Foto: Wikipedia (Jure Francetić je u sredini, desno je Rafael Boban. Fotografija je nastala u Zvorniku na Drini, vjerojatno 1942. godine)
OTPRILIKE u isto vrijeme kad je Milan Bandić, koji se voli zaklinjati u antifašizam, narodu objavio da će se preimenovati Trg maršala Tita u Trg Republike Hrvatske, u medijima smo mogli pročitati kako desničarski HAZUD na rodnoj kući Jure Francetića najavljuje podizanje spomen- ploče ovom ustaškom zapovjedniku, osnivaču Crne legije i povjereniku za BiH koji će dio kratke vojne karijere provesti u Podravini.
U svakom slučaju, među ljubiteljima fašističke NDH, kojih u Hrvatskoj, revizionizmu devedesetih hvala, ne nedostaje, postoji mit o Francetiću koji je pregazio Drinu i tamo uspostavio hrvatsku granicu.
Mit o granici na Drini
Granica na Drini jedna je posve druga priča. To je mit koji buja još iz doba narodnog preporoda sredinom 19. stoljeća kad je svaka europska nacija glorificirala i preuveličavala povijest naroda u nastajanju. Tako je bilo i s hrvatskom poviješću i tu se stvorio mit o granici na Drini, uz brojne druge mitove, dakako (primjerice, mit o krunjenju kralja Tomislava na Duvanjskom polju, mit o kletvi i ubojstvu kralja Zvonimira i slično). Povijesna je činjenica da Hrvatska nikada u povijesti nije imala granicu na rijeci Drini, točnije rečeno, za to ne postoje nikakvi dokazi. Štoviše, veći dio povijesti Hrvatska nije imala ni svoju državu već je od 1102. bila u sastavu Hrvatsko- ugarskog kraljevstva da bi u 16. stoljeću postala dijelom Habsburške monarhije.
No, fanatičnim nacionalistima činjenice malo znače pa se tako, posebno posljednjih desetljeća, razvio mit o granici na Drini i Francetiću koji je ponovo granicu tamo postavio.
No, tko je zaista bio Jure Francetić?
Rođen je 1912. godine u Prozoru kraj Otočca, u zaseoku Vivoze, u kući na koju će desničari svom omiljenom antifašistu, kako Francetića iz tko zna kojeg razloga zovu HAZUD-ovci, zalijepiti spomen ploču.
Početkom tridesetih zbog kritika na račun jugoslavenskog režima bježi u emigraciju, tamo će se brzo priključiti ustaškom pokretu. Pred početak rata vratit će se u Zagreb i tu će nastaviti s ustaškom propagandom, ali će se nakratko krajem 1940. godine skloniti u nacističku Njemačku, opet zbog straha od vlasti. Nakon proglašenja NDH vraća se u domovinu, a Pavelić ga uskoro imenuje povjerenikom za Bosnu. U jesen 1941. godine osniva Crnu legiju, a zdušno će raditi na provođenju rasnih zakona i deportaciji brojnih Srba i Židova, ali i Hrvata komunista.
U proljeće i ljeto1942. godine njegove jedinice sudjeluju u brojnim vojnim akcijama u Bosni, a koje će rezultirati izlaskom na Drinu. Francetić je tu imao vojnog uspjeha, ali većinu borbi vodio je protiv slabo naoružanih partizana. Pobornici lika i djela ustaškog zapovjednika često će se pozivati na neke njegove navodne izjave o tome kako se ne smije ubijati Srbe (iako je kao povjerenik za BiH sudjelovao u uhićenjima i transportu). No, sami Nijemci imali su zamjerke na njegov rad, tvrdili su da njegove jedinice rade brojne pokolje nad srpskim stanovništvom.
Gnjusni opisi zločina Francetićevih ustaša
U tom periodu ustaške snage i Crna legija napravili su nekoliko gnjusnih zločina. U selu Gornji Malovan ubijeno je 70 seljaka, a izrazito gnjusan zločin napravljen je u selu Urije. Milovan Đilas bio je jedan od partizana koji su u selo Urije stigli krajem srpnja (ustaše su napravile pokolj 17. srpnja). Za ove zločine tereti se Juru Francetića.
"Išao sam običnim seoskim putem i bilo je obično ljetno jutro, nešto vedrije zbog kišice koja je preko noći rosila. Bilo mi je teško i htio sam zaplakati, jer mi iz pameti nisu izlazili divni drugovi koji su izginuli u jučerašnjem okršaju s ustašama, tu, negdje preda mnom, na bujnim njivama i livadama. Ali ono što sam vidio toga jutra, a o čemu sam toliko puta čitao, slušao, i što sam vjerovao, — tako me je zapanjilo svojim užasom, da je zbrisalo svaki bol za milim drugovima... da, ipak je sve to izgledalo drukčije nego kada se čita", sjećao se Milovan Đilas ulaska u selo Urije krajem srpnja 1942. godine. Njegova je sjećanja objavio i Vladimir Dedijer u prvoj knjizi svog Ratnog dnevnika.
"Najprije smo kraj puta, pod širokom krošnjom ogromne kruške, naišli na dva seljaka. Ležali su na travi, u hladu, u onakvom istom hladu u kakvom se odmaraju seoski kosači. Ubijeni su u potiljak, kuršumi su izišli ispod desnog uha i otvorili ogromne rane, tako velike da je iz njih iscurio mozak, tu kraj njih, na ledinu. Tu je ubijeno još šest seljaka. Tragovi krvi, crni, masni na travi vlažnoj od rose, mučni biljeg posljednjeg daha šest težačkih života. Ali tih šest seljaka sklonio je netko od onih malo preživjelih.
Pošli smo dalje putem, s obje strane živice od ljeskovog žbunja i paprati i, najednom, na sred puta, ne sjećam se točno broja, deset, dvanaest leševa. Čini mi se, svega dva sredovječna čovjeka. Ostalo žene, djevojke, dječaci, djeca. Na tri, četiri koraka od ove gomile krvi i mesa - kolijevka prazna, bez pelena, bez djeteta, sa slamom uvoštanom od dječje mokraće. Ova slama u kolijevci je djelovala tako da se činilo kao da je još topla od dječjeg tijela. Dijete je ležalo u gomili leševa. Ali glava je bila zdrobljena, bez poklopca, bez kapi krvi u šupljoj lubanji. Mozak - da li tog djeteta? - upravo malo guste bijele kaše ležalo je pored glave, s komadima mesa. Čime je ubijeno ovo dijete. Možda kuršumom, možda kundakom, možda kamenom, a možda je klincima potkovanoj ustaškoj čizmi bila dovoljno meka glava dojenčeta? Dijete je ležalo na lijevoj strani, ali lica okrenuta nebu, ručica skupljenih uza se, grudni koš bio je zdrobljen i ispod prljave košuljice, vrlo malo krvave, virio je naduven trbuščić. Sitno srdito dječje lice bez lubanje. Dijete je bilo žensko i jednog dana, možda jednog ovakvog lijepog dana, i mnogih ovakvih dana bogatih suncem i zelenilom, s vedrim bojama na nebu, na zemlji, njivama, livadama i šumama, trebalo je da se poraduje svemu tome, životu, sreći, ljubavi, mladosti, ljudima oko sebe...
... I ostali leševi bili su unakaženi. Lice jednog desetgodišnjaka bilo je ranjavo po čelu i jagodicama od uboda. Neki dječak, isto tako prazne lubanje, kao kod onog djeteta, ležao je zgrčen oko žbunja kraj puta, prikupljenih bosih nogu i tankih mršavih ruku. Da dječak nije bio tako unakažen, reklo bi se da je zaspao tu u hladu...
Krenuo sam dalje. Na raskršću, na pomolu prema gradu, dvadeset i pet do trideset leševa. Gomila ljudskih, ženskih, dječjih tijela, udova, glava... Jedna majka držala je u naručju svoje dijete, i to kako je ničice pala skoro ga je pritisnula svojim tijelom, kao da je htjela da ga zaštiti. Druga majka nije držala tako svoje dijete. Ona je ležala na leđima, a dijete, ispušteno kraj nje, skupljeno u gomilu", sjećao se Milovan Đilas, crnogorski komunist.
Desetak godina nakon ovog događaja Đilasu će biti oduzet Orden narodnog heroja. On je, naime, kritizirao ekonomsku politiku Jugoslavije i zagovarao slobodnije tržište i popuštanje državnog centrizma. To je bilo nešto što Tito nije želio slušati, a Đilas će od 1955. do 1966. godine provesti u zatvoru. Osamdesetih će biti poznat kao protivnih srpskog hegemonizma u umirućoj državi. No, to je ionako jedna druga priča.
Francetić slao ljude u Jasenovac
Nedugo pred smrt, Francetić će se naći u Podravini, a kao jedan od miljenika režima imao je velike ovlasti za hvatanje protivnika istog. Iz jednog dokumenta s početka studenog 1942. godine, koji se nalazi u Hrvatskom državnom arhivu, jasno je da je Francetić slao civile u Jasenovac.
"Na temelju prikupljenih podataka ustanovljeno je da su partizani koji su napali Martianec i tom prilikom zapalili razne državne zgrade stajali u vezi s njihovim pristašama koji se nalaze u Ludbregu i Varaždinu", stoji u kopiji Francetićeve naredbe koju potpisuje kotarski predstojnik Vlado Heim. No, nema razloga sumnjati da, kako Heim sugerira, iza dokumenta ne stoji izravno Jure Francetić. Dokument, koji završava pozdravom Za dom spremni, govori o tome kako devet stanovnika Hrvatskog zagorja treba deportirati u Jasenovac. Važno je napomenuti da nije riječ o vojnicima, već o, redom, odvjetniku, šoferu, bačvaru, dva ratara, dva trgovca, veterinaru i privatniku.
"Sve ove osobe poznate su u Ludbregu kao širitelji ___ih (valjda lažnih) vijesti protiv državnih probitaka te su kao takovi pogibeljni za javni red i sigurnost. Mnogi od njih bave se raznim nedozvoljenim poslovima te takovim svojim radom sviesno ruše ugled državne uprave. Kao zapovjednik oružanih snaga na ovom području radi uništenja odmetničkih bandi molim da se gore navedene osobe preuzme sa našeg pritvora i otpreme u sabirni logor Jasenovac", predložio je Francetić.
U dokumentu koji se veže uz ovaj, a kojeg također potpisuje Vlado Heim, jasno je da su prozvane osobe civili.
"Dana 7. studenog o.g. primio sam zahtjev ustaškog pukovnika Jure Francetića, koji je urudžbiran kod ovdašnje kotarske oblasti, da u zahtjevu navedene osobe preuzmem iz vojničkog pritvora i da ih otpremim u sabirni logor Jasenovac. Kako su sve u zahtjevu navedene osobe građani, a ne vojna lica, te prema tome hapšenje istih po ustaškom pukovniku protuzakonito i nenadležno, tražio sam upravitelja župske redarstvene oblasti u Varaždinu g. Batušića istoga dana brzoglasnu uputu što da učinim, te me je g. upravitelj uputio da izvršim zahtjev ustaškog pukovnika Francetića", stoji u dokumentu.
"Međutim, danas u jutro dok sam bio u privatnom stanu nazvao me brzoglasom logornik ustaškog logora Škrnjug Rudolf i9 pitao me da zašto nije sa ostalima otpremljen u logor i odvjetnik Vilko Mažgon. Odgovorio sam da nije otpremljen po nalogu ministra unutarnjih poslova dr. Ante Nikšića. Na to je logornik Škrnjug počeo na mene kroz brzoglas vikati, da kako se ja usuđujem izvršavati naloge ministra, a ne izvršiti nalog pukovnika Francetića, te što se to ministra tiče kad pukovnik Francetić nešto određuje", stoji dalje u istom dokumenti. Dakle, Francetić kao vojno lice bio je moćniji i od ministara.
Ovi dokumenti su bitni jer sugeriraju jednu važnu stvar. Naime, pobornici lika i djela ovog ustaškog zapovjednika često kao argument koriste da je on bio samo vojnik. No, ovaj dokument demantira to, ovdje je jasno da se Francetić izravno miješao i u ne vojne aktivnosti, a kao što je slanje ljudi u Jasenovac, a za što nije imao zakonsko pravo. To je stanoviti Vlado Heim i primijetio, ali ljudi su na kraju ipak, po Francetićevoj naredbi, upućeni u Jasenovac. Dapače, kao što je jasno iz gore navedenog ulomka, Francetić je očito kod dužnosnika NDH slovio kao netko tko ima veću važnost u hijerarhiji i od samih ministara.
Smrt Jure Francetića
Štovatelji Jure Francetića govore o njemu kao o vojnom geniju. Istina, Francetić je u ljeto 1942. godine imao uspjeha protiv partizana u BiH, ali njegove vojne pobjede nisu bile ni blizu toliko važne i velike kakvima ih se pokušava prikazati. Naprosto, u legendu pobornika ustaškog režima ušao je zbog izbijanja na Drinu opjevanog u pjesmi "Evo zore, evo dana", zajedno sa svojim zamjenikom Rafaelom Bobanom. Iako se ovaj dvojac uvijek spominje zajedno, prava je istina da oni zapravo uopće nisu dugo ratovali skupa. Francetić je poginuo pred kraj 1942. godine.
Naime, pred kraj 1942. godine Francetić je pozvan u Liku, a tamo je išao zrakoplovom. Trebao je preuzeti zapovijedanje nad tamošnjim ustaškim i domobranskim postrojbama. No, avion kojim je upravljao Mijo Abičić srušio se kod sela Močinje kod Slunja. Taj teritorij su kontrolirali partizani, no Francetića su se prvo dokopali seljaci koji su ga zatukli. Partizani su ga pokušali spasiti jer im je trebao za razmjenu. No, rane su bile preteške.
Jure Francetić umro je 27. prosinca 1942. u partizanskoj bolnici. Imao je trideset godina, iako na fotografijama njegovo ispijeno lice izgleda znatno starije.
Ustaške vlasti vijest o njegovoj smrti objavile su tek tri mjeseca kasnije.