Prije nego što pojasnim zbog čega mislim da Sjedinjene Države i Ruska Federacija svojim licemjernim djelovanjem na pravno-političkoj pozornici planeta temeljno razaraju osnovne postulate međunarodnog javnog prava, teškom mukom ustanovljene nakon apokalipse Drugog svjetskog rata, želim navesti nekoliko kratkih napomena. Navodim ih zbog onih koji uopće ne poznaju pravnu znanost ili su se na ovaj ili onaj način površno susretali s njom, više kao konzumenti onoga što je posljedica primjene pravne znanosti u praksi, ne razmišljajući previše o sadržaju, značenju i prirodi pojedinih pravnih instituta.
Dakle, htio bih istaknuti da mnogi pravni teoretičari kao najjednostavniji element prava, koji se ne može razložiti na jednostavnije pravne čimbenike, označavaju pravnu normu. Zbog te njene osobine nazivaju je još i atomom prava. Pravna norma je sačinjena od dispozicije i sankcije. U pravnoj teoriji definira se i hipoteza dispozicije odnosno hipoteza sankcije, ali o tome u ovom tekstu neću pisati. Dispozicija pravne norme označava pravila ponašanja odnosno uređuje općeprihvaćene odnose među ljudima, a sankcija je tu da snagom državne prinude spriječi kršenje dispozicije.
Ako bi se prethodno prevelo na jezik međunarodnog javnog prava, onda bi subjekti prava bile suverene i međunarodno priznate države (suvremena teorija subjektivitet pripisuje i međunarodnim organizacijama te još nekim posebnim entitetima), dispozicija bi bila utemeljena na pravnim izvorima - u koje se, polazeći od članka 38 stavka 1 Međunarodnog suda UN-a, ubrajaju međunarodni ugovori, međunarodni običaji, opća načela prava priznata od civiliziranih naroda, sudske presude, pa čak i mišljenje pravne jurisprudencije - dok bi definiranje sankcije i onoga tko je može provesti ostalo visjeti u zraku.
Je li međunarodno pravo uopće pravo?
Naravno, pitate se o čemu je riječ. Tko je u međunarodnom javnom pravu ovlašten sankcionirati kršenje dispozicije odnosno općeprihvaćenih pravila ponašanja? U unutarnjem pravu jasno je da je to posao države koja posjeduje monopol fizičke sile na svom teritoriju, jer u suprotnom ne bismo mogli govoriti o postojanju države. Ali tko u međunarodnom pravnom poretku posjeduje monopol fizičke sile? Odgovor je jednostavan - nitko.
Upravo zbog prethodno iznesenog mnogi pravni teoretičari smatraju da međunarodno javno pravo zapravo i nije pravo jer za kršenje pravila ponašanja ili dispozicije ne postoji nadležno tijelo koje će propisati i provesti sankciju. Samim tim ne postoji cjelovita pravna norma, pa sukladno tome nema ni prava.
S druge strane, oni koji opovrgavaju spomenute teze kao glavni protuargument navode postojanje i nadležnosti Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda. Kao netko tko je u osnovi sklon legalizmu, odnosno zakonskoj zaštiti do krajnje instance, bez postojanja riskantnih i opasnih pravnih vakuuma, podržavam ove druge. Ali nije sve tako jednostavno.
Zablude u vezi djelovanja Vijeća sigurnosti UN-a
Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda kao jedno od šest glavnih tijela UN-a zaduženo je za osiguranje međunarodnog mira i sigurnosti. Također, ono daje preporuku za prijem novih članica UN-a u Opću skupštinu te odobrava promjene koje se tiču Povelje UN-a. U samoj Povelji UN-a definirane su i njegove ovlasti.
Dakle, među glavnim nadležnostima Vijeća sigurnosti su donošenje odluke o uspostavi mirovnih operacija, pokretanje međunarodnih sankcija zbog nepoštivanja međunarodnog javnog prava te u konačnici ovlast koja najviše sliči neprikosnovenoj vlasti suverene države u unutarnjem pravu, a to je odobravanje i pokretanje vojne akcije zbog nepoštivanja međunarodnog prava, što znači nametanje sile u punom smislu te riječi. Posebno je važno istaknuti da je Vijeće sigurnosti jedino tijelo UN-a s ovlastima donošenja rezolucija koje su obvezujuće za države članice.
Na temelju gore izloženog reklo bi se da je polemika između onih za i protiv postojanja međunarodnog javnog prava iscrpljena. Možda bi zaista i bila da ne postoji jedan, reklo bi se mali, proceduralni, a zapravo suštinski problem. Od 15 članica Vijeća sigurnosti, samo 5 je stalnih (SAD, UK, Rusija, Kina i Francuska) i sve imaju pravo veta. To zapravo znači da Vijeće sigurnosti ne može donijeti nijednu odluku bez pojedinačne suglasnosti svih pet stalnih članica. Još preciznije rečeno, odluka se ipak može donijeti ako je neka od članica s pravom veta suzdržana u glasanju.
Recentni primjeri rušenja međunarodnog prava
Tijekom hladnog rata Vijeće sigurnosti UN-a je praktički bilo u permanentnoj blokadi. Međutim, ovo što se s glavnim tijelom UN-a događa u posljednjih par godina dovodi u pitanje ne samo njegov daljnji opstanak već i ponovno podgrijava rasprave o egzistiranju međunarodnog prava. Pogađate, riječ je o ukrajinskoj krizi i ratu u Pojasu Gaze.
Nakon brutalne invazije na suverenu i međunarodno priznatu državu, članicu UN-a, Ruska Federacija je krajem veljače 2022. godine blokirala rezoluciju Vijeća sigurnosti kojom se osuđuje flagrantno kršenje Povelje UN-a, a predsjednika Putina poziva da hitno zaustavi ničim isprovociranu agresiju.
U ušima mnogih još odzvanjaju riječi američke veleposlanice Linde Thomas-Greenfield koja je u New Yorku tada rekla: "Dopustite mi da to kažem jasno - glasajte za ako vjerujete u poštivanje Povelje UN-a. Glasajte za ako podržavate pravo Ukrajine ili bilo koje druge države na suverenitet i teritorijalni integritet. Glasajte za ako vjerujete da Rusija treba odgovarati za svoje postupke."
Ruska hipokrizija
Na ove riječi dodao bih i svoje da su trebali glasati za ako su željeli da međunarodno pravo nastavi egzistirati. Kina, Indija i Ujedinjeni Arapski Emirati su ostali suzdržani, što ne bi bio problem za usvajanje rezolucije. Naravno, predstavnik Ruske Federacije, veleposlanik Nebenzia uložio je veto, rekavši kako je predložena rezolucija ne samo antiruska već i antiukrajinska zato što "Rusija u Ukrajini ne vodi nikakav osvajački rat, već provodi 'specijalnu operaciju' protiv nacionalista kako bi zaštitila stanovnike istočne Ukrajine".
Dakle, ništa od sankcije za flagrantno kršenje dispozicije međunarodnih pravnih normi koje provodi ravnopravni čimbenik međunarodne zajednice, koji usput ima 5889 nuklearnih bojevih glava pa je zato, možda, ipak malo "ravnopravniji" od ostalih.
Gore navedeno nije bio i krajnji domet ruske hipokrizije tijekom 2022. godine. Početkom listopada Rusija je uložila veto na novu rezoluciju Vijeća sigurnosti UN-a, kojom su prije svega Sjedinjene Države, ali i ostale članice željele osuditi nezakonite referendume o sjedinjenju s Rusijom četiri okupirane ukrajinske regije, kao posljedica već ranije spomenute nezakonite invazije na Ukrajinu. Naravno, nezakonite sa stajališta međunarodnog prava, a ne moralnih načela ruskog predsjednika, na primjer.
Veleposlanik Nebenzia je, ne trepnuvši (Putin ga je iz Kremlja vjerojatno pažljivo promatrao u direktnom videoprijenosu), ponovo stavio veto. Ustvrdio je kako su stanovnici osvojenih regija napravili "slobodan i informiran izbor" (zamislite o čemu razmišljaju Ukrajinci dok im bombe padaju po glavama) te da se "više ne žele vratiti u Ukrajinu, što nacrt predmetne rezolucije neopravdano nastoji imputirati".
Amerikanci imaju tek neznatno manje nuklearnih bojevih glava
A što reći za američku hipokriziju u odnosu na poštivanje Vijeća sigurnosti UN-a, odnosno međunarodnog prava, izuzev da nisu ništa bolji od kolege Nebenzie. Naime, početkom prosinca prošle godine na sjednici Vijeća sigurnosti UN-a, sazvanoj kako bi se usvojila rezolucija kojom se poziva na trenutni humanitarni prekid vatre u Pojasu Gaze - u pokušaju zaustavljanja neselektivnog, nerazmjernog i direktnog bombardiranja civilnog palestinskog stanovništva u kojem je, u tom trenutku, poginulo više od 17.400 Palestinaca, među njima ogroman broj djece (naravno, ne treba zaboraviti da je odmazdu isprovocirao Hamas svirepo likvidiravši oko 1100 Izraelaca početkom listopada) - američki je predstavnik bez razmišljanja uložio veto.
Neselektivno, nerazmjerno ili direktno bombardiranje civilnog stanovništva je samo po sebi dovoljno za pokretanje istrage pred Međunarodnim kaznenim sudom te se, ako se takav njegov karakter dokaže, mora smatrati kaznenim djelom ratnog zločina, odnosno flagrantnim kršenjem međunarodnog javnog prava.
Na ovakvo ponašanje Sjedinjenih Država kritički su reagirali svjetski lideri, međunarodne organizacije za promicanje ljudskih prava, ali i dužnosnici UN-a. Izdvajam mišljenje Amnesty Internationala: "SAD svojim vetom pokazuje bešćutno zanemarivanje civilne patnje uslijed zapanjujućeg broja mrtvih ljudi. Washington je drsko zloupotrijebio pravo veta u Vijeću sigurnosti kako bi dodatno potkopao njegov kredibilitet i sposobnost ispuniti mandat za održavanje međunarodnog mira i sigurnosti."
Nepodijeljene osude
Liječnici bez granica dijele zabrinutost kolega iz Amnestyja. "Stavljajući veto na predmetnu rezoluciju, Sjedinjene Države ostaju same u glasanju protiv čovječanstva. Njihov veto u oštroj je suprotnosti s vrijednostima koje tvrde da podupiru. Nastavljajući pružati diplomatsko pokriće za grozne zločine u Gazi, Sjedinjene Države signaliziraju da se međunarodno humanitarno pravo može primjenjivati selektivno te da su životi nekih ljudi manje važni od života drugih. Prema tome, veto SAD-a u Vijeću sigurnosti UN-a čini ga sudionikom u pokolju u Gazi."
Human Rights Watch jednako žustro protestira i apelira na američke dužnosnike da prestanu isporučivati oružje Izraelu te mu davati diplomatsko pokriće dok čini nedjela u Gazi, uključujući kolektivno kažnjavanje palestinskog civilnog stanovništva, jer time riskiraju preuzeti ulogu sudionika u ratnim zločinima.
"Američka vlada stavlja veto na rezoluciju Vijeća sigurnosti UN-a o prekidu vatre u Gazi. Sjedinjene Države navode kao razlog pravo Izraela na samoobranu od Hamasa. Misli li Biden zaista da se to postiže ubijanjem palestinskih civila u Gazi ili se tim činom stvaraju novi regruti Hamasa?"
Izgleda da su svima onima izvan nuklearnog kluba ili bez prava veta u Vijeću sigurnosti preostale dvije stvari koje mogu učiniti - protestirati i apelirati. Jer kad ne postoji zakonska zaštita, kad je međunarodno pravo samo forma i kada velike sile poštuju njegov sadržaj u onoj mjeri koliko to odgovara njihovim egoističnim interesima, a ne obratno, kako bi moralo biti ako se zaista radi o pravu, onda je sasvim legitimno postaviti pitanje treba li ono uopće postojati. Ako ga je, doista, ikada i bilo.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala