RAT U Ukrajini traje već mjesec dana. Velik dio međunarodne zajednice otvoreno je osudio rusku agresiju kao ničim izazvanu, kamoli opravdanu. No je li ona drukčija od nedavnih invazija koje je sa saveznicima izvršila druga svjetska sila - SAD?
Podsjetimo,141 zemlja od 193 članice Opće skupštine Ujedinjenih naroda glasala je za rezoluciju s takvom osudom, samo ih je 5 bilo protiv, a zapadne zemlje, kao i Australija i Japan, uvele su dosad najteže sankcije Rusiji.
No nakon početnog šoka onih koji su tvrdili da Rusija neće izvršiti invaziju i da je riječ o zapadnoj "ratnohuškačkoj" propagandi, uobičajene kritike navodnog zapadnog licemjerja i suodgovornosti za rat, za koji je Rusija bila "isprovocirana", s vremenom su ipak postale sve glasnije.
Puhovski: Ili je i bombardiranje Srbije agresija, ili nije nijedno
Argument o licemjernoj reakciji, odnosno osudi Rusije zbog invazije na Ukrajinu, glasi otprilike ovako - zašto sad osuđujete Rusiju, a niste jednako osuđivali američku invaziju na Irak ili Afganistan, vojnu akciju NATO-a protiv Libije 2011. ili Srbije 1999., niz izraelskih ofenziva na palestinski pojas Gaze ili rat koji još jedna američka saveznica Saudijska Arabija vodi u Jemenu? Taj je argument, primjerice, povukao naš politički analitičar Žarko Puhovski u nedavnom gostovanju na N1.
"Kriteriji koji se sada primjenjuju na Rusiju nisu se primjenjivali na SAD i Izrael. Nije mi jasno kako se netko danas može pozivati na međunarodni poredak kada su slavili bombardiranje Bagdada, pa ako hoćete i Beograda. Sve mimo odluke Vijeća sigurnosti. Ili je i jedno i drugo agresija, ili nijedno. Uvjeren sam da je Ukrajina sigurno veća opasnost za Rusiju nego što je Afganistan za SAD. Sada smo svi u istom loncu u kojem veliki igraju svoje igre, lupaju po malima, ali međusobno se ne sudaraju. Imamo hladni rat, ali bez svjetonazorske podjele. Imate čistu geopolitiku", zaključio je tom prilikom Puhovski.
>> Puhovski: Ako bombardiranje Beograda nije agresija, onda nije ni bombardiranje Kijeva
Poruku drukčije i manje sofisticirane forme, ali iste suštine odaslali su i navijači srpskog nogometnog kluba Crvena zvezda Delije na utakmici protiv škotskog Glasgow Rangersa prošlog tjedna u Beogradu.
Delije popisale stvarne i fiktivne američke invazije
Na golemom transparentu koji su razvili na tribinama popisali su dugi niz, koliko se može shvatiti, vojnih intervencija koje je SAD izveo od kraja Drugog svjetskog rata do danas: Od Koreje 1950. preko Vijetnama 1961., Nikaragve 1981., Iraka 1991. i 2003. do Republike Srpske (dakle, Bosne i Hercegovine, budući da RS nije država) 1995. i Srbije, tada još formalno Jugoslavije 1999., uz brojne ostale. Tu se, na kraju popisa, našla i Sirija 2011. iako te godine nije bilo apsolutno nikakve američke ili zapadne intervencije.
Ona je počela nekoliko godina kasnije, prvo naoružavanjem antirežimskih i kurdskih pobunjenika, a potom izravnom vojnom akcijom protiv militanata Islamske države - ali 2011. je, u sklopu Arapskog proljeća, u Siriji izbila revolucija za koju nema apsolutno nikakvih dokaza da iza nje stoji Washington, kao što Delije u svojoj geopolitičkoj analizi očito sugeriraju.
U svakom slučaju, Delije, koje je pred rat u Hrvatskoj osnovao ratni zločinac i vođa zloglasnog odreda smrti Željko Ražnatović Arkan, nisu na svoj popis uvrstile ni ruske ni srpske činove agresije ili vojnih intervencija, pa tako ni trenutni rat u Ukrajini, ali su svejedno cinično zaključile svoju poruku stihom Johna Lennona "Sve što govorimo je, dajte šansu miru".
Neovisno o takvom cinizmu i onome što se često zove "whataboutizam" - relativiziranje nečije odgovornosti pozivanjem na slično kršenje međunarodnog prava ili ljudskih prava od drugih zemalja - pitanje usporedbe različitih invazija i vojnih intervencija svakako je legitimno. Na kraju krajeva, gotovo nijedna od američkih, odnosno zapadnih intervencija nije imala odobrenje Vijeća sigurnosti UN-a, na kojem Rusija ima moć veta na rezolucije zahvaljujući statusu trajne članice.
Ali iako imaju određene sličnosti, ruska invazija na Ukrajinu ima i bitne razlike u odnosu na ranije američke invazije i intervencije. Tako barem tvrdi James Keir-Lindsay, gostujući profesor međunarodnih odnosa na Sveučilištu u Kentu i istraživački suradnik na Sveučilištu u Oxfordu i u Londonskoj školi ekonomije.
Keir-Lindsay na YouTubeu ima kanal Independent Thinking na kojem u kratkim videoizlaganjima od po desetak minuta analizira razne međunarodne sukobe, krize i sporove, kao i nastanak novih država.
U nedavnom izlaganju naslovljenom Rusija: Zašto Ukrajina zaista mijenja sve, ovaj ekspert naglašava da ono što gledamo u Ukrajini predstavlja nešto suštinski drukčije od svega što smo dosad vidjeli od kraja Drugog svjetskog rata. Ključ te razlike krije se, po njemu, u tri povezana koncepta na kojima se zasniva međunarodna politika: suverenitet, teritorijalni integritet i politička neovisnost.
1. princip: Suverenitet
Suverenitet je, ukratko, univerzalno pravo zemalja da odlučuju o onome što se događa unutar njihovih granica. Ovo pravno načelo u temelju modernog shvaćanja državnosti potvrđeno je još u 17. stoljeću, prije svega takozvanim Vestfalskim mirom sklopljenim na kraju Tridesetogodišnjeg rata.
Tu, doduše, treba istaknuti da se u novije doba javljaju i koncepti koji dovode u pitanje bezuvjetni suverenitet, prije svega ono što je dobilo naziv - odgovornost zaštite (eng. responsibility to protect). Taj se koncept, koji se odnosi na odgovornost države da zaštiti vlastite građane od genocida, etničkog čišćenja i drugih ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti, javio upravo nakon ratova u Srbiji, Bosni i Hercegovini i na Kosovu te poslije genocida u Ruandi 1994.
Naime, ni napad Srbije na Kosovo ni genocid u Ruandi, a do proglašenja neovisnosti ni napad srpskih snaga i JNA na Hrvatsku i BiH, nisu bile agresije u klasičnom smislu jer su se odvijale u granicama jedne države, barem formalno. Ista je stvar bila i s građanskim ratovima u Libiji i Siriji. Ali u svim tim ratovima vidjeli smo očite ili na sudu potvrđene ratne zločine protiv civilnog stanovništva, uključujući, u nekim slučajevima, etničko čišćenje i genocid.
Odgovornost zaštite?
Nakon što ga je iznio tadašnji glavni tajnik UN-a Kofi Anan 1999. pred Općom skupštinom, Međunarodna komisija za intervenciju i državni suverenitet razradila ga je u izvještaju 2001. nazvanom upravo Odgovornost zaštite, da bi ga članice UN-a i formalno usvojile na Svjetskom summitu 2005. Ipak, u njemu su odgovornost međunarodne zajednice za sprečavanje najtežih zločina ograničili na pritisak na države "diplomatskim, humanitarnim i drugim miroljubivim sredstvima", a vojnom silom samo kroz Vijeće sigurnosti - u kojem Rusija, Kina, SAD, Francuska i Velika Britanija imaju veto.
U međuvremenu, načelo nemiješanja u unutarnja pitanja drugih država i dalje ostaje ključno načelo modernog međunarodnog poretka, naglašava Ker-Lindsay, a upisano je i u povelju UN-a kao "princip suverene jednakosti svih članica". Stoga je svaka invazija na drugu državu i dalje kršenje njenog suvereniteta, bez obzira na opravdanje. To, dakle, vrijedi i za rusku invaziju na Ukrajinu i za američke i savezničke invazije na Srbiju, Irak, Afganistan ili Libiju.
2. princip: Teritorijalni integritet
Drugi ključni princip je usko povezan sa suverenitetom: teritorijalni integritet. I on je upisan u povelju UN-a. Razlika u odnosu na suverenitet sastoji se u tome što princip teritorijalnog integriteta prije svega priječi državama da silom mijenjaju granice drugih država, odnosno da osvajaju i pripajaju dio ili cjelinu njihovih teritorija.
Osvajanje tuđeg teritorija zaista je rijetkost od kraja Drugog svjetskog rata do danas. SAD ili NATO su, primjerice, napali Irak i Afganistan s ciljem rušenja njihovih režima, diktatora Sadama Huseina i islamističkih talibana, ali nisu imali za cilj osvojiti te zemlje ni mijenjati njihove granice, već zamijeniti njihove režime demokratski izabranim vlastima. Dapače, Washington nije dozvolio svojim saveznicima iračkim Kurdima - kao ni onima u Siriji, koji su se borili na strani međunarodne koalicije protiv Islamske države - da proglase neovisnost na teritoriju pod svojom kontrolom.
U slučaju zračne ofenzive na Srbiju, ona je zaista omogućila Kosovu da 2008. proglasi neovisnost, ali vlasti u Prištini i onaj dio međunarodne zajednice koji je priznao Kosovo kao neovisnu državu tvrdili su da se radi o posebnom slučaju, tzv. sui generis, koji je proizašao iz nasilnog raspada Jugoslavije i ratnih zločina srpskih snaga protiv naroda Kosova. Kosovu, vrijedi napomenuti, nije bilo dozvoljeno ujedinjenje s Albanijom.
Kosovo, Krim i Narodne Republike Donjeck i Luhansk
Ipak, legitimno je tvrditi da slučaj Kosova predstavlja kršenje i suvereniteta i teritorijalnog integriteta Srbije, napominje Keir-Lindsay. A za razliku od akcije bombardiranja vojske Republike Srpske 1995., za koju je NATO dobio ovlasti kroz rezoluciju 816 Vijeća sigurnosti UN-a, NATO nije dobio takve ovlasti u zračnoj akciji protiv Srbije 1999.
S druge strane, cijeli niz samoproglašenih država koje je Rusija priznala i koje izravno vojno podupire i neizravno kontrolira, od Pridnjestrovlja u Moldaviji preko Osetije i Južne Abhazije u Gruziji do Donjecke Narodne Republike (DNR) i Luhanske Narodne Republike (LNR) u Ukrajini, nije priznao gotovo nitko drugi od država članica UN-a - kao ni rusku aneksiju ukrajinskog poluotoka Krima 2014.
Rusija je svoju invaziju na Ukrajinu pokušala opravdati upravo obranom LNR-a i DNR-a, neposredno nakon što ih je formalno priznala. Pritom je cinično optužila Ukrajinu za genocid nad stanovnicima tih paradržava, no za to nije dala nikakve valjane dokaze.
Što se Krima tiče, glavni argument je referendum o ujedinjenju tog poluotoka s Rusijom iz 2014. čija je legitimnost više nego upitna, ne samo zato što je protivan ukrajinskom ustavu već i zato što je proveden pod ruskom vojnom okupacijom. U skladu s tim, i Venecijanska komisija proglasila ga je ilegalnim.
Drugi glavni argument koji ruski i proruski krugovi iznose je onaj da je Krim bio dio Rusije u Sovjetskom Savezu dok ga Rusija, po odluci sovjetskog diktatora Nikite Hruščeva, nije "poklonila" sovjetskoj republici Ukrajini 1954.
Ali taj argument postaje praktički bezvrijedan ako znamo da je Rusija nakon raspada SSSR-a 1991. formalno priznala neovisnu Ukrajinu u granicama koje su uključivale Krim. Štoviše, Rusija se Budimpeštanskim sporazumom iz 1994. obvezala poštovati ukrajinsku neovisnost i suverenitet u postojećim granicama u zamjenu za ukrajinsko odricanje od nuklearnog arsenala, koji je toj zemlji ostao nakon raspada SSSR-a. To je obećanje, potpuno je jasno, Rusija bezočno prekršila, prvo 2014., a onda ove godine.
3. princip: Politička neovisnost
I treći princip, politička neovisnost, upisan je s teritorijalnim integritetom u povelju UN-a. Konkretno, u članku 2 članicama se nalaže da izbjegavaju prijetnju ili upotrebu sile protiv teritorijalnog integriteta ili političke neovisnosti.
Najbitnija konzekvenca ovog načela je da međunarodno pravo više ne dozvoljava osvajanje kao način za ukidanje neovisnosti ili državnosti neke zemlje. Najelklatantniji slučaj izravnog pokušaja osvajanja, odnosno aneksije druge države vojnom silom, bio je invazija Iraka na Kuvajt 1990. na koju je međunarodna koalicija predvođena SAD-om odgovorila vojnom akcijom Pustinjska oluja. Pritom je, za razliku od drugih invazija, dobila odobrenje rezolucijom Vijeća sigurnosti UN-a 678.
Drugim riječima, SAD i saveznici tada su intervenirali jer je Irak pokušao izbrisati Kuvajt s karte svijeta. To je nešto što SAD-u i saveznicima nikad nije bio cilj, bilo u Vijetnamu, Nikaragvi, Panami, Srbiji, Iraku, Afganistanu, Libiji ili bilo kojoj drugoj u nizu izravnih ili neizravnih vojnih intervencija.
>> Putinov govor o Ukrajini ući će u povijest kao jedan od jezivijih
Želi li Rusija sada izbrisati Ukrajinu s karte svijeta? Jedini pošten i realan odgovor je da ne znamo, ali da režimu Vladimira Putina svakako ne možemo vjerovati na riječ kada uvjerava svijet da mu to nije namjera. Putin je u govoru prilikom priznavanja neovisnosti paradržava u ukrajinskom Donbasu, par dana prije invazije, prilično jasno dao do znanja da ne smatra Ukrajinu legitimnom državom, već dijelom "povijesne Rusije", odnosno ruskog imperija. Štoviše, dao je do znanja da smatra neovisnu Ukrajinu koja se okreće od Rusije i priklanja Zapadu egzistencijalnom prijetnjom za Rusiju.
Putin otvoreno zaprijetio da je "budućnost ukrajinske državnosti" upitna
A nakon početka invazije otvoreno je zaprijetio da bi mogao poništiti ukrajinsku državnost ako se ta zemlja nastavi opirati njegovoj vojsci.
"Sadašnje vodstvo u Kijevu mora shvatiti da dovodi u pitanje budućnost ukrajinske državnosti. Ako do tog dođe, to će biti u potpunosti na savjesti tih ljudi", rekao je u televizijskom obraćanju 5. ožujka. Dakle, aneksija ili komadanje Ukrajine mogućnost je koju moramo realno uzeti u obzir u kontekstu ruske agresije na tu zemlju.
Naravno, Rusija želi dokrajčiti ukrajinsku političku neovisnost i na nešto blaži način, pokušavajući natjerati njene vlasti, na čelu s predsjednikom Volodimirom Zelenskim, da odustanu od ambicije za priključivanje NATO-u ili Europskoj uniji. Razumno je pretpostaviti da bi cilj Rusije mogao biti svrgavanje demokratskih vlasti u Kijevu kako bi ih zamijenili vazalskim, da ne kažemo kvislinškim režimom koji će biti bezuvjetno odan Moskvi.
Dakle, dok su ranije invazije i intervencije prekršile jedno ili dva od ta tri fundamentalna načela, ruske akcije u Ukrajini predstavljaju kršenje sva tri, zaključuje Ker-Lindsay. Rezime tih razlika najpregledniji je u gornjem grafičkom prikazu. Iako se ova distinkcija može činiti kao akademska i sporedna, zapravo je itekako bitna, napominje ovaj profesor. Radi se o fundamentalnim pravilima međunarodnog poretka u posljednjih 75 godina koje Rusija izravno i u potpunosti krši.
Okolnosti koje u praksi idu Rusiji na ruku i onemogućuju izravnu obranu Ukrajine - njena moć veta u Vijeću sigurnosti i njen nuklearni arsenal kojim sad već otvoreno prijeti onima koji bi se uključili u rat - čine cijelu situaciju još alarmantnijom. One samo potvrđuju da je Rusija postala glavni agent destabilizacije i rušenja međunarodnog poretka. SAD ga je svojim invazijama možda načeo, ali Rusija ga je, očito, naumila dokrajčiti.