NASTAVAK obrazovanja ili razvijanje vlastitog posla bila je jedna od važnijih odluka u obitelji Malenica kada je sin Maks završavao osnovnu školu. Informatički stručnjak i poduzetnik Mislav Malenica i nuklearna fizičarka Deša Jelavić Malenica prepoznali su sinove poduzetničke ambicije od malih nogu, pa je bilo teško odlučiti hoće li ga upisati u srednju školu ili mu omogućiti da se fokusira na poduzetništvo.
"On se tu nije uklapao"
Petnaestogodišnji Maks oduvijek je imao poduzetnički duh, priča nam njegov otac Mislav, koji ga je podržavao u naumu da ne upiše srednju školu, već pokrene svoj biznis. Unatoč njegovim željama i ambicijama obitelj se ipak primarno odlučila za obrazovanje, koje nije isključilo poduzetništvo. Glas razuma obitelji, kaže Mislav, bila je njegova supruga Deša. Ipak, još uvijek nisu sigurni jesu li kao roditelji donijeli ispravnu odluku.
"Ja sam bio taj koji je prije živio u kutiji po određenim pravilima. Svi smo bili u tim nekim okvirima koji su od nas tražili da budemo dobri u školi, završimo fakultet i nađemo siguran posao. I kad sam to sve prošao, shvatio sam da samo slijedeći pravila i vjerujući u sustav nikada neću u potpunosti biti sretan. Tako je započela i moja poduzetnička priča.
Zbog toga sam se upitao je li srednja škola dobra za Maksa, jer jedan standardan model možda odgovara većini, ali on se tu nije uklapao. Imao je razne ideje od malih nogu i to se odmah vidjelo na njemu. I onda smo se supruga i ja zapitali kako ćemo podržavati svoje dijete i njegove ambicije ako ih ignoriramo i ostavimo ga u kutiji kojoj ne pripada", priča nam Mislav.
Razmišljali su o najboljoj opciji. Vodili su duge rasprave jer su se bojali da će iznevjeriti svoje dijete ako krenu standardnim putem zato što ne vide drugi izlaz. S druge strane, dodaju, bili su svjesni težine te odluke i pitali su se što će se dogoditi ako pogriješe. Zajedno su pronašli kompromis jer su svjesni da škola donosi i druge benefite osim znanja, kažu.
Odluka koju su donijeli nije bila jednostavna, posebno kad su shvatili da trebaju pronaći školu u kojoj bi Maks mogao razvijati poduzetničke vještine. Škole koja uči o digitalnom poduzetništvu, kaže nam Mislav, nije bilo. Stoga su morali pronaći onu u koju će se Maks uklopiti te uz nju moći razvijati talent.
"Ovdje je prosječan, a u Americi među najboljima"
Maks je sada u drugom razredu Humanističke gimnazije u Zagrebu. Kod izbora ove škole presudan je bio njegov razgovor s ravnateljem. Kada mu je ispričao čime se bavi i što ga zanima, ravnatelj mu je rekao: "Pa ja neću tebe samo upisati, ja ću tebe zaposliti!"
"U Americi je sasvim normalno školovanje kod kuće, to kod nas nikad nije bila opcija. I tamo su škole usmjerene prema tome da se dijete izgradi kao osoba i da vidi što je njegov talent, a manje im je bitno da usvaja znanja koja će sutra možda i zaboraviti.
Nama ocjene nikada nisu bile bitne niti smo po tome cijenili vrijednost svoje djece jer su svi različiti. Često znam reći da je Maks bolji poduzetnik od mene i vjerujem u njega. Najviše mi smeta što za djecu poput njega nema izbora jer se kod nas na poduzetništvo gleda kao na zabavu ili neki problem. Zbog toga je on ovdje, gdje su važne ocjene, samo prosječan, a u Americi, gdje je poduzetništvo bitno, među najboljima", kaže Mislav.
Unatoč tome što roditeljima ocjene nisu presudne, on mora ispunjavati svoje obaveze i srednju školu shvaća ozbiljno. Na pitanje kada stigne učiti i razvijati razne projekte Mislav je rekao:
"Mi smo obitelj koja iskoristi svaku minutu dana i volimo raditi, ali to nam ne stvara stres jer u tome uživamo. Radimo ono što volimo i osjećamo se ispunjeno. To smo prenijeli i na Maksa. Jako je strastven. Njemu je normalno ulagati toliko vremena u projekte jer je to ono što želi i ne stvara mu opterećenje. Iako možda taj projekt neće sutra biti uspješan, meni je bitno da on nauči iz te greške i nastavi dalje."
Prvi projekt napravio u osnovnoj, a sad zarađuje
Maks već ima nekoliko više i manje uspješnih projekata iza sebe. Svake godine, kažu nam, pokrene barem dva biznisa. Ulaže vrijeme i svoj novac. Nekada nešto zaradi, nekada nešto izgubi, ali za roditelje je to uvijek odlična škola. Iako mu je tek 15 godina, poduzetništvo shvaća ozbiljno, odnosno, kaže nam njegov otac, on živi kroz njega.
"On je prvi projekt napravio u drugom razredu osnovne škole. Tražio me da ga odvedem u tvornicu kako bi izradio svoj proizvod. Mislio sam da se šali pa sam tražio od njega da napravi nacrt i prototip te ga testira u školi. Imao je ideju o automatiziranoj gumici jer je shvatio da je to njima u razredu problem. Vratio se iz škole i rekao da je pomogao prijateljici kojoj je ispala gumica svojim gumobotom.
Tada sam shvatio da ima talent za prodaju i da se ne boji izložiti prema tome. Kasnije su im u školi poskupjeli mali sokovi i on je shvatio kako ih može kupiti i prodavati jeftinije te pritom zaraditi. Podržavaš ga iako vidiš da to neće funkcionirati, ali znaš da se najbolje uči na vlastitim pogreškama", rekao je Mislav.
Odrastanjem su i njegovi projekti postajali ozbiljniji, govori nam njegov otac.
"Dajemo mu džeparac kojim on upravlja i odlučuje na što će taj novac potrošiti te se kasnije sam mora nositi s posljedicama jer ih tako učimo odgovornosti. Tako je kupio veliki Minecraft server u koji je uložio novce i igrači su počeli kupovati sadržaje na serveru, pa je on počeo zarađivati. Zatim je shvatio da mora plaćati druge da moderiraju taj sadržaj kako se ljudi ne bi vrijeđali.
Imao je svaki tjedan prijave za zapošljavanje. To su bila djeca od 12 do 15 godina i s njima je prolazio pravila i vodio ih kako bi svi ti igrači bili pod nekom kontrolom. Kad je to prerastao, shvatio je da to nije velik biznis, pa je krenuo dalje."
Vjeruje da će Maks naposljetku pronaći svoj put i uspjeti iako je uvjeren da bi puno brže napredovao uz rad nego na nastavi.
"Nama je kao roditeljima bitno da naša djeca budu dobri ljudi koji će kreirati vrijednosti i na koje će se drugi moći osloniti. Mi smo se tako postavili, a sad, hoće li imati sve petice u školi, manje je bitno. Nakon Maksa dolazi Nola, koja je totalno drugačija od njega. Ona ima sve petice i ona je takva, njen mozak je kao kompjuter, a Maks je kreativac.
Supruga i ja u svemu tome želimo da oni budu dobri ljudi, a hoće li njihov put biti standardan u nekakvim okvirima ili izvan njih, ovisi o njima samima. I u cijelom tom procesu to je manje bitna stavka. Obrazovni sustav je bitan kao nešto što će ti pomoći otkriti tko si, kako ćeš stvarati vrijednost na ovom svijetu, a čim to otkriješ, ako si motiviran, vjerojatno ćeš se kretati puno brže izvan standardnog sustava", zaključio je Mislav.