HRVATSKU posljednjih dana potresa tragedija koju prolazi trudnica Mirela Čavajda kojoj su sve hrvatske bolnice kojima se obratila odbile obaviti prekid trudnoće unatoč tome što je u bolnici Sveti Duh njezinom fetusu dijagnosticiran golem, zloćudni tumor na mozgu zbog kojeg ima male šanse za preživljavanje do poroda i nakon njega, a velike za teška mentalna oštećenja i život 'biljke', ako preživi.
Da je prognoza loša i za majku i za dijete jasno piše u nalazu koji je Čavajda dobila u bolnici Sveti Duh.
>>"Beba mi ima golemi tumor, umrijet će ili živjeti kao biljka. Ne daju mi da pobacim"
Potvrdili su to i slovenski liječnici kojima se Čavajda obratila jer su joj tako preporučili hrvatski liječnici uz obrazloženje da joj u Hrvatskoj nijedna komisija neće odobriti prekid trudnoće.
Slovenski stručnjaci iz središnje ljubljanske bolnice, na temelju ultrazvuka i snimke magnetskom rezonancom napravljene u Hrvatskoj, u četvrtak su u svojem nalazu zaključili da se najvjerojatnije radi o teratomu, tumoru koji se ukupno javlja na oko 1 od 1000 trudnoća, a na mozgu u jednom slučaju na milijun trudnoća. To je tumor koji obično brzo raste, uništava zdravo tkivo, u ovom slučaju tkivo mozga fetusa i predstavlja opasnost za njegov život kao i za život majke.
Mireli Čavajdi u Hrvatskoj naprosto ne daju prekinuti trudnoću
Unatoč tome, nesretnoj majci pravo na prekid trudnoće uskratila je u petak i komisija formirana u KBC-u Zagreb na zahtjev ministra Vilija Beroša.
Odbijenice koje je dobila iz bolnica i od komisije donesene su usprkos tome što u članku 22 hrvatskog Zakona o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece stoji da se prekid trudnoće može obaviti nakon 10. tjedna od začeća "kad se na temelju medicinskih indikacija i saznanja medicinske znanosti može očekivati da će se dijete roditi s teškim prirođenim tjelesnim ili duševnim manama".
Nesretna trudnica, koja se hrabro odlučila progovoriti o svojem problemu, u intervjuu za Index ispričala je da je njezino iskustvo u Sloveniji bilo 'nebo i zemlja' u odnosu na ono što joj se dogodilo u Hrvatskoj.
U Sloveniji su joj već na samom početku jasno rekli da je dijagnoza jako loša, da tu nema ništa sporno i da je odluka na roditeljima. Rekli su joj da dođe sljedeći tjedan i da pokrene postupak prekida trudnoće. Primili su je vrlo humano i toplo s potpuno drugačijom energijom koja nema veze s onim što je doživjela u našem sustavu.
Objasnili su joj cijeli postupak i tražili da svojim riječima napiše objašnjenje zašto želi prekid trudnoće. Opisali su joj i cijeli postupak nakon prekida, uključujući i sahranu. Čak su joj, istaknula je, točno odredili sat kada će slovenska komisija o tome odlučivati.
"Kod nas nisam dobila ništa", požalila se Čavajda.
Naprotiv, nakon intervjua kojim je izašla u javnost kako se slično u budućnosti ne bi događalo drugim majkama, suočila se s liječničkim relativiziranjem dijagnoze, s tezama da se tumor može liječiti, da možda i nije tumor, nego hematom te s osuđivanjem i razapinjanjem, osobito na desničarskim portalima i društvenim mrežama.
Slovenski zakon nije bitno drugačiji od hrvatskog
Nameće se pitanje što je to drugačije u Sloveniji zbog čega Čavajda, ali ne samo ona već i mnoge druge trudnice koje su se odlučile za legalan prekid trudnoće dobivaju savjet da rješenje traže izvan domovine.
Najlogičniji odgovor, koji prvi pada na pamet, jest da Slovenija ima bolje uređen, jasniji i precizniji zakon o prekidu trudnoće. No, to baš nije sasvim točno.
Naime, Slovenija je svoj zakon uglavnom naslijedila iz bivše Jugoslavije, baš kao i Hrvatska. Ona je u njega unijela tek manje promjene, nijednu lošiju po majke. Ključni stavci koji se tiču prekida trudnoće iz medicinski opravdanih razloga nakon 10. tjedna trudnoće gotovo su identični u obje zemlje (slovenski pogledajte na ovoj poveznici, a hrvatski na ovoj).
U oba zakona također piše da se postupak po zahtjevu za prekid trudnoće mora provesti hitno i oba predviđaju komisije prvog i drugog stupnja.
Kako onda objasniti da je u ljubljanskoj bolnici Čavajda vrlo brzo saznala sve što je trebala i željela znati, da je već dobila nalaz slovenskih stručnjaka koji potvrđuje težinu izvorne dijagnoze sa Svetog Duha te da je dobila termin sastanka komisije prije nego što su joj hrvatske bolnice išta odgovorile?
Kako objasniti da su hrvatske bolnice reagirale tek nakon što se digla medijska buka, a i tada je odbile bez uvjerljivih obrazloženja? Kako to da su joj u hrvatskim bolnicama savjetovali da ide kući i čeka da dijete umre ili da ide u Sloveniju? Konačno, kako je moguće da su je u Svetom Duhu, nakon dijagnoze s vrlo lošom prognozom, odbili uz obrazloženje da nemaju stručnjaka obučenih za prekid trudnoće koji je legalan? Ne bi li ih trebali imati, ako ih zakon predviđa?
Golema razlika u praksi
Jedini mogući odgovor na ova pitanja jest da je razlika u praksi te da je ona golema. To zorno potvrđuje European Abortion Atlas (dolje), na kojem je Hrvatska po dostupnosti svih procedura, zdravstvenih usluga i informacija povezanih s prekidom trudnoće pozicionirana pri dnu europske ljestvice. Tu se sa 60% bodova, od mogućih 100%, našla na 34. mjestu u društvu zajedno s Bjelorusijom, Albanijom i Srbijom, dok je Slovenija sa 66% bodova zauzela 19. mjesto.
Očekivano, vrhom ljestvice dominiraju zemlje poput Švedske (94%), Islanda, Velike Britanije, Nizozemske, Francuske, Danske, Finske, Norveške i Belgije, kojima i inače po svemu razumnom uvijek gledamo u leđa. Hrvatska je čak značajno lošija od tradicionalno vrlo katoličke Italije, a za njom, od većih zemalja, značajnije zaostaju samo države s tvrdim konzervativnim vlastima poput Poljske, Mađarske i BiH.
Zanimljivo je da je Sjeverna Makedonija zauzela visoko 13. mjesto sa 74% bodova. To je dobrim dijelom rezultat činjenice da je 2019. usvojila novi zakon koji je uklonio sve ključne barijere u pristupu pobačaju poput obaveznog savjetovanja trudnica, propisanih perioda čekanja i sl.
Da je problem uglavnom u praksi jasno govori i podatak da u Hrvatskoj čak 60% ginekologa i ginekologinja odbija obavljati legalne prekide trudnoće pozivajući se na priziv savjesti, za razliku od samo 3% njihovih slovenskih kolegica i kolega. Štoviše, u Zagrebu ima nekoliko bolnica u kojima je teško ili nemoguće obaviti prekid trudnoće čak i kada oko odluke žene nema nikakvih dvojbi niti je potrebno konzultirati komisije. Na Svetom Duhu udio takvih liječnika i medicinskih sestara trenutno je 100%.
Stoga nije čudo da je veliki broj hrvatskih građanki primoran zakonom zagarantiranu zdravstvenu zaštitu tražiti preko granice o vlastitom, nemalom trošku, kako je to u četvrtak istaknuo zagrebački gradonačelnik Tomislav Tomašević, najavljujući promjene u bolnici Sveti Duh kojoj je osnivač Grad Zagreb.
Kako se zemlje EU odnose prema prekidu trudnoće nakon 10. tjedna trudnoće?
Prema analizi Centra za edukaciju, savjetovanje i istraživanje (CESI) u gotovo svim državama članicama EU i u 41 državi članici Vijeća Europe, kada prođe vremenski rok za pobačaj na zahtjev žene ili na široko postavljenoj socijalnoj osnovi, prekid trudnoće može se zakonski provesti u određenim definiranim iznimnim situacijama.
Iako se terminologija koja se koristi znatno razlikuje, zakon u svakoj državi članici EU, osim Malte i Nizozemske, uključuje izričitu pravnu osnovu za dopuštanje pobačaja kako bi se zaštitilo zdravlje žene. Isto vrijedi za sve članice Vijeća Europe, osim Andore, Malte, Nizozemske i San Marina. Neki od tih zakona odnose se na zdravstvene rizike, dok se neki odnose na medicinske razloge ili stanja. Većina zemalja ne postavlja vremensko ograničenje za ovu indikaciju.
Nizozemska dopušta pobačaj na zahtjev žene do trenutka vijabilnosti, odnosno sposobnosti samostalnog preživljavanja fetusa, i vjerojatno iz tog razloga u zakon nije uključena posebna zdravstvena/medicinska osnova.
U Hrvatskoj se ne poštuje zakon, nego se izigrava
Kako je moguće da je hrvatska praksa toliko bitno lošija od zakona? Jedini mogući odgovor je da se zakon ne poštuje, već se relativizira i izigrava.
U slučaju Čavajde primjera je mnogo. Primjerice, ako uzmemo da su dijagnoze sa Svetog Duha i iz ljubljanske bolnice točni, njezin fetus ima tumor na mozgu koji je prema definiranim radiološkim karakteristikama teratom.
Kada se uzme u obzir da je taj tumor na toj lokaciji prema medicinskoj literaturi vrlo rijedak - oko 1 slučaj na milijun rođenja - vrlo je vjerojatno da se nitko ili gotovo nitko od hrvatskih stručnjaka s njime nije nikada sreo, a kamoli da ga je liječio. Naime, u Hrvatskoj se u posljednjih 30 godina ukupno rodilo otprilike oko milijun djece.
Beroš nije govorio istinu
Unatoč tome, naši liječnici koji se zalažu protiv prekida Čavajdine trudnoće iznose preoptimistične prognoze za preživljavanje i liječenje bebe koje svjetska stručna literatura ne potvrđuje.
Za ilustraciju, ministar zdravstva Vili Beroš iznio je u petak podatak da fetus s tim tumorom ima šanse 28% da će preživjeti. Ako je dijagnoza da se radi o teratomu mozga točna, onda to jednostavno nije istina. Prema stručnoj literaturi šansa je manja od 10%. Postotak od 28% odnosi se na sve vrste tumora na mozgu fetusa među kojima je teratom najagresivniji. Pritom je oko 40% teratoma maligno, no i benigni oblici opasni su po život fetusa radi brzog rasta.
Osim toga, ista stručna literatura navodi da teratom često brzo raste te da uništava zdravo tkivo mozga, što nerijetko uzrokuje smrt djeteta prije rođenja, a teška oštećenja mozga čak i ako preživi.
Nadalje Beroš tvrdi da trenutno nije moguće znati radi li se o malignom ili benignom tumoru te radi li se uopće o tumoru ili o podljevu krvi, odnosno hematomu. Iako je točno da je bez biopsije tumora na mozgu, koja je kod fetusa rizična, teško moguće sa 100-postotnom sigurnošću utvrditi o čemu je točno riječ, ministrova tvrdnja je samo djelomično istinita. Naime, stručna literatura pokazuje da se već ultrazvukom može otkriti 100% teratoma s time da je vjerojatnost lažno pozitivnog nalaza tek 3.3%. Magnetskom rezonancom i nekim drugim postupcima dijagnoza se može dodatno potvrditi.
Tko će preuzeti odgovornost za dijete s teškim oštećenjima ako preživi?
Pritom svi liječnici koji se zalažu za nastavak Čavajdine trudnoće manipulativno govore samo o preživljavanju fetusa, a ne i o vjerojatnosti njegova zdravog života ako preživi niti o tome kakve sve posljedice njihovo revno zalaganje može imati za majku.
Stručna literatura govori da rast teratoma u mozgu fetusa može rezultirati komplikacijama koje su opasne za trudnicu. Jedna od vjerojatnih komplikacija je smrt fetusa u maternici, a druga je da zbog tumorom uzrokovanog rasta glave fetusa bude nužan prijevremeni porod i veći carski rez nego što je uobičajeno.
Još jedan primjer izvrdavanja zakona je činjenica da su neki liječnici postavili tezu da bi se u ovom slučaju radilo o feticidu ili čak eutanaziji, što implicira da bi se u biti svaki slučaj prekida trudnoće mogao proglasiti eutanazijom.
Perfidno insinuiraju da Čavajda želi ubiti dijete koje ima solidne šanse
Time se perfidno želi insinuirati da Čavajda želi ubiti dijete koje ima solidne šanse za kvalitetan život. No zakon tu jasno kaže da se prekid trudnoće može napraviti nakon 10. tjedna od začeća "kad se na temelju medicinskih indikacija i saznanja medicinske znanosti može očekivati da će se dijete roditi s teškim prirođenim tjelesnim ili duševnim manama".
U svim zemljama, uključujući i Hrvatsku, koje zakonom omogućuju prekid trudnoće nakon 10. tjedna takav prekid treba biti omogućen u praksi kako ga god netko imenovao iz perspektive svjetonazorskih ratova.
Konačno, svi oni koji se glasno protive prekidu Čavajdine trudnoće stalno ističu mogućnost preživljavanja fetusa, a pritom pažljivo izbjegavaju govoriti što će se dalje događati u slučaju da dijete preživi porod s trajnim teškim oštećenjima. Nitko ne govori o traumi koju će to predstavljati za majku i nitko ne tumači na koji način će prihvatiti odgovornost za takav ishod. Hoće li netko od protivnika prekida trudnoće usvojiti takvo dijete i brinuti o njemu dok god je živo?
Manipuliranje s eutanazijom
Šlag na torti izigravanja zakona predstavlja dominantno desno-konzervativni sastav povjerenstva sa samo dvije žene od sedam članova, koje je odbilo Čavajdu, kao i televizijsko upozorenje njegovog člana Ante Čorušića da "nitko nema pravo u ovom trenutku u Hrvatskoj tražiti nešto što bi mogli nazvati eutanazijom", kojom bi mogao utjecati na odluku drugostupanjskog povjerenstva.
Jasno, to je terminološka manipulacija, jer Čavajda traži prekid trudnoće, a ne nikakvu eutanaziju. To što prekid podrazumijeva feticid je, nažalost, tragično, ali je tako. Feticid je u ovakvim slučajevima jednostavno najmanja tragedija, a izravna je posljedica zakona svih država koje omogućuju prekid trudnoće nakon 10. tjedna iz bilo kojih razloga.
Na nesreću, slučaj Mirele Čavajde samo je vrh sante leda. Brojne žene, ali i ginekolozi već godinama upozoravaju da se u Hrvatskoj zakon izigrava, umjesto da se poštuje. Zbog priziva savjesti, ali i zbog stigmatizacije žena koje žele prekid trudnoće te loše seksualne edukacije i manjka informacija, žene u Hrvatskoj vrlo teško ostvaruju svoje legalno pravo na prekid trudnoće. Stoga ne treba čuditi da ih godišnje više od stotinu traži utočište u Sloveniji.
Koji su uzroci loše prakse?
Zašto je u Hrvatskoj praksa tako neusporedivo lošija od slovenske da žene moraju bježati u susjednu zemlju kako bi ostvarile svoja zakonska prava?
Situacija koju imamo plod je lošeg braka između konzervativnih vlasti i Crkve u kojem je žena drugotna, a znanstveni argumenti koriste se uglavnom samo ako odgovaraju tom braku.
Sanja Cesar iz CESI-ja smatra da se u Hrvatskoj još od 90-ih sustavno radi na smanjenju dostupnosti pobačaja.
"Ženska reproduktivna prava uvijek su oblikovana društvenom okolinom, politikom i vjerom, a posebice kad se radi o pobačaju. Na prvo mjesto stavlja se plod, dok žena i njezine životne okolnosti uvijek ostaju u drugom planu", kaže Cesar.
"Hrvatska vlada tvrdi da je zakon zastario i to joj je opravdanje da se zakon ne provodi. S druge strane nije pripremila novi zakon koji bi trebao regulirati prekid trudnoće u roku koji je naložio Ustavni sud. Unatoč formalnoj ravnopravnosti i jednakosti za koju se zalažu na papiru, žene su i dalje daleko od pozicije u kojoj će biti tretirane kao ljudska bića", napominje.
Ignorira se odluka Ustavnog suda
Podsjetimo, Ustavni sud je još u ožujku 2017. dao rok od dvije godine da se donese novi zakon koji bi zamijenio postojeći iz 1978. No ni tri godine nakon dovršetka rada povjerenstva za evaluaciju zakonskih kriterija i iskustava EU koji se odnose na pravo na prekid trudnoće još nije ni ušao u proceduru. Više stručnih skupina izradilo je nove prijedloge novog zakona, no oni stoje u ladicama, očito zato što su previše vruća tema za vlasti.
Cesar smatra da Slovenija, za razliku od Hrvatske, poštuje međunarodne standarde koji kažu da države moraju osigurati da su usluge pobačaja dostupne, pristupačne, kako fizički i geografski tako i financijski i informacijski, da su prikladne i dobre kvalitete te da prigovor savjesti mora biti reguliran na način da ne onemogućuje pristup pobačaju.
"Pri ostvarivanju tih usluga poštuju se načela rodne ravnopravnosti te zaštite autonomije, privatnosti i dostojanstva žena. Znamo da vladajuća stranka odlučuje o vodećim ljudima u bolnicama i da se u nekim bolnicama radi na tome da se primaju liječnici koji će odbijati raditi pobačaje. Jedna od glavnih barijera pristupu pobačaju je njegova uskrata zbog vlastitih uvjerenja, odnosno priziv savjesti. U Hrvatskoj procedura odbijanja vršenja određenih usluga zbog priziva svijesti nije ujednačena i standardizirana, a ne postoji ni sustavno prikupljanje podataka o zdravstvenom osoblju koje ima priziv savjesti kao ni o utjecaju priziva savjesti na kvalitetu zdravstvene skrbi", navodi.
"Nedostatak praćenja od strane nadležnog ministarstva i toleriranje institucionalnog priziva savjesti predstavlja javno-zdravstveni problem i u konačnici rezultira ograničenom dostupnošću te pravnom i medicinskom nesigurnošću za žene. Žene koje traže pobačaj u društvu su stigmatizirane, suočavaju se s neodobravanjem ili ponižavanjem u zdravstvenim ustanovama, a mogu biti izložene nepotrebnim periodima čekanja, dodatnim troškovima i diskriminaciji", tumači Cesar.
Velika nepravda prema siromašnijim ženama
Ističe da je cijena pobačaja na zahtjev vrlo visoka te da varira u različitim ustanovama, što je izvor velike nepravde prema ženama nižeg socio-ekonomskog statusa. Velik broj liječnika i liječnica, ne samo da odbija vršiti pobačaj, nego osuđuje žene i želi utjecati na njihovu odluku.
"Budući da je pobačaj strogo osuđivan, o toj se temi govori uz dozu straha i nemira. Žena se mora opravdavati za odluke koje donosi o vlastitom tijelu, kao da ona sama nije dovoljno pametna, razumna i svjesna, kako bi donijela odluke za sebe. Prekid trudnoće je medicinski postupak, a uskraćivanje pristupa sigurnom zakonitom pobačaju je kršenje ljudskih prava. Neplanirane trudnoće prvenstveno se mogu smanjiti primjenom kontracepcije uz informiranje i edukaciju u obrazovnim i zdravstvenim ustanovama.
Zakon, a i praksa trebaju osigurati zaštitu reproduktivnog zdravlja, autonomije, privatnosti i dostojanstva žene koja traži prekid trudnoće te povećati dostupnost, pristupačnost i kvalitetu usluga u području reproduktivnog zdravlja", kaže Cesar.