DAN je antifašističke borbe.
Dan je to kada je u šumi Brezovica pored Siska osnovan Prvi sisački partizanski odred. Bila je to prva antifašistička postrojba ne samo u Hrvatskoj nego i u ovom dijelu Europe.
Klasić: Korijeni revizionizma su u 90-ima
Povjesničar s Filozofskog fakulteta Hrvoje Klasić govori nam kako Hrvatska ne samo da ne živi antifašizam kako bi trebala nego ga se srami.
"Hrvatska čak radi postupke koji bi se mogli nazvati anti-antifašizmom. Da ne ulazim u detalje, ali nijedna država i nijedan narod, ako izuzmemo velike sile, nije imao takav antifašistički pokret kakav je bio u Hrvatskoj i općenito ovom području. Mi smo zaista predstavljali važan faktor u Drugom svjetskom ratu. Vjerujem da neki narodi i države imaju takvu antifašističku povijest da bi se njome ponosili na bitno drugačiji način", govori Klasić.
Pitamo ga gdje su korijeni odnosa prema antifašizmu.
"Korijeni revizionizma u odnosu prema antifašizmu su i u 1990-im godinama. Tu ličnost Franje Tuđmana igra kontroverznu ulogu. On je bio partizan, bio je antifašist i njegovom zaslugom i voljom Hrvatska je dobila svoj datum, kad obilježava antifašističku borbu. Njegovim zalaganjem su antifašističke vrijednosti ušle u Ustav Hrvatske", kaže.
"S druge strane, on je imao parolu one famozne svehrvatske pomirbe uz koju nije pitao žele li se djeca antifašista pomiriti s djecom fašista, a kamoli antifašisti pomiriti s fašistima. Bio je pod utjecajem različitih faktora u društvu, od onih koji su došli iz emigracije, gdje su njegovali ustašku tradiciju, pa do antikomunista. Pod njihovim utjecajem su se rušili i antifašistički spomenici. Rušili su se spomenici žrtvama fašizma, micala su se imena ulica antifašističkih heroja, a ulice su dobili istaknuti pojedinci iz političkog, vojnog i kulturnog života NDH. Osnivale su se vojne jedinice po ustaškim zapovjednicima. Uzvik 'Za dom spremni' mogao se čuti po ustanovama, općenito u javnom prostoru. Sad žanjemo ono što smo tada posijali. Imamo generacije mlađih koji su odrasli u društvu u kojem su ustaše proglašavani patriotima", izjavio je.
Ostavlja se prostor za manipulacije
Odgovorio je na pitanje kakav je danas odnos hrvatske vlasti prema antifašizmu.
"Rekao bih da stanje ovisi o tome kakav je HDZ na vlasti, što opet ovisi o tome tko je na čelu HDZ-a. Tuđmanov HDZ nas je, dakle, uveo u te probleme, Karamarko je to dignuo na još veću razinu. Plenković i njegovi suradnici, poput Gordana Jandrokovića i Davora Božinovića, ne bi trebali biti fašisti. Prvo, mislim da nisu takvi ljudi, a drugo i zbog njihovog naslijeđa koje je partizansko i komunističko. U službenom javnom prostoru, govorim o udžbenicima, politici ili medijima, vi tako nećete čuti da se kritizira antifašistička borba, ali, s druge strane, ostavlja se prostor za manipulacije", rekao je.
Iznio je i nekoliko primjera.
"Primjer je tu oko uzvika 'Za dom spremni', činjenice da ministarstva financijski pomažu organizacijama i udrugama koje negiraju ili relativiziraju zločine. Evo, imamo činjenicu da je Andreju Plenkoviću zasmetala antisemitska izjava zamjenika gradonačelnika Splita Bojana Ivoševića. To je licemjerno. Imam pohvalu za svaku moguću osudu antisemitizma, ali vi od Dubrovnika do Zagreba imate dvadesetak ulica koje nose imena po simpatizerima ili dužnosnicima ustaškog pokreta, a neke od njih su dobile ta imena upravo na prijedlog ili uz blagoslov HDZ-ovih vijećnika. Ima, znači, prostora za djelovanje, nije dovoljno samo vidjeti problem u tuđim izjavama. Zato i imamo situaciju da neki učenik, recimo, u Bjelovaru ili Slavonskom Brodu u školi uči da su rasni zakoni štetni, da je NDH bila zločinačka i fašistička, a onda se vrati u stan u Ulici Mile Budaka ili Ulici Julija Makanca", kaže.
"Brže bi se napunio autobus za Bleiburg"
Pitamo ga i za Bleiburg, dojam je kako političari radije obilježavaju tamošnje zločine.
"Učinio bih eksperiment. Dakle, da ispred sabora i vlade stavimo dva autobusa. Jedan da ide u Brezovicu, drugi za Bleiburg. Mislim da znamo odgovor koji bi se brže napunio i kamo bi naši političari radije otišli. U Brezovicu idu jer moraju, a u Bleiburg jer žele", rezolutan je Klasić.
"No, treba naglasiti - ono što je uslijedilo nakon predaje ustaške vojske je najveća sramota antifašističkog pokreta u Hrvatskoj i Jugoslaviji. Na Bleiburgu je ubijeno preko 80 tisuća ljudi. Tu nema opravdanja. Mi možemo govoriti da su tu bili pripadnici elitnih ustaških postrojbi Crne legije, čuvari iz Jasenovca, ali to ne opravdava ono što je bilo, to ne znači da se terorom treba odgovoriti na teror, unatoč tome što je većina vojnika bila spremna boriti se protiv novih vlasti. No, treba znati i da je najgore kad se o Bleiburgu govori kao da ništa nije bilo prije tog 15. svibnja 1945. godine. Kao da nije bilo masovnih strijeljanja, genocida i rasnih zakona", konstatirao je.
"Ivo Lola Ribar nema veze s Mladićem ili Miloševićem"
Iznijeli smo mu promišljanje kako je dojam da u Hrvatskoj vječno ima prostora samo za jedan rat. Dakle, kao da dignitet Domovinskog rata automatski poništava sve druge ratove, poput Narodnooslobodilačke borbe, što je opet pripadajuće zaostalim društvima u kojima se ratom mjeri, oduzima, množi i, osobito, dijeli.
"Apsolutno se slažem, bio sam u ratu 1991., ali prvi hrvatski branitelji su partizani. Njihova hrabrost i entuzijazam su nemjerljivi, to su ljudi koji su s 18, 19 godina išli u rat. To je neusporedivo s 1990-ima. Treba osuditi partizanske zločine nakon rata, ali i hrvatske nakon Oluje, kao i 1991. godine. Zločina ima, ali pitanje je kako se prema njima odnosimo. Najgore je kad, umjesto hrabrih partizana i partizanki, nekakav primjer patriotizma bivaju ustaše, koji nikad ne bi ni došli na vlast da nisu bili kolaboracionisti Hitlera i Mussolinija. S njima su, uostalom, bježali i doživjeli su njihovu sudbinu. Meni je žao da mi danas kroz prizmu onoga što je JNA radila 1991. procjenjujemo one koji su pogibali na Neretvi ili Sutjesci", pojašnjava.
"Tako se ne gleda na povijest. Zločine treba osuditi, ali Ivo Lola Ribar ili Rade Končar nemaju veze s Mladićem, Šešeljom ili Miloševićem", zaključio je povjesničar Hrvoje Klasić.
Pusić: Bilo je fizičkih napada
Predsjednika Antifašističke lige RH Zorana Pusića pitali smo kako je biti antifašist u Hrvatskoj.
"Pa gledajte, imali smo neugodnosti, fizičkih napada, uglavnom 1990-ih, kad smo se zalagali za povratak Trga žrtava fašizma. Pazite, sama činjenica da tu dolazi do promjene imena, dakle, da bi se zatirala sjećanja, govori o tome da je država u ozbiljnim problemima. A mi smo se ne samo iz neke povijesne nepravde, mada postoji i ona, nego budućnosti borili za povratak imena. Dakle, bilo je i prijetnji, a i moderni oblici komunikacije imaju dobre i loše strane. Loše strane su svakako što je internet dostupan onima koji kleveću, odašilju strašne poruke. Ali morate živjeti s tim da vam radikalni desničari koji propagiraju nasilje prijete preko interneta", govori Pusić.
Inače, razgovor s Pusićem smo vodili u ponedjeljak popodne. Naglasio je da ide u Split, gdje Udruga veterana Domovinskog rata i antifašista organizira veliki skup, na kojem se pojavio i predsjednik Zoran Milanović.
"U Hrvatskoj ipak postoje struje i u jednom i u drugom smjeru. Važno je djelovati prema mladima, koji imaju pomanjkanje obrazovanosti u tom smislu. Mi stariji svoja loša iskustva moramo prenijeti mladima. Važno je da mladi prepoznaju da neki i nesvjesno šire stavove vezane uz fašističke pokrete", naveo je.
Razlikovati antifašizam i antitotalitarizam
Napomenuo je da se u Hrvatskoj često miješaju dvije vrste antifašizma.
"Jedan je onaj povezan s Drugim svjetskim ratom i oružanom borbom protiv fašizma. Tu mislim na originalni talijanski fašizam i neke njegove još gore izvedenice, poput nacizma, ustaštva ili četništva. A imamo nešto što smatram normalnim antifašizmom. To je zalaganje za one vrijednosti koje su svi fašizmi probali zatrti. Takvi pokušaju su postojali i prije nastanka pravog fašizma, a, nažalost, i poslije. U tom smislu bi se moderni antifašizam mogao nazvati - antitotalitarizam. U današnjoj Hrvatskoj i Europi opasnost ipak nije od crvenih kmera, nego od radikalne desnice koja se poziva na fašističke režime iz svoje prošlosti i relativizira njihovu zloćudnost pa je prirodno zalaganje za te vrijednosti ipak nazvati antifašizmom", pojašnjava.
Za kraj odgovorio je na pitanje postoji li određena stigma na današnjim antifašistima.
"Ta stigma je tu zbog falsificiranja hrvatske povijesti, zbog prešućivanja značaja NOB-a. Evo, dok ovako razgovaramo, čovjeku nevjerojatno zvuči da se to događa. Taj pokret kod nas je uistinu bio jedan među najvećim u Europi, pa cijela EU je osnovana na zasadama antifašizma i s idejom da rata ne bude. A vi imate tendenciju onih koji zemlju guraju na stranu gubitnika, unatoč njezinoj slavnoj prošlosti", zaključio je za Index Zoran Pusić.