AKO POSTOJI nešto u što se hrvatska javnost uvijek može pouzdati, onda je to nevjerojatan talent hrvatskog političko-medijskog establishmenta da otkriva toplu vodu, odnosno da senzacijom proglašava nešto što je donedavno bila notorna činjenica, a dramom nešto što bi u "normalnom" svijetu trebala biti formalnost.
Jedan od najboljih primjera se mogao vidjeti sinoć u emisiji "Otvoreno", posvećenoj odluci Državnog odvjetništva RH da od Sabora zatraži skidanje imuniteta zastupniku Branimiru Glavašu kako bi se protiv njega mogao voditi kazneni postupak zbog ratnih zločina nad srpskim civilima u Osijeku za vrijeme domovinskog rata.
Sinoć u studiju gotovo nitko od sudionika u raspravi nije iznio ništa s čime javnost, na ovaj ili onaj način, nije bila već upoznata u doba "izbijanja" cijelog "slučaja" prije nekoliko mjeseci. A i sama rasprava je bila prilično mirna, barem s obzirom na dosadašnja iskustva s temom domovinskog rata, koja i deset godina nakon njegovog završetka, zna raspirivati žestoke emocije.
S druge strane, to možda i nije iznenađenje, s obzirom da su mnoge od kockica mozaika čije je sklapanje jučer dovelo do odluke Mladena Bajića bile itekako poznate javnosti. Likvidacije građana srpske nacionalnosti za vrijeme domovinskog rata u Osijeku su još početkom 1990-ih bile javna tajna, isto kao što se prošle godine nije počelo upirati prstom na Branimira Glavaša kao ličnost koja je, na ovaj ili onaj način, bila povezana s tim mračnim događajima.
Stoga su i akcije i reakcije povodom rasplitanja tog mračnog klupka zapravo prilično predvidljive, odnosno dio scenarija kojeg su njegovi sudionici na obje strane bili uvježbavali već godinama, koristeći se iskustvima već stečenima u prethodnim slučajevima.
Razlozi zbog kojih se Glavaš tereti upravo danas, a ne prije četrnaest godina, ukazuju na jedan hrvatski paradoks, kojeg je tokom sinoćnje rasprave spomenuo Nenad Puhovski. Naime, ubojstva, zlostavljanja i slični zločini koje su pripadnici hrvatske vojske i policije počinili na račun građana srpske nacionalnosti su se tada poricali, ignorirali, a u nekim slučajevima čak i opravdavali radi "viših interesa", odnosno radi "nesmetanog stvaranja hrvatske države".
Međutim, upravo je to razlog zbog čega hrvatska država - cilj kojemu je sve bilo podređeno - zapravo nije nikada zaživjela. Država je ipak nešto malo više od mahanja zastavama ili navijanja za nogometnu reprezentaciju. Ona uz prava za sobom povlači i odgovornost, odnosno i obvezu njenih građana za poštivanje zakona, ma kako ti zakoni nekome bili nelogični, neprihvatljivi ili neugodni. To, dakako, uključuje i zakone koji priječe ubijanje ljudi zbog toga što se nekome ne sviđa nečija nacionalnost, vjera, rasa ili omiljeni nogometni klub.
Prešutno ili otvoreno toleriranje takvih događaja je sa sobom kao posljedicu imalo da su se mic-po-mic počela tolerirati i drugi oblici bezakonja, a samim time i podrivanja hrvatske države. Ne čudi, na primjer, što su zločini počinjeni u vrijeme domovinskog rata, koincidirali s najgorim ekscesima "pretvorbe", odnosno pandemijom ilegalnih narkotika i eksplozijom drugih oblika organiziranog i drugih oblika kriminala na hrvatskim ulicama.
Stoga je suočavanje s onim manje svijetlim poglavljima domovinskog rata, uključujući i kazneni progon počinitelja, proces koji je u hrvatskom interesu, i to ne zato što će se time "olakšati hrvatski put u Europu". To je proces koji se mora provesti radi same Hrvatske jer ona, bez obzira završila u EU ili ne, nikada neće biti u interesu svojih građana ako ne bude država u onom pravom smislu riječi.
Na žalost, ni sinoćnja rasprava nije uspjela izbrisati prilično neugodni dojam da o tome ipak nije riječ u slučaju Branimira Glavaša. Istraga o osječkim zločinima je ipak malo previše koincidirala s njegovim izlaskom iz vladajuće stranke. Ma koliko se hrvatsko pravosuđe i policija budu trudili da dalji postupak prikažu kao profesionalno i objektivno suočavanje s činjenicama, veliki dio javnosti će i dalje vjerovati da je riječ o licemjernom političkom obračunu.
Dragan Antulov