Plenković si digao plaću 74%. Sad mu nije jasno zašto drugi traže više

Plenković si digao plaću 74%. Sad mu nije jasno zašto drugi traže više
Foto: Hina

Postoji stara mudrost koja kaže da pravi vođa viče: "Za mnom!", a ne: "Juriš!" Prvi je lider koji preuzima odgovornost i predvodi primjerom, dok onaj drugi ostavlja podređenima da se snalaze kako već znaju i umiju. To je razlika između lidera i činovnika, između uspješnog generala i šefa smjene u komunalnoj firmi.

Stoga kada premijer povede - evo svih za njim. Kada Andrej Plenković, premijer u trećem mandatu, kaže: "Za mnom!", evo svih nas. Dobro, nije on rekao ni "Za mnom!" ni "Juriš!", nego je samo malo pogurao svoju imovinsku karticu. Za neke sitničave dvije prosječne plaće mjesečno.

Premijer sebi digao plaću za dvije prosječne

Podsjetimo, političari su nakon izbora sebi brutalno digli plaće. Tako je prema podacima iz imovinske kartice neto plaća Andreja Plenkovića od lipnja prošle godine narasla za, budimo precizni, 2423.12 eura. Prije ovih zadnjih povećanja predsjednik vlade mjesečno je imao 3262.82 eura, a sada je tu 5685.94 eura neto, što je porast brat-bratu od 74 posto. Jednim dekretom. Koji sam potpisuje.

Nije to, naravno, samo premijer - on je jedan, pa neka ima i 5000 eura. Tu su svi dužnosnici - saborski zastupnici, ministri, državni tajnici. Svima je potpisom premijera narasla plaća 70-80%. Nitko nije pitao za inflaciju, za masu plaća, za usklađivanje, za učinkovitost rada...

I što sada? Pa kada je premijer tako sebi i svojima podigao koeficijente - sada svaki profesor, učitelj i čistačica u školi ima pravo reći: "Gazda, ja bih isto tako!" Jer ako kapetan broda diže plaću, normalno da posada gleda gdje je njihova povišica. Normalno je da posada broda, ovdje su to sada učitelji, nastavnici i profesori, pita svoje - i da ih nije briga kakva je inflacija, kakvo je stanje državne blagajne, pa čak ni kakav je odnos plaća javnog sektora prema realnome. I nije ih briga za rezultate rada.

Ako državni tajnik kaže da je povišica od 1500 eura nepravda - zašto ga ne bi poslušali?

Može li se dekretom povećati plaća 70-80%? Vidjeli smo da može. Evo, čuli smo ne samo premijera nego i državnog tajnika. Državni tajnik u Ministarstvu znanosti, obrazovanja i mladih Stipe Mamić, koji je jedan od onih čija je plaća porasla s 2377 eura na 4135 eura, rekao je da je takva povišica zapravo nepravda prema državnom tajniku. Podsjetimo.

Ako je porast plaće od "samo" 1500 eura nepravda - svatko u sustavu obrazovanja i znanosti, od čistačice preko domara do znanstvenog savjetnika u trajnom zvanju, složit će se s tim i reći: "Je, brate, nepravda je, digni za 2000 i nama i sebi."

Je li vlast sebi digla plaće u nekom odnosu prema inflaciji? Nisu ih dugo godina podizali, no nisu dali ni neki izračun. Jesu li dignuli plaće u odnosu na produktivnost? Nije baš da tu produktivnost vidimo u praksi. Jesu li možda smanjili broj dužnosnika? Teško, treba nahraniti sva gladna usta koalicijskih partnera.

Ako nisu posložili svoje plaće prema odgovornosti - zašto to traže od drugih?

Jesu li političari posložili plaće sukladno odgovornosti na poslu? To sigurno nisu! A to je jedna od najvažnijih stvari. Čak i kada pitate političare, sami će priznati da je biti ministar ili državni tajnik bitno napornije nego sjediti u saboru. A plaće su tu negdje – plaća saborskog zastupnika je sada otprilike 4000 eura. Dodatno, svim zastupnicima isplaćuje se mjesečni paušal od 199 eura, a zastupnicima koji žive izvan Zagreba isplaćuje se i naknada za odvojeni život od 133 eura mjesečno, istina, samo u onim mjesecima kada sabor zasjeda. A ne zaboravite – sabor ne zasjeda mjesec dana zimi i dva mjeseca ljeti, lijep je to godišnji! Tri mjeseca.

E, sada - ministar i državni tajnik stvarno imaju posla i danju i uvečer, pa i vikendima. Gotovo i nemaju godišnji odmor. Odgovaraju za ono što potpišu. Moraju rješavati i problematične državne firme, i projekte gdje izvoditelji kasne, i baviti se nedostatkom stručnjaka u vlastitom resoru. Realno, posla ima i posao je stresan. Ali plaća je jednaka kao u saboru!

S druge strane, u saboru je najveći stres ako menza loše posloži ručak. Ustavno ne odgovarate za glasanje, a nešto drugo ne potpisujete. Ako vam dođe netko kukati oko problema – vi ga uredno ponudite kavom i saslušate te kažete kako ćete se založiti da problem riješite jer kao zastupnik tu ne možete ništa. Realno, ni ne možete...

Plaće dužnosnika su poredane kao sardine u limenci - svima isto. Onima koji potpisuju milijarde i onima kojima je najveći poslovni izazov potpisati se na isplatnicu za prijevoz. Ministar i državni tajnik koji rješava probleme polumrtvih državnih firmi, sindikalnih akcija, afera direktora državnih firmi i kašnjenja projekata ima skoro istu plaću kao i zastupnik kojem je najveći stres dignuti ruku i ubosti gumb na glasanju.

E sad, ako politika tako sebi slaže plaće - linearno, svima jednako, neovisno o radu, neovisno o odgovornosti - tko bi se drugi u javnom sektoru zamarao takvim sitnicama? Kvaliteta rada? Produktivnost? Odgovornost? Čemu i zašto? Pa imamo uzor - one na vrhu!

Političari, postavili ste pravila igre - pa sada igrajte

Ako zastupnik može zimi mjesec dana na odmor, pa ljeti još dva, a plaća ide kao da je cijelo vrijeme rješavao energetske krize, požurivao građevinske projekte koji su zapeli i pregovarao o međunarodnim ugovorima – zašto bi netko u školi, bolnici ili uredu razbijao glavu o učinkovitosti? Ako su pravila igre takva, a upravo takva pravila igre su postavljena od politike, logično je da će svi igrati po njima.

Ne ulazimo ovdje u opravdanost štrajka prosvjetara i visokog školstva - ima tu svašta, ima i manjka ljudi i viška ljudi, ima onih koji zavrijede dvostruku plaću i onih koji plaću nikako nisu zavrijedili, složena je to problematika o kojoj se treba i pisati i razgovarati i koja nikako nije crno-bijela.

No vratimo se na temu. Ako kapetan broda sebi digne plaću za skoro 2500 eura, pa onda tako i časnicima na brodu, pa dok se u časničkom salonu donose salate od jastoga i grdobine na lešo, onda i posada ima svo pravo reći kako ne bi srdele, nego barem škampe. I tražiti neki postotak povišice plaće, koliko im se već svidi.

Sa sustavom javnih plaća i štrajka u sustavu obrazovanja i znanosti ne događa se ništa posebno, ponaša se po pravilima koje je politika sama postavila. Pa se stoga ni premijer Andrej Plenković ni ministar Radovan Fuchs, a posebno ne državni tajnik Stipe Mamić, ne bi trebali buniti. Ne bi se trebali buniti ni zbog štrajka ni zbog sindikalnih zahtjeva za više plaće - službenici se ponašaju baš kako su ih ovi naši "kapetani" naučili! Traži povećanje - bez obrazloženja. Ako mogu jedni, mogu i svi drugi.

Jedino je, naravno, ostalo pitanje što ćemo s onima u realnom sektoru – hoće li i blagajnice u trgovini imati pravo reći: "Za mnom!" i zatražiti veću plaću ili će njima ostati samo ono staro: "Juriš... na drugi posao." Ili dodatni posao.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala

Komentare možete pogledati na ovom linku.

Pročitajte više

 
Komentare možete pogledati na ovom linku.