GODIŠNJICA rata u Ukrajini se bliži i još uvijek je teško zamisliti da bi uskoro mogao završiti. Sigurno je da obje strane trpe goleme gubitke, a rat je odavno ušao u fazu iscrpljivanja. Na terenu se to odvija sporim napredovanjem vojnih jedinica, grčevitom borbom za svaki grad i svako selo i tu bi Ukrajina teško mogla parirati količini ljudstva i opreme koju Rusija može proizvesti da nema pomoći sa Zapada.
Druga je fronta, ništa manje bitna za ishod rata, ekonomska. I tu se radi o ratu iscrpljivanjem, a svaka strana ima svoje napadačke i obrambene mehanizme. Na toj fronti se primarno vodi sukob između Rusije i Zapada.
Prvo oružje koje su SAD, EU i ostale zemlje, poput Japana i Australije, uperili protiv Rusije su bile sankcije te protjerivanje Rusije s međunarodnih financijskih tržišta i prisiljavanje na (tehnički) bankrot. Ako se sankcije zamisle kao ofenzivno oružje, onda se Rusija branila raznim metodama kao što su kontrole novčanih tokova i trgovanja na burzi (što kontrolira tečaj rublja), veća trgovina s Kinom, indirektno vezanje rublja za zlato i masovne investicije.
Rusija u svom arsenalu nije imala ništa manje smrtonosno oružje, potencijalno i opasnije, a to su goleme zalihe energenata, posebno nafte i plina. Ovisnost EU o uvozu iz Rusije, koja se razvijala desetljećima, davala je nadu da se time može ucjenjivati EU i prisiliti je na prestanak podržavanja obrambenog rata Ukrajine.
Može li EU prezimiti bez plina iz Rusije?
Ključna stvar koja se trebala događati da bi to oružje Rusije bilo efikasno je veliki rast cijena sirove nafte i prirodnog plina, čime bi se desetkovala industrija diljem EU, građani osiromašili, dovelo do sve većeg rasta cijena i u konačnici do ekonomskog kolapsa.
Ali to se nije dogodilo. Stopa inflacije zadnjih par mjeseci pada, gospodarstvo se relativno dobro drži i još nije ušlo u recesiju, cijene sirove nafte i prirodnog plina su se vratile na razine od prije rata u Ukrajini. Ukratko, Rusija gubi energetski rat protiv Zapada.
Višedesetljetna ovisnost EU o energentima iz Rusije je naglo prekinuta
Fatih Birol, izvršni direktor Međunarodne agencije za energiju (IEA), još krajem listopada prošle godine prognozirao je kako će Rusija izgubiti energetsku bitku koju vodi protiv Zapada. "Neposredno prije invazije na Ukrajinu oko 65 posto ukupnog ruskog izvoza plina išlo je u Europu i 55 posto ruskog izvoza nafte išlo je u Europu. Europa je bila daleko najveće tržište, najveći ruski klijent, a Rusija je zauvijek izgubila najvećeg klijenta", rekao je.
Upitan može li Rusija zamijeniti europske klijente onima iz drugih regija, Birol je rekao da to neće biti lako jer veliki dio ruskog plina potječe iz zapadnog Sibira i zatim plinovodima teče u Europu. Potvrdio je da bi izgradnja potpuno novih cjevovoda do Kine ili Indije mogla potrajati i do 10 godina te da bi iziskivala puno tehnologije i ulaganja.
"Nalazimo se usred prve istinski globalne energetske krize. Naš svijet nikada, ali nikada nije svjedočio energetskoj krizi ove dubine i ove složenosti. Sedamdesetih godina prošlog stoljeća imali smo naftnu krizu, ali to je bila samo nafta. Sada imamo naftu, prirodni plin, ugljen, struju. Razlog je vrlo jednostavan: Rusija je najveći izvoznik energije u svijet", govorio je šef IEA-e.
Koliko se može zaključiti, Birol je primarno mislio na dugoročnu perspektivu Rusije u izvozu energenata. Ekonomski je bolno izgubiti glavnog dobavljača (za EU), ali i glavnog kupca. Desetljećima je građena mreža od tisuća kilometara plinovoda i naftovoda od ruskih izvora u Sibiru do kupaca u EU. Samo naftovod Druzhba ima oko 5500 kilometara.
Rusija traži nova tržišta, za to treba vremena i skupo je
Naftovodi i plinovodi su najekonomičniji način za prijevoz tih energenata, ali se radi o golemim investicijama koje se grade godinama. Izgradnja plinovoda Sjeverni tok 2 je trajala deset godina (2011.-2021.).
Taj proces je već počeo dovršetkom izgradnje plinovoda Snaga Sibira 2019. Planira se gradnja drugog plinovoda, Snaga Sibira 2, koji bi bio još duži, a gradnja bi trebala početi 2024. Rusija svakako planira diversificirati svoje tržište, rat u Ukrajini i sankcije EU su samo dodatan poticaj.
Kao privremeno rješenje, Rusija se preorijentirala na izvoz pomorskim putem, a tijekom 2022. je napravila više od 100 tankera kao odgovor na sankcije. Radi se o svojevrsnoj "floti u sjeni", stvorenoj da bi se naftom opskrbljivale zemlje poput Indije, Kine i Turske, koje su postale veliki kupci ruske nafte u trenutku kad Europa smanjuje uvoz.
Riječ je o brodovima starima između 12 i 15 godina, za koje se očekivalo da će u narednim godinama završiti u rezalištu, pa se radi o privremenom rješenju dok rat ne završi i sankcije budu ukinute. Teško da će ti brodovi izdržati u voznom stanju dok se ne sagrade novi naftovodi i plinovodi, a stariji brodovi povećavaju i mogućnost havarije, čime raste cijena osiguranja.
Počelo je ograničenje cijena sirove nafte iz Rusije. Kako će funkcionirati?
Ruska nafta se prodaje s velikim popustom od samoga početka rata u Ukrajini
EU, SAD, Australija, Japan i države G7 su 5. prosinca 2022. uveli ograničenja cijene sirove nafte iz Rusije na 60 dolara. O ideji se razmišljalo još od početka rata, ali je trebalo vremena za usuglašavanje i pregovore država koje su dogovorile ograničenje.
Temeljna ideja iza ograničenja cijene (engl. "price cap") je da zemlje koje su ga uvele samom svojom veličinom, tj. udjelom na tržištu sirove nafte mogu diktirati i uvjete. Na njih otpada preko 40 posto svjetskog uvoza tog energenta.
Traži od kompanija sa Zapada, koje sudjeluju u trgovini naftom u različitim dijelovima trgovinskog lanca, da ne sudjeluju u izvozu nafte iz Rusije prema ostalim zemljama svijeta osim ako cijena po kojoj se trguje nije ispod maksimalne koju su odredili EU, zemlje G7 i Australija.
Posebno je to ciljano na tržište osiguranja pomorskog prijevoza nafte koje gotovo u potpunosti kontroliraju kompanije iza država koje su uvele ograničenje. A to je jedna od ključnih usluga u globalnoj trgovini naftom jer ni jedan tanker ne isplovljava bez ugovorenog osiguranja.
Iako su se države koje su uvele ograničenje cijene brzo pohvalile da njihov plan funkcionira, dugoročni podaci nude drugačiji pogled. Ruska nafta, čija je glavna referentna cijena Urals - mješavina sirove nafte koja se vadi u regijama Urala i Volge te zapadnog Sibira - prodaje se po golemom popustu još od prvog dana rata u Ukrajini.
Prijašnjih godina je bilo uobičajeno da razlika između Urals cijene, glavne referentne cijene za naftu iz Rusije, i Brent cijene, glavne referentne cijene na svjetskom tržištu, iznosi nekoliko dolara. Točnije, ruska nafta je uvijek bila jeftinija od svjetskog prosjeka za par dolara po barelu, rijetko do 5 dolara po barelu.
Od rata u Ukrajini razlika naglo raste, u jednom trenutku čak više od 37 dolara. To znači da je Rusija morala prodavati svoju naftu s velikim popustom da bi je uopće uspjela prodati. Pretpostavka je kako su Kina i Indija znale da će Rusija imati velikih problema s prodajom jer je izgubila glavnog kupca (EU), pa su mogle ucjenjivati Rusiju da im prodaje po golemom popustu.
Ali cijena sirove nafte je sredinom godine bila toliko visoka da je Rusija još uvijek zarađivala daleko više nego 2021., unatoč popustu od 30 i više dolara po barelu. Od početka studenog svjetska cijena nafte pada na manje od 90 dolara po barelu, na istu razinu kao prije ruskog napada na Ukrajinu. A popust se ne smanjuje, ostaje na oko 30 dolara.
Do sada se cijena spustila na oko 80 dolara po barelu, što znači da Rusija većinu nafte prodaje po cijeni od oko 50 dolara. Zbog toga je Rusija najavila smanjenje proizvodnje za 5 posto do kraja ožujka, oko 500.000 barela dnevno.
Cijena plina u EU se vratila na razine od prije rata
Drugi najvažniji energent je prirodni plin. Situacija je bila puno gora i zbog toga što, za razliku od nafte, nije bilo puno alternativnih dobavljača.
2021. je 39.7 posto prirodnog plina u EU uvezeno iz Rusije, a prirodni plin je drugi najvažniji izvor električne energije za EU. Postojala je realna opasnost da nestašica plina ili njegova jako visoka cijena zaustave cijelu ekonomiju EU.
Dodatno, i proizvodnja električne energije je bila dosta ovisna o tom energentu. Gašenje nuklearnih elektrana, posebno u Njemačkoj, koja je do početka rata u Ukrajini bila pogasila sve osim tri, stvorilo je veliku neravnotežu.
Problemi su se gomilali jedan za drugim, pa su mnoge nuklearne elektrane u Francuskoj morale na remont, a suša je drastično smanjila proizvodnju električne energije u hidroelektranama. I skladišta plina su bila poluprazna, pa države EU nisu mogle naglo prekinuti kupnju iz Rusije.
Skladišta se brzo počinju puniti, što dovodi do velikog rasta cijene prirodnog plina na nizozemskoj burzi, glavnoj europskoj. Do početka zime se ipak uspijevaju popuniti sva skladišta i drastično smanjiti uvoz iz Rusije.
EU pomaže neobično topla zima, zbog čega je potrošnja plina i električne energije bila puno manja nego što se očekivalo. Visoke cijene su potaknule izvoznike LNG-a tankerima da preusmjere pošiljke koje su išle prema Aziji prema EU, što je stabiliziralo cijene.
Tjedni uvoz iz Rusije je kontinuirano padao kroz 2022. pa je u tjednu od 3. listopada do 9. listopada uvoz pao na 501 milijun kubičnih metara, manje od petine ukupnog uvoza u istom tjednu 2021. Trenutno se tek 3 posto prirodnog plina nabavlja iz Rusije, 50 posto iz zaliha, 22 posto iz LNG-a i 15 posto iz Sjevernog mora.
Ne samo da je cijena plina na glavnoj europskoj burzi u Nizozemskoj manja nego što je bila prije rata nego je najmanja od kolovoza. Za isporuke u veljači 2023. je zadnja zabilježena cijena bila 55.16 eura/MWh, a većinu prošle godine se kretala između 100 i 250 eura/MWh, u nekim trenucima i preko 300.
Putinu je otupljena oštrica
Kombinacija sreće (topla zima), suradnje (bolja povezanost energetske mreže između država EU), diverzifikacije i tržišnih načela (rast cijene u EU je doveo do promjene smjera LNG tankera koji su trebali izvoziti na azijsko tržište) otupjela je oštricu glavnog Putinovog oružja, energenata.
Inflacija u eurozoni pada, primarno zbog pada cijene energenata, recesija se još uvijek izbjegava i očekuje se da će biti blaga, prosvjeda zbog rasta cijene troškova energije koji bi mogli destabilizirati EU odavno nema, zima je dovoljno blaga da skladišni kapaciteti, Sjeverno more i LNG tankeri mogu lako zadovoljiti kapacitete.
Poprilično sigurno se može tvrditi kako je energetska kriza izbjegnuta, i to bez velikih ekonomskih, političkih i društvenih posljedica. Putin je izgubio glavni pregovarački adut i više nema čime ucjenjivati članice EU.