LJUDI su svjesni problema prirodnih katastrofa pa shodno tome brzo reagiraju na njih. No, neke katastrofe ne događaju se naglo, nemaju točno definiran trenutak početka i uništenje koje uzrokuju nije odmah evidentno.
Jedna od takvih je demografska katastrofa, koja se proširila diljem svijeta. Od Europe, Kine, Sjeverne Amerike do Japana i Australije, čak i većeg dijela nekad demografski stabilnih muslimanskih država Bliskog istoka, čini se da demografska katastrofa dolazi svima. Iznimka su samo Afrika i nekoliko država srednje Azije.
Hrvatska je jedna od najteže pogođenih država u Europi, već su sad njezini stanovnici među najstarijima, a situacija će se samo pogoršavati.
Još nitko nije uspio zaustaviti, usporiti ili ublažiti loše demografske trendove. Jedan od najočitijih znakova demografske katastrofe je starenje stanovništva, koje se ogleda u rastu udjela starijeg stanovništva i smanjenju udjela mlađeg u ukupnoj populaciji.
Svaki peti Europljanin ima više od 65 godina, Hrvatska među državama s najstarijim stanovništvom
Prema podacima UN-a, 1964. medijalna dob stanovništva Europe, odnosno broj godina života od kojeg točno pola stanovnika ima manje, a pola više godina, iznosila je 29.8 godina. Do početka 90-ih godina prošlog stoljeća narasla je na 34 godine, do početka ovog stoljeća na 37, 2010. prešla je 40 godina, a danas iznosi 42.5 godina.
Hrvatska je među državama koje su najviše pogođene starenjem stanovništva. Nema naznaka da će se taj trend zaustaviti pa će 2060. svaka druga osoba u Hrvatskoj imati 51 godinu i više. To je 20 godina više nego 1964.
Europa postaje kontinent staraca
Najgore stanje u Europi po pitanju starenja stanovništva je u Španjolskoj, Italiji i Albaniji, u kojima će do 2060. medijalna dob biti 54 godine. Prognoze su loše i za Grčku i Portugal, u kojima će medijalna dob do tada biti 52 godine, ali Hrvatska ne stoji puno bolje.
Među zemlje kojima je pola stanovništva pedesetogodišnjaci i stariji ubrajat će se još Srbija, BiH, Sjeverna Makedonija, Bugarska, Poljska i Ukrajina. Do 2060. svaka država u Europi bit će "četrdesetogodišnja" jer će u svakoj medijalna dob biti iznad 40 godina, uključujući danas još uvijek relativno mlađu Tursku.
Najveći problem je neodrživost mirovinskog sustava
Starenje stanovništva ima nekoliko teških ekonomskih posljedica. Najveći problem je sve teža održivost mirovinskog sustava, koji se više od sto godina temelji na međugeneracijskoj solidarnosti. Kad je uveden, bio je elegantno rješenje za problem starijeg stanovništva koje više nije moglo raditi, ali od tada do danas uvjeti su se korjenito promijenili.
Udio stanovnika iznad 65 godina koji primaju mirovinu tijekom desetljeća se jako povećao. Krajem 60-ih svaka 10. osoba bila je u toj dobnoj skupini, a danas svaka 5. Paralelno s tim opadao je udio mladih, trenutnih i budućih radnika.
Ukupan broj zaposlenih u Europi još nije dosegnuo svoj vrhunac, ali zbog velikog rasta broja starijih stanovnika omjer između radnika i umirovljenika drastično se pogoršao. Kad je mirovinski sustav međugeneracijske solidarnosti bio uveden, na jednog umirovljenika dolazilo je 10 i više radnika, do 90-ih godina prošlog stoljeća taj je broj pao ispod 5, a danas je u većini država manji od 2 radnika na jednog umirovljenika.
Kakva je situacija u Hrvatskoj?
Trenutno je taj omjer u Hrvatskoj 1:1.38, što znači da na svakog umirovljenika dolazi tek 1.38 radnika. Zaokruženo, potrebno je 14 radnika da bi se mogle financirati mirovine 10 umirovljenika.
Zapravo bi bilo idealno da se trenutne mirovine mogu pokrivati samo iz doprinosa radnika, bez obzira na omjer. U stvarnosti je 2023. samo 58.6 posto prihoda HZMO-a došlo iz doprinosa, a ostalo iz općeg državnog proračuna.
To znači da su uplate doprinosa trenutnih radnika dovoljne za manje od 60 posto mirovina. Prošle godine "rupa" u mirovinskom sustavu iznosila je 3 milijarde eura. To je za oko 470 milijuna eura više od cijelog ovogodišnjeg proračuna Grada Zagreba.
Rast zdravstvenih troškova dodatno će opteretiti društvo
Mirovinski sustav samo je jedan aspekt problema starenja stanovništva. Veći broj starijih ljudi dovodi do većih zdravstvenih troškova, a kako je u većini država i taj sustav javni, rast tih troškova nužno opterećuje cijelo društvo.
Osim što će sve manje mladih morati uzdržavati sve više starih preko javnog mirovinskog sustava, morat će financirati i rastuće troškove javnog zdravstvenog sustava. Hrvatski zdravstveni sustav loše funkcionira već sada, a starenje stanovništva u budućnosti će ga dodatno opteretiti.
Roboti ne pomažu (dovoljno) oko problema starenja stanovništva
Jedan od načina na koje bi se mogli amortizirati problemi sa starenjem stanovništva povezni sa smanjenjem broja radnika je robotizacija i automatizacija. Ali dosadašnji podaci pokazuju da se najviše robota koristi u državama koje imaju problem s nedostatkom ljudskih radnika.
Uz to, postoji i problem produktivnosti, odnosno postavlja se pitanje zašto produktivnost po radniku u razvijenim zemljama raste toliko sporo iako se koristi sve više robota, sve više se automatiziraju procesi i razni se uređaji sve više povezuju preko tzv. interneta stvari. Digitalno doba, uključujući robotizaciju i automatizaciju, još nije dovelo do očekivanog skoka u produktivnosti radnika.
Niz društvenih i ekonomskih promjena kao posljedica starenja
Staranjem stanovništva mijenjaju se i društveni obrasci ponašanja. Poznato je, primjeice, da stariji manje troše i manje investiraju (razmjerno dohotku) u odnosu na mlađe. To je dobro evidentiran fenomen koji ima više uzroka, a većina ih se svodi na to da ljudi mijenjaju navike i ponašanje kako stare.
Istraživanja su pokazala da starija društva i slabije inoviraju, korigirajući za sve ostale faktore. To stavlja pod upitnik daljnji tehnološki napredak i rješavanje problema inovativnim rješenjima.
Problem je očit. Stariji manje proizvode (jer su u mirovini), manje troše (razmjerno dohotku) i manje investiraju (nemaju potrebe i imaju veću averziju prema riziku). Praktički se radi o urušavanju stupova ekonomije.
Strmota za Index: Nijedna zemlja svijeta nije dugoročno doskočila tom problemu
Da su demografski problemi slojeviti, potvrđuje i prof. dr. sc Marin Strmota s Katedre za demografiju Ekonomskog fakulteta u Zagrebu. Široj javnosti je poznat po tome što je u veljači 2018. na konferenciji za medije dao ostavku na funkciju tajnika u Ministarstvu demografije, koju je vodila HDZ-ova ministrica Nada Murganić.
"Demografsko starenje jedan je od najvećih socioekonomskih izazova današnjice i projekcije su točne, nerijetko i optimistične. Nijedna zemlja svijeta nije dugoročno doskočila tom problemu jer se ne vjeruje u koncept klasičnih pronatalitetnih politika koje su ujedno skupe i dugoročne.", rekao nam je Strmota.
"S druge strane, tržište rada, kojim upravlja privatni korporativni svijet, oduvijek je bilo sklono bržem i jednostavnijem uvozu mlađe populacije iz zemalja u razvoju. Taj kratkovidni i kratkoročni koncept stvorio je cijeli set novih društvenih i ekonomskih pitanja koja osjetimo i u Hrvatskoj", smatra.
"Svaka regija, svaka država zahtijeva drugačiji pristup populacijskoj politici. Danas bi u Europi nekoliko konvencionalnih smjerova stvorilo uvjete za demografsku revitalizaciju - odgovorna stambena politika, moderna obiteljska politika u sklopu tržišta rada (afirmacija roditeljstva), pomoć u podizanju malodobne djece, promjena sustava obrazovanja koji sporo reagira na potrebe tržišta rada, ali ponajprije veća potpora roditeljima, posebno majkama", navodi Strmota kompleksan set politika koje su potrebne za demografsku obnovu.
Problem cijelog svijeta
Problem sa starenjem stanovništva polako doseže kritičnu točku, ne samo u Hrvatskoj i Europi nego i u drugim dijelovima svijeta. Japan je najstarija država na svijetu, koja od sredine 70-ih godina prošlog stoljeća nije imala stopu fertiliteta iznad 2 (2.10 je potrebno za održavanje stanovništva).
Broj rođenih u Kini prepolovio se u samo nekoliko godina, s oko 18 milijuna 2016. i 2017. na 9 milijuna prošle godine. SAD je nekoliko godina uspijevao održavati stopu fertiliteta blizu 2, primarno zbog velikog priljeva useljenika iz Srednje i Južne Amerike, ali i ondje se rađa sve manje djece.
Rješenja su jako skupa i dugoročna
Pronatalitetne politike su jako skupe i dugoročne, što znači da im je unaprijed potrebno posvetiti velika javna sredstva. Ta se sredstva danas troše primarno za financiranje starijih, kojih će biti sve više. Trošak mirovinskog sustava, zdravstva i socijalnih davanja je danas daleko najveća stavka državnih proračuna, od SAD-a preko Europe do Japana.
Države diljem svijeta morat će se suočiti s demografskim promjenama. Mnoge su to počele raditi jednostavnijim i bezbolnijim politikama, kao što je podizanje dobi za odlazak u mirovinu, no to je izazvalo velik otpor u javnosti.
Razumljivo, ljudi ne žele smanjivati već stečena prava i privilegije. Ali većina današnjih institucija nastala je kad su uvjeti bili sasvim drugačiji, a stvorene su da budu pogodne za tadašnje uvjete.
Tih uvjeta više nema, u skorije vrijeme sigurno se neće vratiti, ali ljudi još uvijek inzistiraju na tome da sve nastavi funkcionirati kao da se ništa nije promijenilo. To može trajati još neko vrijeme, ali pitanje je do kada.