Foto: Oleg Maštruko, najbolji hrvatski fotograf napuštenih lokacija, poznat po serijalu fotografija Without People, i pripadajućoj knjizi koju možete nabaviti na Amazonu
MINISTAR zdravstva Milan Kujundžić u razgovoru za Hinu govorio je o tome hoće li građani uskoro izdvajati više novca za zdravstvo, odbacio je ideju o vraćanju HZZO-a u Državnu riznicu i najavio kako misli riješiti problem duga veledrogerijama. Također je ocijenio početak funkcionalnog spajanja bolnica, pojasnio izmjene Zakona o zdravstvenoj zaštiti i promjene u primarnoj zaštiti, te otkrio da misli do kraja godine pokrenuti radove na Sveučilišnoj bolnici u Blatu.
"Većina zagrebačkih bolnica toliko je stara i derutna da u njih više nema smisla ulagati, jer je to krpanje rupa i bacanje novca. Obveza nam je napraviti ono što rade i drugi, poput Bratislave koja također ima stare bolnice koje datiraju još iz Austrougarske. Krpati Vinogradsku, Klaićevu, Draškovićevu, Merkur i Sveti Duh je gašenje požara i zatvaranje očiju jer to znači da za 20 godina nećemo imati doslovce ništa. Stoga je onaj tko je ranih 80-ih prošlog stoljeća imao viziju bolnice u Blatu uistinu bio vizionar. Više sam puta bio tamo i odveo više stručnjaka. To nije apokaliptično, već impresivno zdanje, statički vrlo kvalitetno napravljeno, pri čemu treba provjeriti odgovara li projekt od prije 30 godina funkcionalno sadašnjim potrebama.
Eksperti su mi rekli da bitnih zamjerki nema i da se može napraviti kvalitetan objekt bez bitnih promjena. Ako se to potvrdi, s time trebamo ići u etapama jer Hrvatska ne može osigurati 500 milijuna eura. Novac bi se trebao osiguravati iz EU fondova ili iz proračuna, kombinacijom ta dva izvora ili kroz javno-privatno partnerstvo. Uz to, vlasnik starih bolnica je država, pa i tu postoji značajna količina novca koja bi se dobila. Vlasništvo nad objektom u Blatu ima Grad Zagreb i dogovorio sam sastanak s gradonačelnikom Milanom Bandićem, koji je izrazio veliki interes za projekt. U svakom slučaju, ako se u prvoj fazi u iduće 2-3 godine napravi dječja bolnica, a onda svake dvije godine bude dograđivalo i selilo po jednu bolnicu, kroz 10 godina osigurat ćemo visoku kvalitetu zagrebačke, a time i hrvatske medicine za idućih 50 godina", najavio je Kujundžić.
Oleg Maštruko je 27. listopada prošle godine za Index fotografirao ovo ruglo Zagreba za koje su građani dosad već platili oko 200 milijuna eura. Sramotno, neiskorišteno megalomansko zdanje danas služi jedino kao živi dokaz kako se političari odnose prema novcu građana; olako i bez trunke odgovornosti.
Kako je sve počelo
A priča o gradnji Sveučilišne bolnice seže još u pedesete i šezdesete godine prošlog stoljeća. Zagreb je nakon Drugog svjetskog rata zabilježio nagli porast broja stanovnika, te se suočavao s manjkom bolničkih kapaciteta. Šezdesetih je bila kriza pa se priča o bolnici odgađa do sedamdesetih, no tad je uslijedilo hrvatsko proljeće, kockice na političkoj sceni su se presložile i projekt opet pada u drugi plan. A onda se 1978., prema strukovnim glasilima, započelo s izradom plana. Ondašnji Zavod za zaštitu zdravlja Zagreb, s timom od pedesetak stručnjaka svih profila, izradio je građevinsko-arhitektonsko-tehnološki program i zaokružio financijsku konstrukciju. Plan je predviđao bolnicu od 960 kreveta na površini od 135 416 m2 bruto natkrivenog prostora, a po ukupnoj cijeni od 560 milijuna ondašnjih njemačkih maraka.
Zašto je projekt od kliničke bolnice megalomanski dosegao okvire 'sveučilišne' (koja onda mora imati i dvorane za studente, veće operacijske sale, prostore za studente, specijalizante, itd), zapravo je vrlo prozaičan. U to vrijeme, osamdesetih, Beograd je dobio svoju čuvenu VMA (Vojno medicinsku akademiju), a Ljubljana Univerzitetski klinički centar. Tako se zaključilo da nije red da Zagreb, u jednoj Jugoslaviji, bude lošiji od njih.
Uglavnom, 1982. godine proveden je prvi referendum na kojem je 69 posto građana izglasalo prvi petogodišnji samodoprinos i pristalo odvajati 1.5 posto sa svake mjesečne plaće za projekt bolnice. Tijekom 1984. raspisan je arhitektonski natječaj za idejno rješenje, a prvu nagradu odnio je Biro 71 iz Domžala, ugledna slovenska tvrtka koja je projektirala brojne bolnice u Jugoslaviji, između ostalih i Vojnu bolnicu u Dubravi, odnosno današnju Kliničku bolnicu Dubrava. Već tad se rogoborilo da je natječaj namješten jer je nagrađeni rad navodno bio za čak 100 000 m2 veći od propisanih uvjeta pa je morao biti u startu diskvalificiran.
Tome unatoč, radovi su započeli 1985. i trebali su biti završeni do kraja 1990. U međuvremenu je 1987. raspisan novi petogodišnji samodoprinos za dovršetak bolnice. Krajem 1992. prestalo je ubiranje novca od građana, a sredinom devedesetih neizgrađena bolnica praktički odlazi u stečaj, pod nazivom "Sveučilišna bolnica u osnivanju u likvidaciji". Prema strukovnim glasilima, posljednji ravnatelj Kliničke bolnice Novi Zagreb prim. dr. Ivo Prodan u svojim je izvješćima zabilježio da je do 1992. bolnica bila završena 45 posto (s ukupno uloženih 263,3 milijuna maraka), da je 97 posto uložio Grad, odnosno najviše građani Zagreba, a samo tri posto Republika.
Koju godinu kasnije, tadašnji ministar zdravstva Andrija Hebrang Gradu je dodijelio vlasništvo nad gradilištem bolnice, a odluku obrazložio činjenicom da je Grad Zagreb uložio zemljište, iako nije bilo posve jasno jesu li u postupku denacionalizacije valjano obeštećeni prijašnji vlasnici.
Moguća obnova Sveučilišne bolnice nije tema oko koje se bilo politika, bilo struka gurala izjašnjavati. Po Zavodima na Građevinskom fakultetu vjerojatno su do sudnjeg dana u stanju nuditi brojeve kolega samo da se njih osobno ništa ne pita, zagrebački gradonačelnik komentirat će sve i svašta, ali se na upite o Sveučilišnoj bolnici neće odazvati.
Doduše, možda više od ikakvog objašnjenja govore fotografije na kojima građani Zagreba mogu lijepo vidjeti za što su puno desetljeće izdvajali novac.
Apokaliptični prizori mračnih podruma, u mahovinu i šikaru obraslih dijelova građe, visoki stropovi s kojih se dosadno cijedi voda pa usred tih zidina stvara smrdljive močvare, masivna čelična stepeništa s kojih otpadaju gazišta… Sjajna scenografija za neki film strave i užasa; ili možda samo film u kojem zadnjih desetljeća i sami glumimo. Epizodne uloge.