OVAJ tekst je ispovijest žene zaražene koronavirusom. Njezini podaci su nam poznati, ali je zbog zaštite obitelji i sebe molila da ih ne objavimo. Ispovijest je pročitala, do nas je stigla u tonskoj poruci i prenosimo je s minimalnim redaktorskim zahvatima:
Pismo ministru Viliju
"Dakle, ovo je pismo koje bih htjela poslati ministru Viliju, zato što imam par pitanja za ministra, stožer i cijeli zdravstveni sustav, jer mi neke stvari stvarno nisu jasne, ali pitanja ću postaviti na kraju. Prvo ću ispričati svoju priču.
Idemo od početka: dakle, ja sam zaražena koronavirusom. Iz Splita sam, kažu među prvih sedam u Splitu, majka sam troje djece, imam 42 godine. Koliko znam, nisam bila ni s kim u kontaktu tko ima koronavirus, a nisam ni bila u inozemstvu. Simptome sam dobila u prošlu srijedu navečer s temperaturom od 37, išla je maksimalno do 37,4.U petak sam nazvala svoju doktoricu, opisala joj simptome. Ona zna kojim se poslom bavim, da sam u konstantnom kontaktu s klijentima i predložila je testiranje. Rekla mi je da moram otići do infektologije u Splitu, došla sam tamo, rekli su mi da sam prekršila protokol, da je moja doktorica morala zakazati termin. Nisu znali šta će sa mnom, pa me nazvao epidemiolog i postavio mi dva pitanja: Jesam li bila u inozemstvu? Moj odgovor je bio ne. Jesam li bila u kontaktu s nekim tko ima koronavirus? Moj odgovor je bio ne znam, jer zaista ne znam. Epidemiolog nije znao šta bi mi savjetovao, ali inzistirala sam i pitala da li će riskirat ili će me testirat. Napokon su me odlučili testirati i dobila sam nalaz u subotu popodne.
Pozitivna sam.
Bijeg u vikendicu na osami
Zaboravila sam napomenuti da smo prije prvih simptoma, kao odgovorna obitelj, a na inzistiranje mog supruga, otišli u karantenu na osamu, u vikendicu, jer nas je suprug htio zaštititi, a jedino sam ja išla na posao, jer nisam imala izbora. Nakon dojave o pozitivnom nalazu iz bolnice su me zvali da odmah dođem. Onda su me nazvali kasnije da im dobro zvučim, da misle kako nisam kritično i da imaju sada neke druge slučajeve kritičnije od mene te me zamolili da dođem ujutro.
Kontaktirali su me ujutro, pitali me kako sam, rekla sam da sam isto, da ne gubim dah, da sam malaksala, ali da sam u suštini dobro. Rekli su se javiti kada da dođem u bolnicu. Pitala sam budem li okej, hoću li ostati, trebam li odmah uzeti stvari, imala sam milijun pitanja. Rekli su da će mi se javiti i da pričekam.
"Rekli su mi da sam odbila pregled"
Vrijeme je prolazilo, nitko se nije javljao. Nakon dva-tri sata zvala sam ih i pitala jesu li zaboravili na mene. Ženska osoba, ne znam je li bila medicinska sestra ili doktorica, rekla mi je da imaju informaciju da sam odbila pregled. Svašta. Rekla sam – naravno da nisam odbila pregled, napokon sam dobila termin i otišla na pregled u bolnicu. Nalaz je bio uredan, nisam više imala temperaturu ni respiratorne probleme i doktorica, infektologinja mi je predložila kućno liječenje.
E, sad ja imam par pitanja: Mene zanima šta je to kućno liječenje od takozvanog smrtonosnog virusa? Koje će to osoblje provesti moje kućno liječenje? Moj suprug i troje djece, bez ikakve zaštite dok vas oni na infektologiji pregledavaju u astronautskim odijelima?
Otkako sam bolesna, nitko me nije kontaktirao ni pitao kako bolest, napreduje ili ne napreduje. U međuvremenu je i moj kolega s posla pozitivan i moja nevjesta, također. Svi idu na kućno liječenje. Moja nevjesta je čak inzistirala da ostane u bolnici, jer joj suprug, moj djever, spada u rizičnu skupinu, on je visokotlakaš. Odlučili su ga testirati, negativan je i poslali su ga kući da je liječi. Dakle, imam kolegu s posla koji ima četvero djece i suprugu, obitelj mog djevera, dvoje djece i on, visokorizičar, kod mene doma troje djece i suprug, to je četvero ljudi. Ukupno 12 potencijalno oboljelih.
"Danas mi je loš dan"
Ispraznili su bolnicu na Križinama, čeka bolesnike, Arena u Splitu priprema krevete. Moje pitanje je za koga ako smo svi poslani na kućno liječenje i možemo doći u bolnicu jedino ako krene otežano disanje i ako smo stvarno loše. Danas mi je sedmi dan i stvarno je loš, bol u kostima, mišićima, disanje je ok. Zvala sam jutros infektologa, pitala ga kako mi može pomoć. Rekao je da je to sve normalno, da su to simptomi bolesti i ako budem imala problema s disanjem, onda mogu doći do bolnice. Do tada sam na kućnoj njezi. Koliko znam, ima dvadesetak bolesnih u Splitu, po mojim podacima, četvoro nas je na kućnoj njezi. Čemu onda ova drama, stvarno mi više nije jasno. Kažu, ne smijemo se dovesti u situaciju kao Italija da u bolnici biramo koga spasiti, a koga ne. Mislim da ste to napravili odmah, odlučili ste poslati bolesne kući dok su vam bolnice prazne i odlučili ste ugroziti moje najbliže. Mogli ste ih barem sačuvati od mene same, dok nisu zaraženi, ali niste.
I zato mislim da biste vi trebali pljeskati mojoj obitelji, mome mužu, obitelji svih koji imamo koronavirus i liječimo se u vlastitim kućama, bez maski, bez zaštite, bez adekvatne opreme. I hvala ni na čemu. Eto toliko od mene", stoji u poruci žene s koronavirusom.
I ona će se, kladili bismo se, izvući iz ove zdravstvene nevolje. Nažalost, vjerojatno će se od kaznenog progona izvući i bijednici koji joj s nepoznatih brojeva šalju uznemirujuće poruke i prijetnje te je optužuju za ugrožavanje svoga i obiteljskog zdravlja. Iako je uradila doslovno sve što je trebala i mogla.