"DAVNO ti je vrag zaseo na prag, zemljo Srbijo", stihovi su kojima je veliki kantautor Đorđe Balašević još 2000. godine prokomentirao političku situaciju u Srbiji. Vrag iz te pjesme bio je Slobodan Milošević, gospodar života i smrti na ovim prostorima davnih devedesetih, za kojeg su se u Srbiji nadali da se više neće ponoviti.
No 20 i koju godinu kasnije od te legendarne Balaševićeve pjesme Srbija na pragu opet ima vraga. Onog koji je tih devedesetih šetao po najgorim ratištima po bivšoj Jugoslaviji, a sad se, kao, zalaže za mir i blagostanje. Priča je to koju može prodati samo onima koji su u petak bili na njegovom skupu ispred srpske skupštine, i to ne svima jer među onima koji su se našli na Vučićevom skupu bilo je svakakvog svijeta. Čak i onih koji su ondje bili protiv svoje volje.
Bio je to zaista skup kakav, kao što je sam rekao, može napraviti samo Aleksandar Vučić. U Beograd je iz svih dijelova Srbije dovukao tisuće ljudi koje je namamio besplatnim sendvičima, čokoladicama, smokijem i vodom i od kojih ogroman dio nije imao veze o čemu Vučić i njegovi govornici pričaju na skupu.
Plaćeni Vučićevi prosvjednici među kojima su sirotinja koja skuplja čokoladice i mrki, rabijatni tipovi
Bataljuni Vučićevih podanika ili onih koji znaju da to moraju biti slijevali su se prema zgradi skupštine s identičnim transparentima, kapama i majicama na kojima je samo bio promijenjen grad iz kojeg dolaze.
"Pančevo za Vučića", "Kraljevo za Vučića", "Vrnjačka Banja za Vučića", "Pirot za Vučića". Svi napravljeni istim fontom, u istim bojama i identičnih dimenzija. Očito ih nisu pravili sami u dvorištu, nego im ih je "netko" napravio.
Bilo je tu ljudi vidno očajnog imovinskog standarda koji su punili ruksake i vrećice groznim Vučićevim energetskim pločicama i bočicama vode, onih koji su trpali majice u džepove i uglavnom sirotinje koju Vučić točno za toliko može i kupiti.
Tu i tamo pojavila bi se skupina mrkih, nabildanih, u crno odjevenih tipova u grupicama po otprilike dvadeset. Po tetovažama bilo je jasno kojoj društvenoj supkulturi pripadaju i tko god bi kraj njih izvadio mobitel da nešto slika, dobio bi samo mrki pogled ili prijetnju: "Ne slikaj!"
"Srbija nade" zvao se Vučićev skup, ali to je izgledalo kao sve samo ne kao skup nade. Ljudi koji djeluju kao da ne znaju što tamo rade, ljudi koji su došli po stranačkom zadatku, ljudi koji kao da ih je po srpskoj provinciji netko pokupio ispred dućana dok su eksali bocu piva, navijači batinaši... Takvom prilično bizarnom skupu ljudi još bizarnije govore držali su Vučićevi ljudi.
Na bizarnom skupu Vučić i njegovi ljudi držali još bizarnije govore
Ivica Dačić je govorio o bratstvu i jedinstvu, o smrti fašizmu, istovremeno glorificirajući Miloševića. Rekao je kako "ne da Srbiju i Srbe" i "ne da Vučića", a na skupu pod nazivom "Srbija nade" poentirao je s - "Kosovo je Srbija" - jer je to jedina tema koja ga zanima. Iako, naravno, Kosovo već dugo nije Srbija i to jako dobro znaju i Vučić i Dačić.
Bio je tu i mađarski ministar vanjskih poslova Peter Szijjarto, čiji je zadatak bio uvjeriti Srbe da imaju fenomenalnog predsjednika kakvog bi svatko poželio i da su samo zbog Vučića Mađari i Srbi "sada bratski narodi".
Nije takvo društvo moglo proći bez Milorada Dodika, koji je "Srbiju nade", između ostalog, pozdravio sa "Živjela Rusija", a onda je došao i Aleksandar Vučić, koji je rekao da oni koji ne misle kao on i njegova sljedba koju je dovukao iz svih krajeva Srbije zaslužuju prijezir.
Za kraj je i blagoslovio kišu koja je padala sve jače i pod kojom se velika većina njegovih plaćenih pristaša razbježala pod krovove i garaže i samo čekala da busevi krenu kući jer joj je očito bilo dosta.
No ni Vučićeva blagoslovljena kiša nije mogla oprati taj mulj u kojem se Srbija, ona uljuđena i normalna, davi već godinama. Ta Srbija dan kasnije je na prosvjedu "Srbija protiv nasilja" jasno rekla da joj je dosta nasilja u medijima, nasilja na ulicama i u školama i nasilja nad zdravim razumom.
Na prosvjedu "Srbija protiv nasilja" neki drugi svijet
Nevjerojatno je bilo vidjeti ogromnu psiho-socijalnu razliku u masi koja se pred Narodnom skupštinom skupila u petak i u subotu. Imali smo dojam kao da smo u nekom drugom gradu i u nekoj drugoj zemlji razgovarajući s prosvjednicima. Njima nije bio nikakav problem pričati za neki hrvatski medij, dok su oni dan ranije na takav upit upućivali samo mrke poglede.
Njima nisu trebali ni sendviči ni čokoladice da dođu na prosvjed. Transparente su pravili sami po haustorima, a svi s kojima smo pričali rekli su da je krajnje vrijeme da se u njihovoj zemlji nešto promijeni. Iskrenost. To je ono što smo osjetili kod današnjih prosvjednika i što predstavlja potpunu suprotnost onome što smo u Beogradu vidjeli jučer.
"Pa, više nas je nego onih jučer", bodrili su se prosvjednici dok su se, zbog količine ljudi, jedva probijali prema zgradi Radiotelevizije Srbije, koja je bila glavna "meta" današnjeg prosvjeda, premda se ne spominje u zahtjevima prosvjednika, u kojima se zato traži ukidanje televizija Pink i Happy s dna medijske kace, u koju još spadaju tabloidi poput Informera i inih Vučićevih glasila.
Kako su rekli prosvjednici, cilj im je da RTS napokon bude javna televizija koja će objektivno izvještavati o probuđenoj Srbiji, koja se snažno pobunila protiv nasilja, ali i vlasti.
Ovu Srbiju nije mogla otjerati kiša kao Vučićeve sendvičare večer prije
Bilo je zaista impresivno gledati tu masu šarenih kišobrana kako se polako slijeva niz široku beogradsku ulicu. Kolona kojoj se nije vidio ni početak ni kraj dugo se i uporno kao gusjenica slijevala prema zgradi RTS-a.
Tu uljuđenu, pristojnu Srbiju nije mogla otjerati jaka kiša, za razliku od ekipe koju je Vučić natjerao u Beograd dan ranije i koja se počela razilaziti i prije govora svog vrhovnika.
Srbija kojoj je dosta političke psihoze i nasilja u društvu i medijima
Dapače, što je kiša jače padala, to je više ljudi pristizalo da bi svojim dolaskom pokazalo da joj je dosta jedne politike i jedne Srbije. Srbije političke psihoze i toleriranog nasilja kako u društvu, tako i u medijima, primarno kroz realityje u kojima se ljudi konstantno međusobno vrijeđaju, a nerijetko i mlate. Putem su se smijali jer nijedan od vodećih srpskih portala uživo ne prati njihov mimohod, dok su Vučićev pratili iz sekunde u sekundu.
Deseci tisuća običnih građana, studenata, parova, starih i mladih tražili su ostavke vodećih ljudi televizije i ostavku onoga kojeg svi vide kao glavni problem. Jasno su rekli da im je dosta nasilja, i fizičkog i medijskog, a na rastanku su nam poručili da će prosvjeda biti još i da je ovo tek početak.
Dvije Srbije i jasna ideja Srbije koja se danas okupila na ulicama
U svakom slučaju, nikad se bolje u samo dva dana nisu mogle jasnije vidjeti dva lica Srbije. Dvije Srbije koje predstavljaju dvije najbrojnije skupine u srpskom društvu. Jedna koja slijepo slijedi Vučića i druga koja mu se protivi.
"Nitko živ se ne sjeća tolikih nesreća za jednog vezira", drugi je stih pjesme s početka teksta. Nakon prvog vezira Srbija je dobila normalnog, građanskog premijera Zorana Đinđića, koji je usred bijela dana smaknut snajperom ispred zgrade vlade. Desetak godina nakon njega došao je novi vezir. Posljedice njegove vladavine vjerojatno će se sagledavati desetljećima.
No jednu posljedicu jasno vidimo - gomilu nezadovoljnih ljudi koji su, bez obzira na formalne zahtjeve prosvjeda, okupljeni oko jedne ideje, odnosno poruke koja se danas na prosvjedu daleko najviše skandirala - "Vučiću, odlazi".