KAD SE suočimo s katastrofom, lako je povjerovati da će se sve promijeniti. Kako pisati pjesme nakon Auschwitza, kako uživati u nedjeljnoj šetnji Manhattanom nakon napada 9/11 ili kako večerati u restoranima nakon što je pandemija usmrtila stotine tisuća ljudi u samo nekoliko mjeseci? Sociolog Jib Fowles osmislio je 1974. godine izraz kronocentrizam koji označava "vjerovanje da su vlastita vremena najvažnija te da u usporedbi s njima sva ostala razdoblja blijede". Prošlih tjedana suočili smo se s posebice glasnim kronocentričnim glasovima koji tvrde da smo na korak od neviđenih promjena. Znanstvenici, intelektualci, političari i poduzetnici davali su opsežne izjave o transformacijama koje će potaknuti pandemija, piše The Atlantic.
Nakon anketiranja brojnih istaknutih ekonomista i povjesničara, The New York Times objavio je da ćemo uskoro svjedočiti "kraju svjetske ekonomije kakvu poznajemo". Proglašavajući propast "neoliberalne ere", jedan je ljevičarski pisac ustvrdio: "Što god mislili o dugoročnim posljedicama epidemije koronavirusa, vjerojatno ne razmišljate dovoljno sveobuhvatno." U Bloomberg Viewu jedan je desničarski investitor ustvrdio da pandemija "zabija posljednji čavao u lijes globalista".
Drugi, pak, autori tvrde da se naš društveni život nikad neće vratiti u normalu. Polazeći od iskustava u Wuhanu, jedan je psiholog upozorio da će neke ljude pandemija toliko obilježiti da će se bojati izaći iz svojih domova. Ostali predviđaju da više neće biti zagrljaja i rukovanja. Prema The Economistu, mladi ljudi manje će se upuštati u neobavezni seks. A baveći se nemogućnosti držanja socijalne distance u barovima, jedan je njemački časopis čak proglasio "kraj noćnog života".
Korona će uzrokovati važne pomake
Covid-19 nesumnjivo će uzrokovati neke važne pomake, ali senzacionalistička predviđanja koja trenutačno dominiraju svjetskim medijima vjerojatno će se pokazati netočnima. Nije nimalo sigurno da će pandemija radikalno izmijeniti tijek globalizacije. I gotovo sigurno neće spriječiti ljude da uživaju u aktivnom društvenom životu, u barovima, na zabavama i u restoranima.
U posljednjim mjesecima Prvog svjetskog rata novi virus širio se svijetom zaražavajući stotine milijuna ljudi. Gripa iz 1918. godine na kraju je ubila više od 50 milijuna ljudi. U to vrijeme mora da je izgledalo da se život više nikad neće vratiti u normalu. Zašto bi itko ikad više riskirao zarazu samo zbog pića s prijateljima ili slušanja glazbe?
Međutim, razaranja Prvog svjetskog rata i pandemija gripe 1918. godine ubrzo su prepustila mjesto maničnom bijegu u društvenost. Dvadesete godine donijele su procvat zabave i koncerata. Virus je 1918. usmrtio više ljudi nego najsmrtonosniji rat koji je čovječanstvo dotad iskusilo, ali to nije smanjilo predanost ljudi druženju. Kroz povijest je čovječanstvo stalno iznova prolazilo kroz pomore. Iako su ovi napadi zaraznih bolesti imali svakakve dugotrajne posljedice, među ostalim ukidanje kmetstva u zapadnoj Europi, to nikad nije spriječilo ljude da potraže društvo.
Nije pandemija jedina tragedija
Pandemije nisu jedine tragedije koje pokazuju ljudsku odlučnost da se okupljaju pod svaku cijenu. Tijekom 2000-tih godina, kad su bombaši-samoubojice neprekidno napadali gradove poput Bagdada i Tel Aviva, ljudi su unatoč tome inzistirali na nastavku svakodnevnih života. Kad je terorizam stigao u Francusku, kafićima i restoranima nije nedostajalo gostiju. Porastao je broj naoružanih vojnika koji hodaju pariškim ulicama, ali broj gostiju u gradskim restoranima nije pao ni približno u istoj mjeri. Isto tako, zemlje u kojima su česte pucnjave i otmice, poput Brazila, Gvatemale ili Meksika, unatoč tome imaju živahan noćni život.
Nitko ne može reći koliko će trajati akutna faza ove pandemije. No gotovo je sigurno da će njen utjecaj na ljudsku društvenosti biti privremen. Za pet do deset godina bit će otprilike isto masovnih okupljanja koliko ih je bilo prije koronavirusa. Jer mi smo ljudi, ističe The Atlantic.
Predviđanja o političkom i ekonomskom utjecaju pandemije također nemaju temelja. U pravilu se previše fokusiraju na iracionalnost sadašnje stvarnosti, a premalo na ono što bi se trebalo dogoditi da se pojavi nešto bolje. Naki tvrde da je pandemija ukazala na potrebu za univerzalnom zdravstvenom zaštitom i pokazala ludost oslanjanja na proizvodne procese koji globalnu proizvodnju esencijalnih dobara čine ranjivima na šokove u dalekim zemljama.
No mnoge institucije su ustrajne unatoč teškim nedostacima zato što oni koji bi imali koristi od promjene ne mogu učinkovito surađivati ili se dogovoriti o pomaku. Gotovo svi se slažu da je Vijeće sigurnosti UN-a u trenutačnom obliku nesposobno održavati mir u najugroženijim regijama svijeta poput Sirije. Ali zbog toga što različite vlade imaju različite vizije o tome kako vijeće treba reformirati te zato što se stalne članice nerado odriču svoga utjecaja, sustav je stalno u problemima.
Vlade nesposobne obaviti dobar posao
Isti ti problemi kolektivne akcije čine nagli kraj globalizacije ili neoliberalizma malo vjerojatnim. Pretpostavimo, primjerice, da je pandemija pokazala kako velike kompanije mogu imati koristi od vraćanja proizvodnje u SAD, zato što ne možemo isključiti još jedan globalni šok za 10 ili 30 ili 50 godina. Čak i kompanije koje prepoznaju dugoročne rizike i dalje će se kratkoročno suočavati s konkurencijom oko cijena. A ako premještanje proizvodnje smanjuje buduće rizike, ali povećava mogućnost trenutačnog gubitka kupaca, direktori i dioničari vjerojatno ga neće podržati.
Isto tako, iako neuspjeh SAD-a da se adekvatno nosi s pandemijom pokazuje koliko je iscrpljen kapacitet saveznih država, vlada neće nužno pokušati obnoviti svoje ovlasti i utjecaj. Amerika bi trebala ponovno investirati u institucije kao što je Centar za kontrolu i prevenciju bolesti. Ali drugi će vjerojatno izvući drukčije lekcije iz pandemije, primjerice, da je vlada nesposobna obaviti dobar posao.
Moralni filozofi vole upozoravati na "moralnu zabludu". Samo zato što nešto jest tako, ne znači da bi trebalo biti tako. Slično tome, oni koji daju odvažne prognoze trebali bi se čuvati "prediktivne zablude". Samo zato što trenutačne okolnosti daju razlog smatrati da će se nešto dogoditi, ne znači da će to tako i biti.
Pandemija može promijeniti svijet na male, ali značajne načine
Ništa od ovoga ne ukazuje da pandemija neće promijeniti ništa. Pandemija može promijeniti svijet na male, ali značajne načine. Vlade, na primjer, mogu potaknuti proširenje domaćih kapaciteta za proizvodnju ključnih dobara. Budući da ove ključne stvari čine samo mali dio cjelokupne ekonomije, to bi samo donekle usporilo globalizaciju. Pandemija bi također mogla ubrzati postojeće trendove. Roberto Stefan Foa nedavno je ukazao na to kako autoritarne zemlje prvi put nakon više od stoljeća počinju ekonomski konkurirati liberalnim demokracijama. Kako se Kina riješila najtežih posljedica pandemije, a mnoge se demokracije i dalje muče, moć bi se mogla ubrzati odmicati od demokratskih zemalja.
Ne treba isključiti zaista povijesne transformacije, nego samo sposobnost da spoznamo kakve će one biti. Kuga nije dovela do slabljenja feudalizma zbog toga što su srednjovjekovni gospodari prepoznali iracionalnost ekonomskog sustava koji većinu stanovništva drži u oskudici, pa su onda oni djelovali na usklađeni način kako bi riješili sustavni problem. Umjesto toga, broj preminulih je tako iscrpio mnoštvo raspoloživih radnika da su kmetovi došli u snažnu pregovaračku poziciju, što je bila posljedica koju suvremenici nisu uspjeli predvidjeti.
Odrastajući u Münchenu, autor ovog teksta u The Atlanticu volio je posjećivati tehnološki muzej u centru grada, sa starim automobilima, velikim brodovima i Faradayevim kavezom koji bi izazivao noćne more. Nekoliko puta dnevno čovjek bi sjedio u metalnom kontejneru, dok bi njegovi kolege oko njega puštali električnu energiju od desetaka tisuća volta. Iako su goleme munje udarale samo nekoliko centimetara od njegova lica, on nije stradao. Najslikovitiji je, međutim, bio relativno jednostavan izložak, samostojeći zid koji je prikazivao porast ljudske populacije kroz tisućljeća. Počinje vrlo nisko, blizu poda te se prema sadašnjosti uspinje sve strmije.
Samo na dvije točke krivulja se ponešto izravnala, oko 14. stoljeća i početkom 20. stoljeća. Primarni razlog za privremeni pad svjetske populacije, kako natpisi objašnjavaju, bile su pošasti, kuga i pandemija gripe 1918. godine. Čak i tada najviše iznenađuje ono što nije prikazano. Drugi svjetski rat i holokaust, u kojem je stradao i veći dio autorove obitelji, bili su nezamjetni. Kao i mnoge druge katastrofe o kojima smo učili u školi.
Prije ili kasnije ovaj nalet pošasti će završiti
Pandemija koronavirusa je tragedija povijesnih razmjera. Mogla bi biti zapamćena kao najznačajniji globalni događaj nakon raspada Sovjetskog Saveza. Iako ne treba umanjivati razmjere pandemije ni patnju koja će se nastaviti još godinama, treba izbjeći iskušenju kronocentrizma. Prije ili kasnije ovaj nalet pošasti će završiti.
Čovječanstvo će preživjeti ovu pandemiju. Nakon toga, kao i nakon drugih katastrofa, naučit ćemo ponovno napredovati.
I premda će svijet u kojem živimo biti drukčiji, neće biti neprepoznatljiv, zaključuje The Atlantic.