"ZAŠTO više nitko ne želi posao u državnoj službi?", zapitali su se novinar Petar Vlahov i predsjednik Nezavisnih hrvatskih sindikata Krešimir Sever u HTV-ovoj emisiji Studio 4, emitiranoj prije dva dana. Petnaestominutni intervju o problemu koji se pojavio prvi put u povijesti Hrvatske pokazao je da ni novinari ni sindikalisti ne razumiju što se događa s modernim uvjetima rada u Hrvatskoj.
Prvi put u povijesti u Hrvatskoj je narasla moć radnika u privatnom sektoru u odnosu na poslodavce i radnike u javnom sektoru. Tako korjenita promjena instinktivno u nekih izaziva zbunjenost, pa i ljutnju ako procijene da su izgubili nekadašnje privilegije.
Pomalo je smiješno bilo gledati Krešimira Severa kako pokušava objasniti zbivanja s kojima se susreće prvi put u karijeri i kako ih nevješto pokušava tumačiti sa starim krilaticama o zlim privatnicima, ugroženom javnom sektoru i poštenim uhljebima. Izdvojit ćemo samo neke izjave voditelja Vlahova i njegova sugovornika Severa te objasniti zašto su toliko odvojene od stvarnosti.
Vlahov: Zašto u Hrvatskoj više nitko ne želi posao u državnoj službi? Najveći problem je nejednakost plaća, vrednovanje rada, mogućnost napredovanja.
Nejednakost plaća između javnog i privatnog sektora je manja nego što je bila prije. U tome sindikalisti zapravo i vide problem jer je do prije nekoliko godina javni sektor bio bolje plaćen u odnosu na privatni (korigirajući za staž, obrazovanje i druge faktore).
Činjenica da se u Hrvatskoj razlika u plaćama između privatnog i javnog sektora smanjila pozitivna je jer je prijašnje stanje u kojem je posao u javnom sektoru bio i bolje plaćen i sigurniji bilo neprirodno.
Vrednovanje rada i mogućnost napredovanja također su problemi koje je stvorio hrvatski javni sektor, koji više vrednuje stranačku iskaznicu i obiteljske veze od znanja, rada i rezultata. Na početku razgovora činilo se da će govoriti o tome kako reformirati javni sektor da bude efikasniji, pošteniji i privlačniji za zapošljavanje.
Umjesto toga, priglupim i kontradiktornim tvrdnjama privatni sektor pokušavalo se okriviti za probleme u javnom sektoru uz pretpostavku da svako poboljšanje položaja radnika u privatnom sektoru narušava položaj radnika u javnom sektoru. Iz tog proizlazi da javni sektor ima problem sa zapošljavanjem i niskim plaćama zbog toga što privatni sektor daje prevelike plaće.
Vlahov: Nekad je posao u državnoj službi bio sinonim za sigurnost, za sigurnu plaću, velike materijalne dodatke i imali ste brojna jamstva da vam do kraja života nitko ne može dati otkaz.
Ništa se po pitanju navedenih privilegija rada u javnom sektoru nije promijenilo. Još uvijek je sinonim "za sigurnost, za sigurnu plaću, velike materijalne dodatke i brojna jamstva da vam do kraja života nitko ne može dati otkaz".
Samo su se poboljšali uvjeti u privatnom sektoru, koji je danas sigurniji i plaće su redovite, za razliku od prije. Javni sektor nije ništa izgubio, samo su radnici u privatnom sektoru više dobili nego prije.
To je očito razlog Krešimiru Severu i drugim sindikalistima da lamentiraju nad "gubitkom". Zapravo se radi o ljutnji zbog toga što su se materijalni i ostali uvjeti radnika u privatnom sektoru poboljšali pa više ne zaostaju toliko za radnicima u javnom sektoru.
Vlahov: Na natječaj za posao u carini, policiji, sudskim pisarnicama, administraciji nitko se ne želi javljati. To je postala posve normalna pojava.
Sever: To je logično i očekivano. To su prvo teški poslovi, odgovorni poslovi, a još uvijek su premalo plaćeni. Veliki dio tih plaća se kreće ispod prosječne, pa i ispod medijalne plaće u neto iznosu.
Pa to strašno. Radnici u pisarnici, državnoj administraciji i policiji zarađuju manje od medijana i prosjeka. Medijalna plaća je ona od koje pola radnika u državi ima manje, a pola više, pa je sasvim normalno da će neki radnici, bez obzira radi li se o privatnom ili javnom sektoru, raditi za manji iznos od nje.
To je doslovno statistički zadano osim ako Krešimir Sever ne misli da bi baš svi radnici u javnom sektoru bez obzira na obrazovanje i staž trebali biti bolje plaćeni od pola radnika u državi (medijan) ili većine radnika u državi (prosjek).
Vlahov: U međuvremenu svi ti ljudi o kojima ste sada vi govorili i nabrajali su dobili još jedan krasan epitet i nadimak, postali su nacionalno poznati kao uhljebi. Među njima su brojni oni koji rade od 8 ujutro do 16-17 sati svaki dan.
Ako su prisutni na radnom mjestu osam sati dnevno, to ne znači da zaista rade ili da je njihov posao opravdan i koristan. Javni sektor u Hrvatskoj je pun izmišljenih radnih mjesta koja postoje samo da bi se nekog politički podobnog uhljeba držalo na plaći bez stvarne potrebe za tim poslom ili, još gore, na poslu koji je kontraproduktivan.
Pitanje rada vikendom odnosi se na medicinske sestre, liječnike, policajce i slična zanimanja. Ta zanimanja nisu uhljebnička ako se obavljaju na ispravan način, ali ih pravi uhljebi vole koristiti kao živi zid za zaštitu od kritike uhljebničke kulture raznih birokrata.
Vlahov: Odjednom električari, serviseri klima, keramičari, krovopokrivači, vodoinstalateri se traže kao suho zlato. Njihove satnice ne zaostaju za satnicama odvjetnika ili čak liječnika. Možemo reći, to je tržište tako uredilo.
Samo glupa i zla osoba može smatrati da netko ne zaslužuje veliku plaću zbog toga što nema završen fakultet. Nema ništa loše u tome da električari, serviseri klima, keramičari i radnici u sličnim zanimanjima imaju satnicu u rangu odvjetnika i liječnika ako ih manjka i "traže se kao suho zlato".
Ta zanimanja su sama po sebi jako korisna, puno korisnija od lupača pečata i šalterskih službenika (čija se radna mjesta kasnije u intervjuu pokušavaju opravdati), i zaslužuju biti adekvatno plaćena.
Fakultetska diploma je u privatnom sektoru ionako samo dokaz dobrih radnih navika i kognitivnih sposobnosti (u Hrvatskoj ni to jer se masovno kupuju), a svaki posao se uči u praksi. Javni sektor ima drugačiji odnos prema fakultetskoj diplomi kako bi se spriječio nepotizam (ni to u Hrvatskoj ne funkcionira), ali to ne znači da oni koji nisu završili fakultet po prirodi stvari moraju biti slabije plaćeni.
Vlahov: Imamo mi tu još jedan paradoks gdje zapravo državna poduzeća i javni sektor bacaju doslovno novac jer mladi ljudi dođu u državne tvrtke ili javni sektor... A oni nakon godinu dana, kada steknu znanje, odlaze u privatni sektor, obavljaju te iste ili slične poslove za dvostruko veće plaće.
Sever: Tu privatni sektor, naravno, profitira... Ali izvlače iz javnog sektora, sve ono što vrijedi vuku prema sebi.
Prema analizi napravljenoj za Europsku komisiju prije nekoliko godina, Hrvatska ima jako nisku godišnju stopu zamjene radnika u javnom sektoru, među najnižima u EU. Također je migracija radnika iz javnog u privatni sektor i obratno jedna od najmanjih.
Javni sektor je ocijenjen kao "zatvoren", što znači da je razmjena radnika između privatnog i javnog sektora mala, odnosno ljudi rijetko odlaze iz javnog sektora u privatni i obratno. Ukrako, radi o pogrešnoj tvrdnji, fantaziji koja je suprotna stvarnosti.
Ali bilo bi zanimljivo poslušati reakciju Krešimira Severa na insinuaciju da kompanije u privatnom sektoru trebaju imati pravo prisiliti radnika da radi za njih suprotno njegovim željama, pod istim argumentom da u suprotnom "bacaju doslovno novac" i ne žele da drugi "izvlače" njihove radnike.
Sever: Privatni sektor traži da se što više oslobodi prostor u plaćama na račun države. Ako gledamo koje su želje privatnog sektora, poslodavaca u privatnome sektoru za 2024. i dalje, njihove najveće želje su da se i dalje smanji opterećenje plaća.
Nejasan je logički put kojim je Krešimir Sever krenuo da za problem odbijanja ljudi da rade u javnom sektoru okrivi želju privatnog sektora za rasterećenjem plaća.
Iz nekog razloga, koji očito može shvatiti netko sa sindikalnim načinom razmišljanja, privatni sektor ne treba tražiti od države da smanji opterećenje plaća. I to čudnim spletom okolnosti ugrožava radnike u javnom sektoru.
Vlahov: U novoj godini čeka nas gašenje šaltera u poslovnicama banaka. One su većinom u stranom vlasništvu, privatizirane su. Ali plan je i da Fina smanji broj radnika koji će u poslovnicama izravno komunicirati s građanima. Smatra se da je takva usluga skupa, nepotrebna građanima. Elektronska komunikacija i mailovi su dovoljni. Gdje nas to dovodi?
Apsurdno je da duboko u 21. stoljeću netko propitkuje korištenje "elektronske komunikacije i mailova", tehnologije s kraja prošlog stoljeća, kako bi se smanjilo vrijeme koje ljudi troše na čekanje u redovima u bankama.
Želja da se vrate dobra stara vremena kada su zgrade banaka i državnih institucija bile najpopularnija okupljališta građana, koji su satima stajali u redu da bi obavili posao koji se danas obavlja klikom miša iz vlastitog doma, u najmanju je ruku bizarna.
Sever: Međutim, kad je riječ ne samo o Fini nego i o Pošti, tu bi trebala biti ključna uloga države. I jedno i drugo je državno i nije pitanje samo oko toga hoće li ljudi dio tih plaćanja raditi na neki drugi način nego je pitanje da upravo Fina s jedne strane, kao netko tko je poslužitelj upravo na tim dijelovima posla platnoga prometa i slično, ali i Pošta na drugoj strani, drže otvorene svoje šaltere na svim lokacijama po Hrvatskoj da bi lokalno stanovništvo imalo mogućnost tamo doći.
Idealizacija Pošte i Fine kao mjesta okupljališta lokalnog stanovništva najčudniji je dio intervjua. Postoji stara ideja da svako selo mora imati crkvu i poštu, a sada Sever dodaje i Finu. Možda bi se moglo sve ujediniti u jednu zgradu - crkva/pošta/Fina.
Ili lokalna Fina može zamijeniti kafiće kao mjesto ispijanja kave, čitanja novina i rasprave o dnevnim novostima. Ljude koji stoje u redu za "još jedan papir" može obilaziti službenica zadužena za dijeljenje kave i usputno paziti da se ne govori negativno o državnoj vlasti.
Vlahov: Ja mislim da bi se požari mogli ili operacije u bolnicama e-mailom raditi.
Loš pokušaj sarkazma. Ali i nastavak dosadašnjeg djelovanja apologeta birokratskih uhljeba. Korištenje medicinskih sestara, policajaca i liječnika (po novom i vatrogasaca) kao živog zida za zaštitu od kritike i vlastitih privilegija je stara metoda, no pomalo već izlizana pa na nju ne nasjedaju ni oni najnaivniji.