Raymond Poincaré bio je važna francuska ličnost tijekom Prvog svjetskog rata. Godine 1913. postao je predsjednik Francuske, a njegov mandat uvelike je obilježio rat koji je zemlju totalno iscrpio. Bio je jedna od središnjih figura tijekom Pariške mirovne konferencije te se zalagao za oštar tretman Njemačke.
Nakon što je četiri godine gledao kako francuski vojnici umiru na bojištu ili se vraćaju doma narušenog zdravlja, Poincaré je razvio vrlo čvrst stav prema Njemačkom Carstvu. Smatrao je da je za Francusku vrlo važno da dobro kazni svog istočnog susjeda kako bi se pobrinula za vlastitu sigurnost. Posebno se zalagao za povratak pokrajina Alsace i Lorraine koje su oduzete Francuskoj 1871. godine.
Djelovanje tijekom Pariške mirovne konferencije
Na njegovu žalost, glavna figura Francuske tijekom Pariške mirovne konferencije bio je premijer Georges Clemenceau, koji je s francuskim predsjednikom imao loš odnos. Nisu se podnosili, a Clemenceau je Poincaréa smatrao odviše konzervativnim i krutim te je mislio kako će njegov hladan i surov karakter naštetiti francuskim željama u stvaranju poslijeratnog svijeta.
Doduše, obojica su zastupali sličan stav prema Njemačkoj i prema Alsaceu i Lorraineu, a razlikovao ih je odnos prema ostalim članovima konferencije. Poincaré nije bio u dobrim odnosima s američkim predsjednikom Woodrowom Wilsonom. Wilson je u Parizu predstavio princip samoodređenja i vjerovao da će na taj način spriječiti Europu da ponovo upadne u rat.
Po Poincaréu taj princip ne bi išao u korist Francuskoj, poglavito zbog njenih kolonija koje bi mogle tražiti neovisnost. S druge strane, Clemenceau je pronašao zajednički jezik s Wilsonom i nije smatrao princip samoodređenja toliko problematičnim.
Poincaré je uglavnom dobio što je htio: prema Versajskom sporazumu, Njemačka je izgubila Alsace i Lorraine, morala je platiti ogromne reparacije, najviše Francuskoj, i nije smjela imati veliku vojsku, a njena najbogatija regija, Ruhr, bila je kompletno demilitarizirana. Ipak, nije bio zadovoljan i brzo je počeo u govorima isticati da je Versajski sporazum preblag prema Njemačkoj.
Nezadovoljan Versajskim sporazumom ulazi u novi sukob s Njemačkom
Idućih godina Poincaré nastavlja aktivno djelovati u francuskoj politici i paziti da se Versajski sporazum poštuje. Godine 1922. ponovo je izabran za predsjednika, a već iduće godine Njemačka nije platila svoje reparacije zbog katastrofalne ekonomske situacije tijekom 20-ih.
Raymond Poincaré tada naređuje vojsci da okupira Ruhr kako bi se Francuska namirila. Francuzi su i tijekom Pariške mirovne konferencije u nekoliko navrata tražili Ruhr, no to nisu dobili jer su ostali saveznici jednoglasno osudili taj plan i smatrali ga čistim imperijalizmom.
SAD i Velika Britanija vidjeli su što se događa i odmah su osudili francusku okupaciju. Diplomatski pritisci nisu popustili pa je do 1925. godine okupacija otkazana. Francuzi se tijekom tog perioda nisu namirili. Naime, njemački radnici u Ruhru odbijali su raditi za Francuze i počeli štrajkati. Period okupacije donio je ekonomsku stagnaciju i Njemačkoj i Francuskoj.
Unatoč neuspjesima Poincaré je ponovo izabran 1926. za premijera te se bavio uglavnom financijama i ekonomijom sve do penzije 1929. godine. Pet godina kasnije je umro, doživjevši Hitlerovo imenovanje kancelarom.