Saudijci su desetljećima izvozili ekstremni islam, a sad su se predomislili. Što se to događa?

 

No je li riječ o iskrenom, iako debelo zakašnjelom priznanju da Saudijska Arabija mora, za svoje dobro te dobro regije i svijeta, krenuti drugim putem od dosadašnjeg, prestati sa sponzoriranjem i izvozom ekstremizma u obliku vehabijskog islamskog učenja i konačno se pridružiti klubu modernih i otvorenih, ako ne i demokratskih zemalja? Ili se radi o ciničnom PR manevru, “rebrendiranju” surove i teokratske apsolutne monarhije čije bogatstvo i moć počivaju isključivo na njenim golemim zalihama nafte?

 

 

Razloga za skepsu ima napretek. “Vraćamo se na ono što smo bili prije - zemlja umjerenog islama koja je otvorena svim religijama, tradicijama i narodima diljem zemaljske kugle”, rekao je Bin Salman u svom govoru na investicijskoj konferenciji u Rijadu, na kojoj je najavio kolosalnu investiciju od 500 milijardi dolara za gradnju nove ekonomske zone i “megagrada” Neoma na obali Crvenog mora. 

 

Ali o kojem točno “umjerenom islamu” Bin Salman govori? Društveno-politički sustav Saudijske Arabije je od njenog osnutka 1932. do danas bio utemeljen na “strateškom partnerstvu” između kraljevske dinastije Saud i fundamentalističkih vehabijskih klerika. A ta simbioza seže još u 18. stoljeće, kada su utemeljitelj vehabizma Muhamed ibn Abd al Vahab i začetnik dinastije Saud, Muhamed ibn Saud, zasnovali savez s povijesnim posljedicama za Bliski istok i takozvani islamski svijet. 

 

Vehabizam, odnosno salafizam, otada se proširio i dobrim dijelom istisnuo umjerenije i tolerantnije struje islama, u Saudijskoj Arabiji i mnogo dalje, dobrim dijelom zahvaljujući saudijskom financiranju vehabijskih džamije po cijelom svijetu.

 

Revolucionarna doktrina globalnog džihada koja je proizašla iz vehabizma inspirirala je međunarodne terorističke organizacije poput Al-Kaide i Islamske države. To potvrđuje i profesor Bernard Haykel sa Sveučilišta Princeton koji je za BBC konstatirao kako "religiozna genealogija ISIS-a proizlazi iz džihadističkog salafizma, teološke struje koja je vrlo stara u islamu" te da Al Vahab, arapski religiozni reformator koji je tvrdio da su drugi muslimani "zastranili s prave poruke islama", dolazi iz te salafističke tradicije. 

 

Ibn Saudov daleki potomak Muhamed bin Salman, kako se čini, sada pokušava revizijom prebrisati tu neugodnu povijesnu istinu. U intervjuu za Guardian, 32-godišnji saudijski princ za “vehabizaciju” Saudijske Arabije i drugih većinski muslimanskih zemalja okrivio je Iran: “Ono što se dogodilo u zadnjih 30 godina nije Saudijska Arabija. Ono što se dogodilo u regiji u zadnjih 30 godina nije Bliski istok. Nakon Iranske revolucije 1979., ljudi su htjeli kopirati taj model u drugim zemljama - jedna od njih je Saudijska Arabija. Nismo znali kako se nositi s time. I problem se proširio cijelim svijetom. Sada je vrijeme da se riješimo toga.”

 

No kako je za Washington Post primijetila Madavi al-Rašid, bliskoistočni ekspert s London School of Economics, Saudijska Arabija je “jedinstveni slučaj gdje je radikalna religija postala službena državna religija i njen legitimacijski narativ”, dodavši da je saudijski režim često zatvarao klerike koji su “nudili tumačenja islamskih tekstova, na primjer prema kojima su islam i demokracija kompatibilni”. Za njega je Bin Salmanova izjava “definitivno motivirana privlačenjem investitora i stvaranjem ‘osjećam se dobro’ faktora za kraljevstvo koje ima vrlo lošu reputaciju”.   

 

 

Usto, teško je ne primijetiti paralele između Bin Salmanove retorike i one američkog predsjednika Donalda Trumpa, koji je pri posjetu saudijskom kralju Salmanu prozvao upravo Iran, glavnog regionalnog saudijskog suparnika (dok su Saudijci pretežno suniti, iranska teokracija je šijitska) za “loženje vatre sektaškog sukoba i terora” u regiji, prigodno prešućujući sličnu ulogu koju su imali njegovi saveznici iz Perzijskog zaljeva. 

 

Ipak, ako ćemo biti velikodušni u tumačenju, možemo shvatiti Bin Salmanovo obećanje da će njegova zemlja “iskorijeniti ostatke ekstremizma” kao odgovor na Trumpov poziv da “istjeraju ekstremiste iz svojih bogomolja, iz svojih zajednica, iz svoje svete zemlje i s ovoga svijeta”. 

 

Koliko god bile licemjerne Bin Salmanove i Trumpove izjave, saudijski zaokret prema modernizaciji i borbi protiv islamskog ekstremizma ipak nije počeo jučer. Bin Salman je još u travnju prošle godine objavio ambiciozni i dugoročni plan reformi nazvan Vizija 2030, prema kojoj bi Saudijska Arabija do 2030. diverzificirala svoje gospodarstvo i smanjila njegovu ovisnost o nafti i njenim nestabilnim cijenama na svjetskom tržištu, potakla investicije i razvoj obrazovanja, infrastrukture, rekreacije i turizma te se uhvatila ukoštac s diskriminacijom žena, prvenstveno njihovim većim uključivanje na tržište rada. A prošlog mjeseca im je, konačno, dopustila i da voze.

 

Saudijska kraljevska obitelj ima vrlo konkretni interes za provođenje ovih reformi - bez njih i uz nastavak pada cijena nafte i globalne tranzicije s fosilnih na obnovljive izvore energije, Rijad bi mogao ostati s praznom državnom riznicom i nezadovoljnom mladom generacijom bez posla, perspektive i, u mnogim slučajevima, osnovnih ljudskih prava. 

 

 

Koliko god nezahvalno bilo braniti režim poput saudijskog, njegova reputacija kao glavnog promotora i sponzora islamskog ekstremizma i terorizma nije potpuno utemeljena. Unatoč optužbi, koja se našla i u e-mailu Hillary Clinton - kojeg su se domogli ruski hakeri, a potom objavio Wikileaks 2014. - da “vlade Katara i Saudijske Arabije pružaju potajnu financijsku i logističku podršku ISIS-u i drugim radikalnim sunitskim skupinama u regiji”, stručne analize na tu temu pokazuju nešto drukčiju sliku. 

 

Studija Washington Institutea iz iste godine, nazvana “Saudijsko financiranje ISIS-a” tako zaključuje da “nema vjerodostojnih dokaza” da saudijska vlada financira ovu terorističku organizaciju, ali upozorava da su “(privatni) arapski zaljevski donatori općenito - od kojih se za Saudijce vjeruje da su najvelikodušniji -  poslali stotine milijuna dolara u Siriju, uključujući ISIS-u i drugim skupinama”. Međutim, izvješće instituta isto tako napominje: “Postoji zabluda da kraljevstvo ne sprečava privatno saudijsko financiranje terorističkih skupina u Siriji, uključujući ISIS. Ipak, jedna od najočitijih aktivnosti Rijada protiv financiranja terorizma je nadzor državnog financijskog sektora kako bi blokirala sumnjive donacije.” 

 

Financial Action Task Force u svojoj studiji financija ISIS-a iz 2015. također navodi kako, iako je ova organizacija “primila određena sredstva od bogatih privatnih regionalnih donatora”, “ukupna kvantitativna vrijednost eksternih donacija ISIS-u minimalna je u odnosu na njene druge izvore prihoda”, poput ilegalne prodaje nafte, oporezivanja populacije na teritoriju koji kontrolira, zarade od otmica i iznuda i sl. 

 

A u reagiranju na fact-checking članak televizije Channel 4 na ovu temu koji zaključuje da Saudijci imaju odgovoriti na neka "teška i zabrinjavajuća pitanja", saudijski veleposlanik u Velikoj Britaniji Mohamed bin Navaf istaknuo je da je njegova zemlja bila meta “60 terorističkih napada Al-Kaide i Daeša (arapski naziv za ISIS), od čega 24 u posljednje dvije godine” i dodao: “Donijeli smo zakone i upozorili naše građane da će biti procesuirani ako se pokušaju pridružiti ili sudjelovati u bilo kojem od nasilnih sukoba koji se odvijaju diljem svijeta.” Bin Navaf također navodi kako je “saudijskim humanitarnim organizacijama zabranjen transfer novca u inozemstvo” te da je “prikupljanje donacija u džamijama i na javnim mjestima zabranjeno te da su saudijske vlasti zatvorile nelicencirane centre za razmjenu i transfer novca i donijele sankcije za entitete koji pomažu pri financiranju terorizma”. 

 

Izvješće britanskog ministarstva obrane iz 2016. podupire njegove tvrdnje. U njemu se, među ostalim, zaključuje: “Ne postoje čvrsti dokazi koji bi poduprli optužbu o financijskoj potpori saudijske vlade Daešu. Saudijsko ministarstvo unutarnjih poslova donijelo je 2015. zakon prema kojem je ilegalno za saudijske stanovnike da pružaju potporu Daešu koji je označen kao teroristički entitet. Saudijska Arabija poduzela je aktivne mjere kako bi spriječila privatno financiranje terorističkih skupina, uključujući Daeš i njegove srodnike. To uključuje nadzor formalnog financijskog sektora kroz prijave sumnjivih aktivnosti kako bi se identificirale i blokirale sumnjive terorističke donacije.”

 

 

Osim stručnih studija, u odgovoru na ovo pitanje možemo se poslužiti i čistom logikom - zašto bi saudijski režim podupirao skupine koja su posvećene (među ostalim) njegovu uništenju? Kalif ISIS-a Abu Bakr al-Bagdadi nazvao je 2014. saudijsku kraljevsku obitelj “glavom zmije” i uputio svoje pristaše da im napadi na saudijsku šijitsku manjinu i saudijske državne i sigurnosne snage budu prioritet ispred napada na zapadne vojne snage. Godine 2015. pozvao je Saudijce da “ustanu i svrgnu nevjerničke tirane”, a 2016. je pak izravno zaprijetio višestrukim napadima na tu zemlju, uključujući članove kraljevske obitelji. 

 

Dapače, zaokret Saudijaca po pitanju džihadizma seže još od napada na SAD 11. rujna 2001. koji je organizirao vođa Al-Kaide i saudijski državljanin Osama bin Laden. U svom prošlogodišnjem članku za Politico, bivši američki veleposlanik u Iraku i Afganistanu Zalmaj Kalilzad prenosi iznenađujuće priznanje koje je dobio od jednog saudijskog dužnosnika: Saudijci su zaista od šezdesetih godina prošlog stoljeća podupirali islamski ekstremizam kao protutežu arapskom socijalizmu koji je predvodio egipatski vođa Gamal Abdel Naser, a koji je predstavljao prijetnju konzervativnoj saudijskoj monarhiji. Kasnije im je potpora džihadistima bila način za suzbijanje Sovjetskog Saveza, prvenstveno u Afganistanu osamdesetih, kao i iranskog šijitskog ekspanzionizma vođenog preko Hezbolaha i sličnih paravojnih skupina. No nakon 11. rujna shvatili su da su stvorili čudovište koje više ne mogu kontrolirati i koje im je i samima počelo raditi o glavi. 

 

 

Saudijska Arabija, prema riječima ovog dužnosnika, danas vidi islamski (sunitski) ekstremizam i Iran kao glavne egzistencijalne prijetnje. Ako je ta tvrdnja iskrena - a ima razloga vjerovati da jest - onda je i Bin Salmanova najava logični ishod. Naravno, čak i ako saudijski režim ima najbolje namjere, nema garancije da će udaljavanje od ekstremizma biti uspješno. Vehabijski klerikalni establišment mogao bi biti glavna prepreka u liberalizaciji društva i suzbijanju ekstremizma. Modernizacija bi mogla poslužiti ekstremistima kao dodatan dokaz da je dinastija Saud nelegitimni vladar koji se odmetnuo od “pravog” islama i koji stoga ne zaslužuje titulu čuvara islamskih svetih mjesta, Meke i Medine, u koje svake godine hodočaste milijuni muslimana. 

 

Ne treba biti naivan i očekivati da će Rijad odjednom početi poštovati ljudska prava i prestati s progonom disidenata, ukinuti barbarske kazne dekapitacijom, kamenovanjem ili vješanjem po šerijatskom zakonu ili prestati diskriminirati žene, vjerske ili seksualne manjine. Sramotna kazna od 10 godina zatvora i 10.000 udaraca bičem za “napuštanje vjere” i “vrijeđanje islama” saudijskom blogeru Raifu Badaviju samo je jedan od brojnih podsjetnika tiranije koju Saudijci trpe. Kriminalna uloga Saudijske Arabije u ratu u Jemenu drugi je takav podsjetnik. Ali koliko god skepsa, pa i cinizam prema grandioznoj retorici iz Rijada bili opravdani, ne treba a priori odbaciti mogućnost da kuća Saud ovog puta ipak - misli ozbiljno.