Dok se medijska oluja oko izbora Tonina Picule za izvjestitelja Europskog parlamenta za Srbiju polako smiruje, u sjećanju mi se pojavljuje jedna poruka iz vremena fatalne antibirokratske revolucije, s početka srpske tragedije. Kao što ovih dana s mnogih medija odzvanja "Picula, ustašo!", prije gotovo 35 godina zlokobno se glavnim gradom orilo "Uhapsite Vlasija!". Naravno, misli se na tadašnjeg političkog vođu kosmetskih Albanaca, Azema Vlasija. Danas znamo kako se to završilo, ako se uopće završilo.
Tonino Picula, koji dolazi iz antituđmanovskog političkog okruženja hrvatskih socijaldemokrata, izabran je za ministra vanjskih poslova u prvoj vladi nakon pada HDZ-a početkom 2000., devet mjeseci prije nego što je 5. listopada opozicija obavila sličan posao u Srbiji.
Upozoravao je Crnogorce
U prethodnom mandatu Europskog parlamenta bio je izvjestitelj za Crnu Goru ravno pet godina. Zanimljivo je da to obuhvaća razdoblje Druge antibirokratske revolucije, sa svim litijama i promjenom režima Mila Đukanovića nakon izbora 30. kolovoza 2020. Onima koji poznaju Piculinu političku pozadinu bilo je jasno da promjene koje su uslijedile nisu bile po njegovom ukusu, iako je imao mnogo primjedbi na Milov režim. Upozoravao je Crnogorce tijekom ovih nekoliko godina da počinju "lutati" na svom europskom putu. Ipak, u ključnom trenutku za Crnu Goru na njihovom "dugom putovanju u Jevropu", izvjestitelj je u lipnju ove godine podržao donošenje IBAR-a, instrumenta bez čijeg usvajanja bi proces pristupanja EU bio doslovno prekinut.
Naime, bez IBAR-a, koji se odnosi na poglavlja o vladavini prava (23 i 24), nije moguće zatvoriti nijedno drugo poglavlje. Podsjetimo da je Crna Gora otvorila sva poglavlja, a privremeno zatvorila samo tri.
Teško je povjerovati da Picula nije znao kako će crnogorska Skupština samo dva dana nakon dobivanja IBAR-a donijeti Deklaraciju o Jasenovcu, koja je u njegovoj izbornoj bazi doživljena kao direktan "prst u oko" Hrvatskoj. Ipak, nikoga nije ucjenjivao IBAR-om, pokazujući vrlinu i sposobnost da svoju misiju i profesiju stavi iznad osobnih emocija i nacionalne pripadnosti. S druge strane, nije se "upecao" i odlično je shvatio da deklaracija ne izražava iskreni pijetet prema žrtvama ustaša, već da je ta nacionalna tragedija opet zloupotrijebljena u dnevno-političke svrhe, kao "revanš" Hrvatskoj za podršku Deklaraciji o Srebrenici.
Pored toga, namjera je očito bila i da se Crnoj Gori "polome noge" na europskom putu i spriječi IBAR. Jer, ako se radilo o iskrenoj namjeri srpskog faktora, postavlja se pitanje zašto skupštine u Beogradu i Banjoj Luci nikada nisu donijele takvu deklaraciju? Pogotovo kad se uzme u obzir da je gotovo sto posto srpskih žrtava Jasenovca dovedeno u logore s teritorija današnje Republike Srpske i Srbije. To nije spriječilo oba srpska parlamenta, gle čuda, da još 2010. donesu Deklaraciju o Srebrenici. Ovaj teatar apsurda i besramno poigravanje "mrtvim dušama" zaokruženo je crnogorskom Deklaracijom u kojoj su, uz Jasenovac, morali dodati logore Dachau i Mauthausen, jer je tamo stradalo više ljudi nego u Jasenovcu.
Što je sa Stierom?
Ako se ovako proveo Tonino Picula, koji je "ustaša" taman onoliko koliko sam ja četnik, kakav tek medijski "topli zec" čeka novog izvjestitelja za Kosovo i Bosnu i Hercegovinu, također Hrvata, Davora Ivu Stiera. Rođen u Argentini, u krugu ustaške emigracije, za razliku od Picule, Stier je unuk pukovnika ustaške vojske i bliskog suradnika Maksa Luburića. Podržava jačanje neovisnosti Kosova, ali ne i unitarizaciju Bosne i Hercegovine.
Ovdje se ne završava "zavjerenička operacija" europskih institucija protiv srpskih nacionalnih interesa. To je tek pola. U drugoj polovini europskog paketa stižu nam Slovenci. Na Piculino mjesto izvjestitelja EP za "srpsku Spartu" dolazi bivši slovenski premijer Marjan Šarec, koji je, kao i Picula, odličan poznavatelj prilika u regiji. Još jedan "sudionik i svjedok", što bi se reklo. Konačno, mjesto novog povjerenika za proširenje nakon Mađarske pripast će Sloveniji. Bivša slovenska veleposlanica u Njemačkoj i Švicarskoj, Marta Kos, trebala bi zamijeniti velikog prijatelja Srbije i desnu ruku Viktora Orbana, Olivera Varhelyija.
Iskreno govoreći, treba rezimirati da je tijekom proteklih pet godina, dok su uz povjerenika za proširenje Varhelyija na mjestu prethodnog izvjestitelja EP za Srbiju bili još jedan prijatelj, Slovak Bilčik, status Srbije na europskom putu bio potpuno zamrznut.
Službeni Beograd okreće glavu
Zauzvrat, Srbija, koja nikako da na Kosovu pokrene proces formiranja Zajednice srpskih općina, u Vojvodini je zaokružila nešto što se slobodno može nazvati zajednicom mađarskih općina, u punom kapacitetu. Lijepo je to, kao i ukidanje dvaju zakona koji su mađarsku zajednicu u Vojvodini kolektivno označili kao ratne zločince.
Nije lijepo što službeni Beograd okreće glavu ili se pravi da ne vidi kada Orban stavi navijački šal protkan kartom "Velike Mađarske", sa cijelom Vojvodinom. Posebno nije lijepo što se vlast u Beogradu i Novom Sadu pravi luda i ne komentira postavljanje biste fašističkog namjesnika iz Drugog svjetskog rata, Mikloša Hortija, prije dvije godine. "Hortijevci" su zapamćeni po zloglasnoj novosadskoj raciji kada su zimi 1942. pobili veliki broj srpskih i židovskih civila, s posebnim naglaskom na guranje živih ljudi pod dunavski led. Ali, što da radimo, ljubav je slijepa – prijatelju možeš oprostiti i ratnog zločinca, a neprijatelju ni ulični grafit.
Ekonomski medeni mjesec
Europa je, pogotovo u kontekstu litija, posljednjih mjeseci odala priznanje Srbiji za ekonomski napredak i stabilnost, što je okrunjeno dobivanjem do sada najvišeg kreditnog i investicijskog rejtinga u povijesti. Time je zaokružen "medeni mjesec" barem što se tiče ekonomskih poslova, a vrijeme je za politička pitanja koja ne mogu ostati "na ledu".
Koliko je Europa ozbiljno shvatila predstojeći politički proces, pokazuje činjenica da je prijateljski mađarsko-slovački duet zamijenjen hrvatsko-slovenskim kvartetom koji će imati politički nadzor nad cijelim "srpskim svijetom". Stvar postaje još ozbiljnija kada se tome doda da je za novu šeficu europske diplomacije izabrana Estonka Kaja Kallas, koja će sigurno inzistirati na usklađivanju vanjske politike kandidata, pogotovo kad je riječ o odnosu prema ruskoj agresiji u Ukrajini.
Gomila paradoksa i relativizacija pojmova prijatelja i neprijatelja kojima smo se usput bavili, mogla bi nas u budućnosti dovesti do pozitivnih preokreta i u ovoj našoj stvari. Prvi korak u ovom susretanju mogao bi napraviti Beograd, razumijevajući novu konstelaciju kao priliku, a ne kao kaznu.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala