Vjeroučitelj okružen muškaracima priča o demografiji. Što bi moglo poći krivo?

Foto: Goran Stanzl/PIXSELL

Znate li što znači fraza "red flag"? Crvena zastava u anglosaksonskom svijetu ima puno šire značenje nego u nas - znači upozorenje. Recimo, kad potencijalni poslodavac postavlja osobna pitanja o tome možete li raditi hrpu sati prekovremeno. Kod kupnje polovnog automobila red flag su tužne priče prodavača kako hitno mora prodati ispod cijene. U politici je red flag ako u nazivu stranke piše "demokratska", bježi od toga...

Pet muških priča o demografiji, što bi uopće moglo poći krivo?

Kada se priča o demografiji, a za stolom sjedi pet muškaraca s ocvale strane srednjih godina, onda vam je to red flag veći od crvene zastave za vrijeme Lenjina nad krovovima Kremlja. A upravo to je napravio ministar demografije i useljeništva Ivan Šipić, iz Domovinskog pokreta, kada je jučer na konferenciji za medije predstavio svoje posebne savjetnike i smjer demografskih mjera.

Šipić je inače (evo, nikada ne biste pogodili!) bivši HDZ-ovac koji je nakon sukoba u stranci prešao u Domovinski pokret. Teolog je i predavao je vjeronauk u školi u Trilju. Nekada mu je HDZ smetao, a sada mu, eto, ne smeta biti ministar upravo u HDZ-ovoj vladi.

Ovi neće ništa riješiti

Da se razumijemo, demografija jest važan problem koji ima cijeli razvijeni, pa i srednje razvijeni svijet - ne samo Europa, stanje u nekim bogatim državama Azije je katastrofalno (koga zanima, proguglajte podatke za Južnu Koreju, Japan ili Kinu). Čak i arapske države Perzijskog zaljeva, gdje je još šezdesetih godina prosjek bio 7-8 djece po ženi, jedva se drže na nešto iznad dvoje. 

Način na koji demografski problem, taj ozbiljan svjetski problem, ide rješavati HDZ-ova vlada s partnerima iz Domovinskog pokreta ne da neće riješiti ništa nego bi mogao potaknuti još koji autobus stanovnika Hrvatske prema zapadnim zemljama. Nastup, program, ideje - sve je to izgledalo kao razgovor pet dokonih uz pivo u birtiji nakraj sela.

Ministar doskočica i demografije

Ministar Šipić je počeo s prvoškolskim doskočicama: "Ministarstvo je kao dijete koje se tek rodilo, koje se treba razvijati. Mi ga pokušavamo staviti na noge. Ne možemo mi djetetu dati štrucu kruha da odmah namaže paštetu i da ga pošaljemo u školu." Da sada ne ulazimo u to da je pašteta s kruhom valjda zadnja stvar koju bi trebalo davati djeci, koga uopće briga kakvo je stanje ministarstva? Postao si ministar - radi. Ako si došao na mjesto ministra, valjda imaš neki program, ideje, konkretne prijedloge i konkretne ljude. Nemaš? Što si se uopće tu pojavio?

Ministar nastavlja: "Dijete mora naučiti abecedu, osnovno ponašanje koje ga uči obitelj i društvo, a onda može prohodati." Iznenađujuće je da ministar po službenoj biografiji ima dvoje djece, a ne zna da vještina hodanja obično ide prije nego što dijete nauči abecedu. Prije bismo rekli da kod kuće ima samo terarij s kornjačama.

Porođajne muke urudžbenog i štambilja

"Vjerujući da će i ovo ministarstvo proći ove porođajne prve muke...", rekao je ministar. Sjediš u toploj sobi, u društvu četiri dobro plaćena mušketira koja si sam odabrao, primaš plaću kakvu većina ljudi u ovoj državi može samo sanjati, čeka te službeni automobil s vozačem, udoban, klimatiziran (imamo i u pjesmi frazu "živim kao ministar"). I govoriš o "porođajnim mukama"?

Kako uopće ikome i ikada, a posebno nekome tko je po službenoj biografiji diplomirao na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, može uopće pasti na pamet da uređenje jednog upravnog područja, administrativno slaganje ureda, dodjelu klasa i urudžbenih brojeva te slaganje pravilnika o unutarnjem ustrojstvu uspoređuje s porođajnim mukama? Imaš li ti, ministre, a i ova četvorica za stolom, kakvog pojma o "porođajnim mukama"?

Ministar dalje kaže: "Mi smo sad na 11. katu, a djelatnici su na 14. katu. Baš se pitam kako se sad, po ovom kišnom vremenu, snalaze da ne pokisnu." Što reći? Suza nam ide...

Magarci, posavski konji i djeca

Ministar potom ulazi u bizarnosti. "Ako možemo za, dajem primjer, govedo boškarina dati poticaj 795 eura, ako možemo za konja posavca dati isto 795 eura, ako možemo za magare ili pule dati, odvojiti s pravom, potrebni su ti poticaji našim poljoprivrednicima, ali magarac je 318 eura (...) ja se pitam, ako mi nećemo shvatiti kolika je važnost ozbiljnog pristupa demografiji, onda tko će za nekoliko godina čuvati kravu, tko će čuvati magarca i tko će jesti dobar steak od ovih životinja koje izumiru..." 

Onda je ministar nastavio priču navodeći pomoć (službeno jednokratna naknada) pri opremanju djeteta od 309 eura, za koju kaže da je premala i da se kreće u povećanje od 100% u narednom proračunu. Što ćemo se složiti, neka bude i tisuću eura, neće to proračun ni osjetiti. Ali što i kako uopće u tom kontekstu treba raditi nabrajanje poticaja za blago? Kakav je to pristup? Pametna osoba neće raditi takve usporedbe.

Naravno da treba postojati primjerena jednokratna naknada za pomoć pri opremanju novorođenog djeteta. I o dječjem doplatku treba govoriti, sigurno postoje bolji modeli. Zašto, primjerice, ne bi bio univerzalan, za svu djecu? Međutim, tu se vidi prva pogreška našeg vrlog demografa.

Nitko se neće odlučiti na dijete više zbog toga što će dobiti pomoć za opremanje djeteta. Ima tisuću razloga zašto je dobro imati djecu - ali ako vam je među tim razlozima "dobit ću pomoć za opremu" ili čak "dobit ću dječji doplatak", to nisu dobri razlozi. Da, pomoć treba, ali financijska pomoć neće promijeniti demografsku sliku. Problemi su drugdje. Počnimo od toga da, ako radite u lokalnoj trgovini ili ljekarni, dakle u dvije smjene, koliko gradova ima vrtić koji radi drugu smjenu?

Potpuno pogrešan pristup

Od posebnih savjetnika - ljudi koji inače nisu u radnom odnosu, ali primaju naknadu (mogu je se, istina, i odreći) čuli smo nove ideje - tako je jedan rekao kako je židovski model "jedan od najboljih modela kad je u pitanju povratak dijaspore". To vam je otprilike kao savjetovati Bosni i Hercegovini da se uhvate bankarstva i proizvodnje satova, jer su planinska zemlja, a Švicarskoj tako dobro ide. Židovski narod i država Izrael su jedni i jedinstveni u svijetu. Njihov model odnosa s dijasporom, pa i njihov model povratka dijaspore, jednostavno je nemoguće kopirati - iz povijesnih, vjerskih ili kojih god drugih razloga navedete.

Ministar Šipić je čitao s papira, zapinjao, ponavljao poštapalice - ne bi vas takav uvjerio da kod njega kupite auto osiguranje, a kamoli da se demografski potrudite. Stol za kojem sjedi glavni državnik zadužen za demografiju, koji priča o kravicama, magarcima i porođajnim mukama izrade štambilja, okružen četvoricom muškaraca, dakle, cijeli stol glavešina za demografiju bez jedne jedine žene (politički neoprostiva pogreška i "red flag"), može samo pomoći demografskom padu ove države.

Vjerujete li državi koja na mjesto ministra stavlja ovakvog lika? Kada govorimo o demografiji, nije nebitna stavka vjerovanje u neku izglednu budućnost. Imamo li je uz ministre poput Ivana Šipića?

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala

Komentare možete pogledati na ovom linku.

Pročitajte više

 
Komentare možete pogledati na ovom linku.