OTKAKO je krenula invazija Rusije na Ukrajinu, u brojnim su medijima i na društvenim mrežama problematizirali psihološki profil i mentalno zdravlje ruskog predsjednika Vladimira Putina kao moguće ključeve za razumijevanje odluka i poteza koje povlači službena Moskva.
U hrvatskim i stranim medijima u posljednjih se mjesec dana moglo pročitati štošta na tu temu: da je Putin poremećen i nepredvidiv, da je psihopat koji dobiva emocionalno zadovoljstvo od krvoprolića u Ukrajini, da pati od Hubrisova sindroma svojstvenog ljudima na pozicijama vlasti i moći, da je sklon paranoji poput Staljina, da na njegovu psihu utječu steroidi koje možda uzima zbog raka, da možda ima psihičkih problema zbog dugog covida, da pati od velikih promjena u raspoloženju i ponašanju itd.
Čak su i neki političari, poput Angele Merkel, ustvrdili da se Putin u posljednje vrijeme jako promijenio. Neki mediji su, pak, objavili iscrpne Putinove psihološke profile. U neku ruku to je razumljivo jer javnost, prestravljena mogućnošću da bi neki Putinov potez mogao uzrokovati treći svjetski rat, želi znati koliko ga može smatrati uračunljivim.
S druge strane, stručnjaci upozoravaju da je pretjerano psihologiziranje Putina, a time neizravno i rata u Ukrajini, zapravo banaliziranje invazije i stradanja Ukrajinaca. Ono također ponižava ljude s pravim problemima mentalnog zdravlja i infantilizira javnu raspravu o ozbiljnim stvarima.
Konačno, svođenje uzroka rata na psihološke probleme jedne osobe svojevrsno je ekskulpiranje Putina i Rusije za strašne zločine koji se zbivaju u Ukrajini, ali i zapadnih političara za neadekvatne ili čak blatantno krive procjene i poteze povučene u prošlosti.
Rat u Ukrajini nije od jučer. Rusija je to cijelom svijetu jasno demonstrirala još 2014. kada je okupirala Krim. Ona u Ukrajini ima goleme geostrateške i ekonomske interese. Također je jasno da Putin u tom ratu nije sam – nije baš plauzibilno vjerovati da je invazija na Ukrajinu rezultat agresivnog impulsa jedne osobe koja je skrenula, da jedan čovjek, makar i diktator, sam može voditi složenu invaziju bez suradnje drugih koji su u njoj zbog moći, novca, prestiža ili nekih drugih motiva i interesa.
Putin ne ratuje sam protiv Ukrajine
Mnogi psiholozi u svijetu i u Hrvatskoj upozorili su da je proglašavanje Putina luđakom banaliziranje rata.
Helena Rašić, voditeljica psihološkog savjetovališta Bura u Zagrebu, kaže da je na početku rata jedan njezin kolega podijelio meme na kojem je pisalo otprilike ovo: "Muškarci će doslovno započeti invaziju da izbjegnu odlazak na terapiju."
"Rekla sam mu zašto to smatram štetnim, posebno kad dolazi od stručnjaka za mentalno zdravlje", kaže za Index Rašić.
"Razlozi su brojni – kao prvo, netko tko čini zločine je primarno zločinac. Da, može imati brojne teškoće, možda i dijagnoze. I nama psiholozima može se činiti korisnim da kroz profiliranje određenih osoba promatramo što se sve dogodilo te kako možemo predvidjeti i spriječiti slične događaje u budućnosti.
No zaboravljamo da ratove ne počinju osobe koje njima izbjegavaju svoje psihičke teškoće. Ratovi se započinju iz brojnih političkih, ekonomskih i drugih razloga. Totalitarizam omogućuje da jedna osoba do neke mjere preuzme vlast i donosi najvažnije odluke u nekoj državi gotovo sama, ali Putin ipak nije sam. Kao i većina diktatora, ima krug osoba koje ga podržavaju.
Putin je apsolutno odgovoran za užase rata, no isto tako je i njegov cijeli kabinet, kao i brojne osobe iz svjetske politike koje su do sada podržavale njegovo ponašanje", tumači psihologinja.
Dijagnoze se često koriste za tumačenje, pa i opravdavanje nasilja
Ističe da se argument neke psihičke bolesti gotovo tradicionalno koristi za tumačenje, pa i opravdavanje nasilja koje čine neke osobe, posebno muškarci.
"No čak 30-ak posto osoba u nekom se trenutku svog života susreće sa stanjem koje je dovoljno ozbiljno da se može opisati jasnom psihijatrijskom dijagnozom, a ipak nema 30-ak posto populacije Putinove ili slične sklonosti", kaže Rašić.
"Osim toga, na ovaj način se sve osobe koje potraže pomoć stigmatiziraju jer ih se stavlja u poziciju da se svi doživljavaju kao 'bombe koje otkucavaju'. Stvara se dojam da se podrazumijeva da osobe sa psihičkim teškoćama mogu napraviti nešto užasno. Međutim, uglavnom vrijedi suprotno - osobe koje potraže pomoć najčešće su hrabre i snažne i suočavaju se s najtežim sjećanjima, odlukama i dijelovima sebe. One nikako nisu bombe koje otkucavaju i to je grozno čak i pomisliti", upozorava naša sugovornica.
Svi smo sposobni i za velika dobra i za užase
Rašić kaže da je svaka osoba sposobna za najgore užase i za najveće dobro.
"To je potencijal koji svi nosimo u sebi. Pitanje je što biramo i što uopće možemo birati u nekim okolnostima koje su nam nametnute. Mi u pravilu nismo takvi da ćemo nauditi ljudima oko nas. Pomoć koja se pruža izbjeglicama iz Ukrajine i svima koji pate pokazuje nam da smo primarno ipak bića sposobna za suosjećanje i to je ono čemu se okrećemo", tumači.
Rašić kaže da je lako pribjeći razmišljanju da je netko tako strašan da mora imati neku dijagnozu, neki dubok poremećaj u ličnosti, da je čudovište ili monstrum.
"No to možemo činiti kako bismo sebe zaštitili od ideje da bismo i mi sami mogli biti takvi. Nažalost, svi mi u svakodnevnom životu igramo različite igre kako bismo dobili ono što želimo. Svjetski vođe te igre igraju na puno višoj razini i s ulozima koji se svode na živote običnih ljudi.
Možemo zamišljati da smo ovakvi ili onakvi, da smo pročitali dovoljno knjiga ili pogledali dovoljno podcasta da u sigurnosti svog doma možemo osuđivati i procjenjivati koliko su ljudi koji čine takve strahote drukčiji od nas, da smo mi na miru i da u svojoj blizini nemamo nikoga takvog.
No onda se možemo sjetiti poznatog Stanfordskog zatvorskog eksperimenta i shvatiti da smo svi sposobni za svašta. Ta spoznaja nas ne opravdava, da se razumijemo, no mora nam dati do znanja da ovaj rat kojem svjedočimo ne možemo pripisati potezima jednog 'luđaka', nego shvatiti da smo svi odgovorni za to kakav svijet krojimo i u kakvom svijetu živimo.
Od izbora, na koje tradicionalno jedva izlazimo, nadalje. Ukrajinci koji pate ne dobivaju ništa time što mi Putinu damo dijagnozu narcističkog psihopata – oni i dalje pate kao pijuni u igri velikih i moćnih", upozorava Rašić.
Ne znamo ni 10% okolnosti u kojima se donose odluke
Smatra da nam se ponekad neki potezi čine toliko strašnima da ne možemo zamisliti da su počinjeni namjerno i ciljano.
"Ideja da je netko namjerno i planski bombardirao bolnicu ledi krv u žilama. Pa ipak, to se dogodilo. Ovaj rat se pripremao desetljeće, ako ne i više. Možda su neke odluke bile impulzivne ili loše planirane, s obje strane, ali zar zaista mislite da su baš toliko hirovite?
Ni vi ni ja nismo na poziciji onih koji donose odluke o ratu, ne znamo iz ove pozicije što bismo i kada odlučili, ali znamo otprilike kako donosimo različite odluke u svakodnevnom životu. Ratovi postoje koliko postoji i civilizacija, ali ovo je prvi rat u zapadnom svijetu u kojem smo u svakom trenutku uronjeni u događanja i imamo osjećaj da iz prve ruke vidimo sve što se događa i kako se odluke donose. Garantiram vam da ne znamo ni 10%", uvjerava naša sugovornica.
Utjecaj društvenih mreža
Stručnjaci ističu da na formiranje naših mišljenja o ratu, baš kao donedavno o covidu-19, danas snažno utječu društvene mreže i internetski mediji.
"Prisutnost vijesti o invaziji na društvenim mrežama i praktički instantno dobivanje informacija o ratnim sukobima i odlukama koje se donose stvara nam pritisak da podjednako instantno donosimo odluke o tome što je dobro, a što loše, kao i da na neki način reagiramo.
Mi smo na ovim prostorima još uvijek traumatizirani Domovinskim ratom i lako se poistovjećujemo s događajima u Ukrajini. Nama je vrlo jasno što je ispravno, a što je pogrešno. Osim toga, brojne zvijezde i druge medijski prisutne osobe govore nam što bismo i kako trebali misliti i kako se trebamo postaviti, a mi to ili prihvaćamo bez pogovora jer ih doživljavamo kao osobe od autoriteta ili preispitujemo apsolutno sve viđeno i u pozadini zbivanja tražimo neku zavjeru. Baš svi mogu iznijeti svoje mišljenje o događanjima, a broj lajkova nas u očima čitatelja čini vjerodostojnima.
S nostalgijom se sjećam vremena kad smo svi bili izbornici, nakon toga smo svi postali epidemiolozi, a sada stručnjaci za ratne strategije i psihološko profiliranje političkih vođa", ironična je Rašić.
"Dok na društvenim mrežama tipkamo da smo 'shvatili' kako Putin funkcionira i što bi trebalo napraviti da kod njega izazovemo onaj efekt koji će ga dovesti u stanje u kojem će prekinuti rat, zamišljamo da ipak imamo neku kontrolu nad užasnom situacijom koju svakodnevno gledamo.
Svi imamo sposobnost za najveće dobro i najužasnije zlo, a svjetska promjena kreće od prihvaćanja toga i preuzimanja odgovornosti za ono što stvarno možemo napraviti da bi svijet bio bolje mjesto. Počnimo od demistifikacije Putina, odmicanja od ideje da je on neki poremećeni lik u Rusiji te od prepoznavanja složene dinamike odnosa u pozadini i golemih interesa koji pokreću ovaj rat. Nazovimo zločine zločinima, zločince zločincima te rat borbom za resurse, a ne za ispravljanje nečijeg narcizma", poručuje Rašić.