EMISIJA "Epicentar" Mirjane Hrge na Novoj TV dala je prvu današnju analizu života i političkog utjecaja Ivice Račana, a ta prva analiza počela je potvrđivati ono što je danas za Index rekao Ljubo Jurčić o tome kako će ocjene o Račanu biti puno pozitivnije nego što je bilo mišljenje. Doduše, budući da je u emisiji gostovalo troje Račanovih stranačkih kolega (Antun Vujić, Mirjana Didović i Branko Caratan), jedan povjesničar (akademik Dušan Bilajčić) i jedan novinar (Zdenko Duka, koji je napisao Račanovu biografiju), ne možemo reći da imamo potpuni uzorak, ali stvari polako idu u tom smjeru.
Nakon kratkog uvoda u kojem se podsjetilo na Račanov rani politički i privatni život (traperice i Elvis Presley, ulazak u CKSKH), raspravljalo se (ili prisjećalo) o tri najbitnije faze Račanove političke karijere, i manje više su se svi u studiju suglasili s time da je Račan u svakoj od njih povlačio uglavnom dobre poteze, te da je za Hrvatsku bilo jako dobro što je upravo on donosio bitne odluke.
Na početku, podsjećanje na razdoblje neposredno prije i tokom same povijesne 1990., kad su hrvatski komunisti napustili Kongres CKSKJ, nakon što je njime zavladala Miloševićeva struja. Pričalo se i o prijetnji generalštaba tadašnje JNA, koji je Račanu i hrvatskim komunistima nakon odlaska s Kongresa poslo izaslanstvo od tri generala koji su došli u Zagreb, pozvali članove CKSKH na ponovljeni Kongres i rekli da se ne trebaju brinuti za izbore, jer će to ionako srediti vojska, zaprijetivši tako ozbiljnim mjerama. Račan je tada, ispričao je Caratan, bio odlučan oko toga da ne popusti tim prijetnjama, a na poziv na Kongres je rekao da uopće nema smisla raspisivati izbore u Hrvatskoj ako se vrate na Kongres, jer tada priznaju da komunistička Jugoslavija nastavlja sa životom. Račan je nakon toga, prisjetili su se gosti u studiju, dopustio volji hrvatskog naroda da izabere HDZ, i to po cijenu moguće vlastite političke propasti.
Sljedeća je na redu bila rasprava o koalicijskoj vladi 2000., koju je Račan vodio. Konsenzus je bio da je Račan, iako je, kako je Duka rekao, vladu vodio malo desnije nego što bi to sami socijaldemokrati možda voljeli, i tu povlačio prave poteze. U vrijeme u kojem je HDZ prijetio državnim udarom i "rušenjem legitimne vlasti", kako je rekla Mirjana Didović, Račan je svojom neagresivnošću tu vladu odveo u pravom smjeru u svo vrijeme njena postojanja. Bilančić je ovdje usporedio, a to je tema koja bi u sljedećim godinama mogla biti prilično kontroverzna u Hrvatskoj, Račana s Tuđmanom. Kritizirao je Tuđmana zbog toga što je zemlju odveo u potpuno krivnom smjeru od onoga koji je obećao kad je nakon što je Račan potpisao prve slobodne izbore.
Ovo bi moglo biti zanimljivo zbog povijesne uloge koju je dosad, kao neprikosnoveni hrvatski vođa, Tuđman imao. Naime, dok je Račan bio živ, uzevši u obzir da baš nije bio nametljiv čovjek, nikad se nije zapravo poteglo pitanje toga tko je zaslužniji za stvaranje hrvatske demokracije – Tuđman, koji je Hrvatsku vodio u vrijeme rata, a kasnije uspostavio sustav baziran oko jedne stranke, ili Račan, koji, otkako su analize počele, sve češće biva nazivan prvim čovjekom koji je vidio da u Hrvatsku treba dovesti demokraciju i koji je zapravo cijelo vrijeme i postupao prilično demokratski.
Ovo će vrlo vjerojatno biti pitanje oko kojeg će, kako vrijeme bude prolazilo, nastati mnogi prijepori. Račan, kojeg su mnogi protivnici i prošlom i u ovom stoljeću nazivali komunistom, danas je sve češće portretiran kao zastupnik liberalne struje u jugoslavenskoj Komunističkoj partiji, koji je prvi uvidio da komunizam ne može preživjeti.
Ne treba očekivati da će ga se proglasiti ocem hrvatske demokracije, ali sigurno je da će njegovi bivši protivnici i nesimpatizeri imati malo teži posao kad ubuduće budu pokušali prikazati kao totalitarista. Ali, taj ćemo zadatak ostaviti povijesti.
Na kraju, raspravilo se i o zadnjoj fazi Račanovog političkog života, koja je završila njegovom ostavkom na mjesto predsjednika SDP-a, a u kojoj je on, nakon što je tranzicijski proces prošao, krenuo u smjeru profiliranja SDP-a kao prave socijal-demokratske opcije, i za što su mu također odali počast.
J.D.