk. No Papi to nije bilo dovoljno, a i moglo mu se. Napokon, on i nije postao tako bogat time što je sam plaćao svoje račune.
Papa je već bio navikao da mu stižu dopisi raznih crkvenih reformatora, pa na ono što je pisao Luther nije mislio promptno i oštro reagirati. No zato je Luther požurivao stvar, već je sljedeće godine preveo Devedeset pet teza na njemački, tiskao ih u tisućama primjeraka i dijelio po cijeloj Njemačkoj.
A narod ko narod, kad mu lijepo dokažeš da nešto ne treba plaćati, onda prestane plaćati.
I što sad da radi prebogati Papa s jezičavim njemačkim redovnikom zbog kojega je prestao dotok novca iz jedne od najbogatijih zemalja?
Novac je moć
Papa je slao svoje emisare koji su dovodili Luthera na različita javna saslušanja služeći se malo prijetnjama, a malo pozivima na pomirenje.
O svim tim zbivanjima imate puno detaljnije spise, ne trebam vam sad sve to prepričavati.
Da se radilo o pukoj teološkoj raspravi, Rim bi lako izašao na kraj s Lutherom, kao stoljeće ranije s nesretnim Janom Husom. Luthera su zapravo neki odmah i usporedili s Husom, čisto da mu daju do znanja kako bi se i njega moglo spaliti.
No stvar nije bila u teologiji, nego, ako to dosad niste shvatili – u lovi. U raspodjeli bogatstava s kojom se privatno nisu slagali ni brojni njemački knezovi. Koji su onda, naravno, dali potporu Lutheru ne mareći pretjerano za to kako točno glasi prijevod ovog ili onog teksta apostola Pavla i što je to Augustin naučavao u Državi Božjoj.
Sretan završetak
Na kraju se stvar nekako završila obostrano sretno. Kao što znate, bazilika je uspješno izgrađena, doduše, tek u sljedećem stoljeću. A njemački su knezovi, kao i novouspostavljena Evangelička crkva, dobili svoj dio kolača. Odnosno, vjerničkih milodara.
Sve ostalo je povijest, a katkad i priča za malu djecu.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala