NOVO istraživanje objavljeno u časopisu Nature, koje je provela nizozemska organizacija Ocean Cleanup, pokazalo je da pet zemalja proizvodi većinu plastičnog otpada koji je pronađen u sjevernom Tihom oceanu.
Prema studiji koju je vodio oceanograf Laurent Lebreton koja je analizirala podrijetlo i sastav 6000 uzoraka iz pacifičkog otoka smeća ukupne težine oko 500 kilograma, najveći zagađivači su Japan, Tajvan, Sjedinjene Države, Južna Koreja i Kina, uključujući Hong Kong.
Studija je također utvrdila da je oko 86% velikih komada plutajuće plastike u otoku smeća poteklo iz ribarskih brodova. Neki od tih komada i predmeta bili su stariji od 60 godina.
Obično plastičnim predmetima treba do 1000 godina da se razgrade na odlagalištima. Plastičnim vrećicama koje koristimo u svakodnevnom životu treba 10-20 godina da se razgrade, dok plastičnim bocama treba oko 450 godina.
Vrlo dug životni vijek plastike jedan je od važnih argumenta u prilog tezi da se svijet nalazi u geološkoj epohi antropocena – eri značajnog ljudskog utjecaja na geologiju, ekosustave i živi svijet na Zemlji.
Samo 9% plastike se reciklira
Plastika, vrlo jeftin i trajan materijal koji se lako oblikuje i koristi za mnoštvo različitih svrha, od ambalaže za hranu i pića do dijelova automobila, s vremenom je postala noćna mora suvremenog okoliša. Od sredine 20. stoljeća, kada je krenula njezina masovna proizvodnja, do danas, u svijetu je stvoreno oko 9.5 milijardi tona plastike - najviše umjetnog materijala nakon betona i željeza. To je oko tone plastike po glavi stanovnika koji danas nastanjuju planet.
Nažalost, samo 9% sve te plastike je reciklirano. Oko 79% nakupilo se na odlagalištima ili u prirodi, a oko 12% je spaljeno. Od toga je oko 8 milijuna tona završilo u rijekama i morima. Plastika sačinjava oko 80% sveg otpada pronađenog u morima. Oko 70% sve plastike koja uđe u more konačno završi na dnu.
Procjenjuje se da 80% sve plastike u oceanima dolazi iz kopnenih izvora, a preostalih 20% dolazi iz brodova i drugih morskih izvora.
Znanstvenici ističu da problem plastike u moru posebno komplicira to što se svo onečišćenje ne nakuplja u kompaktnim masama. Naime, postoji tek nekoliko žarišta na kojima se plastični otpad nakuplja u velikim količinama i formira velike otoke plastike. Veći dio otpada nalazi se razbacan posvuda u oceanima širom svijeta tako da se teško otkriva. Pritom treba istaknuti da termin 'otoci plastike' ili 'mrlje plastike' može stvoriti krivi dojam jer se uz krupnu plastiku koja pluta obično nalaze i goleme količine mutne juhe mikročestica plastike.
Nova studija opisuje kako se plastika nakuplja u tri različita okoliša: u priobaljima u koja stiže rijekama; u nakupinama krupnog otpada na obalama do 200 metara iznad razine mora te u akumulacijama na otvorenom moru na površini i u dubini.
Nizozemski tim otkrio je podrijetlo otpada prema slovima i logotipima na većim plastičnim predmetima koji su prisutniji u rijekama. No u morskim strujama mnogo je prisutnija mikroplastika budući da se lako kreće u njima nakon što valovi plastične predmete razbiju u sitne komadiće.
Zbog važnosti zaustavljanja ovog trenda UN je dao visoki prioritet borbi protiv onečišćenja mora. U tu svrhu pokrenute su brojne inicijative, a posebno su u fokusu vode između Kalifornije i Havaja u kojima pluta veliki otok sjevernopacifičkog smeća. No, stručnjaci upozoravaju da su na sličan način pogođene i druge vode poput Japanskog i Sredozemnog mora.
Andrés Cózar direktor Marine Littler Laba (MALUCA) na Sveučilištu Cádiz u Španjolskoj i njegovi suradnici objavili su 2021. rad u časopisu Nature u kojem su analizirali više od 12 milijuna komada morskog otpada.
"Sjeverno-pacifički otok smeća nije jedinstven. Postoje slične nakupine smeća u Japanskom i Sredozemnom moru iz neindustrijaliziranih gospodarstava u razvoju, kao i otpad koji ne potječe od ribolova", kaže Cózar koji smatra da je logično da veći predmeti pronađeni u otvorenom oceanu potječu s ribarskih brodova dok ostatak čini mikroplastika.
"Velike komade smeća koji se bacaju u rijeke i stižu u mora obično plime guraju natrag prema obalama", kaže Cózar.
Najveći zagađivači na Mediteranu i Jadranu
Prema izvješću International Union for Conservation of Nature (IUCN) iz 2020., u Sredozemno more svake godine stiže oko 229.000 tona plastike, što je ekvivalent više od 500 brodskih kontejnera svaki dan. Glavni uzrok je neadekvatno zbrinjavanje otpada, a ako se problem ne riješi, IUCN predviđa da će se te količine do 2040. udvostručiti na oko 500.000 tona.
Istraživanja su pokazala da makroplastika nastala kao rezultat lošeg upravljanja otpadom čini 94% ukupnog istjecanja plastike. Nakon što se ispere u more, plastika se uglavnom taloži u sedimentima u obliku mikroplastike. U izvješću se procjenjuje da se u Sredozemnom moru do 2020. nakupilo više od milijun tona plastike.
Prema izvješću, Egipat (oko 74.000 tona godišnje), Italija (34.000 tona godišnje) i Turska (24.000 tona godišnje) zemlje su s najvećim ukupnim istjecanjem plastike u Sredozemlje, uglavnom zbog velikih količina loše zbrinutog otpada i velike obalne populacije.
Međutim, kada se gleda po glavi stanovnika, najveći zagađivači su Crna Gora (8 kg godišnje po glavi stanovnika) te Albanija, Bosna i Hercegovina i Sjeverna Makedonija (svaka s oko 3 kg godišnje po glavi stanovnika).
Kada je riječ o mikroplastici koja u mora ulazi u obliku malih čestica (za razliku od većeg plastičnog otpada koji se razgrađuje kasnije, u vodi), dotok plastike u Mediteran procjenjuje se na oko 13.000 tona godišnje. Prašina od guma najveći je izvor ovog dotoka (53%), a zatim slijede tekstil (33%), mikrozrnca u kozmetici (12%) i proizvodni peleti (2%).
Marinski biolog s PMF-a u Zagrebu, dr. sc. Petar Kružić kaže da su primarni problem unosa mikroplastike u Jadransko more kanalizacije većih gradova i mjesta te rijeke Jadranskog sliva, poput Zrmanje, Krke, Cetine i Neretve.
"Dobar dio otpada u Jadranu čine i ostavljeni ribolovni alati kojih je mnogo duž cijele istočne obale Jadrana", kaže Kružić.
Najveći problem su odlagališta otpada uz rijeke
Najveći problem su legalna i ilegalna odlagališta otpada uz veće rijeke, poput onih iz Albanije jer s velikim kišama i poplavama otpad završava u rijekama i kasnije u moru.
"Gotovo svake godine uz južni dio istočnog Jadrana prisutno je onečišćenje mora zbog takvog otpada, a najviše su ugroženi Dubrovačko primorje, Pelješac te otoci Mljet i Korčula. Albanska vlada stalno obećava riješiti problem otpada koji iz Albanije stiže na hrvatsku obalu, ali za sada nema vidljivog rezultata", ističe Kružić.
Količina i zastupljenost plastičnog otpada na dnu Jadranskog mora među najvišima su u Europi nakon sjeveroistočnog dijela Sredozemnog i Keltskog mora. Otpad u Jadran stiže od oko četiri milijuna ljudi koji žive uz njegove obale, a taj se broj tijekom turističke sezone poveća gotovo šest puta, upozorio je međunarodni tim stručnjaka u studiji objavljenoj u časopisu Marine Pollution Bulletin.
Zanimljivo je da se Hrvatska nije našla na IUC-ovom popisu zagađivača iako ima dugu obalu, više rijeka koje se ulijevaju u Jadran te dosta velikih gradova uz obale. No to ne znači da je bez grijeha i mogućnosti poboljšanja. Nažalost, primjeri velikih onečišćenja postoje i u Hrvatskoj. Jedan takav bilo je onečišćenje uvale Telašćica u rujnu 2017. godine.
"S divljeg odlagališta otpada na lokaciji Veli Dočić, bujica nastala nakon velikih kiša odnijela je u uvalu Telašćica preko tisuću kubičnih metara otpada i zatrpala morsko dno, primarno uvale Čuška Dumboka. Iako je odmah pokrenuta akcija čišćenja, plastični otpad je i dalje vidljiv u uvali", upozorava Kružić te dodaje da nije potrebno puno napora da se smanji onečišćenje mora plastičnim otpadom.
"To je, na kraju, i pitanje opće kulture svake države. Veći je problem mikroplastika koja kanalizacijom dospijeva do mora. Tu je potrebno malo više napora svake države. Ali i to je rješivo, npr. manjim korištenjem plastike i upotrebom zamjenskih materijala", poručuje.
Zašto je plastika u morima problem?
IUCN ističe da je onečišćenje plastikom raširen problem koji utječe na morski okoliš. Prijeti zdravlju oceana, zdravlju morskih vrsta, sigurnosti i kvaliteti hrane, ljudskom zdravlju, obalnom turizmu i doprinosi klimatskim promjenama.
Utjecaji na morske ekosustave
Plastika je pronađena u organizmima koji žive u najdubljim predjelima oceana, među ostalim na dubini od oko 11 km u Marijanskoj brazdi. Jedno novo istraživanje Sveučilišta Stanford pokazalo je da najveća stvorenja na svijetu, plavetni kitovi u području zaljeva Monterey u SAD-u progutaju oko 10 milijuna komadića, odnosno oko 50 kg plastike dnevno.
Najvidljiviji učinci plastičnog otpada su gutanje, gušenje i zapetljavanje stotina morskih vrsta. Morske divlje životinje kao što su morske ptice, kitovi, ribe i kornjače pogrešno smatraju plastični otpad plijenom. Kada im se želuci napune plastikom većina umire od gladi. Također pate od infekcija, smanjene sposobnosti plivanja i unutarnjih ozljeda.
"Budući da su plastični predmeti često obloženi zooplanktonom, pogrešno ih smatraju hranom, no oni su u stvarnosti smrtonosni", upozorava Marga Rivas, morska ekologinja s Instituta za istraživanje mora na Sveučilištu Cádiz. Plutajuća plastika također pomaže u transportu invazivnih morskih vrsta te ugrožava morsku biološku raznolikost i hranidbenu mrežu.
Utjecaj na hranu i zdravlje ljudi
Mikroplastika je pronađena u vodi iz slavine, pivu, morskoj soli i u svim uzorcima prikupljenim u svjetskim oceanima, uključujući Arktik. Za nekoliko kemikalija koje se koriste u proizvodnji plastičnih materijala poznato je da su kancerogene i da ometaju tjelesni endokrini sustav, uzrokujući razvojne, reproduktivne, neurološke i imunološke poremećaje kod ljudi i divljih životinja. Nedavno je mikroplastika pronađena u ljudskim placentama, no potrebno je više istraživanja kako bi se utvrdilo je li to raširen problem.
Na površini plastike tijekom dugotrajnog izlaganja morskoj vodi također se nakupljaju otrovne tvari poput teških metala. Kada morski organizmi progutaju plastični otpad, ti kontaminanti ulaze u njihov probavni sustav i s vremenom se nakupljaju u hranidbenom lancu. Prijenos zagađivača između morskih vrsta i ljudi konzumacijom plodova mora identificiran je kao opasnost po zdravlje, a istraživanja su u tijeku.
Kružić kaže da se često vode rasprave o tome koliko je mikroplastika opasna za ljude, životinje i okoliš.
"Zbog svoje male veličine, mikroplastika predstavlja prijetnju životinjama i okolišu, jer je dostupna mnogim organizmima te ulazi u hranidbeni lanac. Svaka čestica mikroplastike ima zaseban sastav ovisno o proizvodnji, upotrebi i kasnijem procesu razgradnje. Iznimno štetni mikropolutanti poput teških metala ili farmaceutskih proizvoda mogu se zalijepiti za mikroplastiku, a isto vrijedi i za bakterije.
To povećava rizik od fizičkih i toksikoloških oštećenja organizama, kao i ekosustava. Mikroplastika se također transportira i nakuplja unutar prehrambenog lanca u moru. Tako dospijevaju i u ljudsko tijelo. Priroda posljedica za ljudsko zdravlje i koliko će to u konačnici biti štetno ne može se uvijek predvidjeti", zaključuje.
Utjecaji na turizam
Plastični otpad narušava estetsku vrijednost turističkih odredišta, što dovodi do smanjenja prihoda od turizma. Također stvara velike ekonomske troškove povezane s čišćenjem i održavanjem lokacija. Nakupljanje plastičnog otpada na plažama može imati negativan utjecaj na gospodarstvo zemlje, divlje životinje te fizičku i psihičku dobrobit ljudi.
Utjecaji na klimatske promjene
Proizvodnja plastike također pridonosi klimatskim promjenama. Spaljivanje plastičnog otpada ispušta ugljični dioksid i metan u atmosferu, čime se povećavaju emisije.
U Hrvatskoj ne postoji sustavno istraživanje izvora i vrsta plastike
Nameće se pitanje što mi u Hrvatskoj možemo poduzeti da riješimo barem svoj dio odgovornosti kako treba.
Dr. sc. Pero Tutman, znanstveni savjetnik Instituta za oceanografiju i ribarstvo iz Splita, kaže da je problematika morskog otpada u hrvatskom dijelu Jadrana prisutna već dulje vremena, no ističe da su unatoč tome naše spoznaje o količini, rasprostranjenosti i sastavu još uvijek nedovoljne za donošenje sustavnih zaključaka o izvorima i trendovima.
"Većina postojećih podataka potječe iz rijetkih i prostorno raštrkanih znanstvenih istraživanja ili akcija čišćenja koje se provode uglavnom na plažama izvan turističke sezone na inicijativu jedinica lokalne samouprave, županija i koncesionara ili kroz pojedinačne akcije nevladinih udruga za zaštitu okoliša, poput udruge Sunce, Zelena akcija itd., u suradnji s lokalnim vlastima", kaže Tutman.
Vrijedne, ali nedovoljno praćene akcije čišćenja
Ističe da postoje i aktivnosti uklanjanja morskog otpada kroz akcije ronilačkih klubova.
"Takve se ronilačke ekološke akcije organiziraju zbog čišćenja krupnijeg otpada uz obale. Diljem Jadrana godišnje se provode brojne ekološke akcije kojima se kroz edukativne aktivnosti podiže razina ekološke svijesti javnosti o potrebi zaštite okoliša s naglaskom na odgovorno ponašanje prema okolišu i živim organizmima.
Međutim, kako nažalost nije razvijeno sustavno koordiniranje takvih aktivnosti, tako izostaju i evidencije o praćenju tako prikupljenog otpada s podacima o sastavu, količinama, prostornoj rasprostranjenosti i potencijalnim izvorima. U većini slučajeva postoje podaci o ukupnoj količini prikupljenog otpada bez daljnje klasifikacije vrsta predmeta. Na taj način ostaje nam nepoznato koliko se ekoloških akcija provelo te koliko je i kojeg otpada prikupljeno iz mora", žali se Tutman.
U problematici morskog otpada organizacije civilnoga društva imaju važnu ulogu u organiziranju lokalnih akcija čišćenja čime doprinose održavanju čistoće obalnih regija, istovremeno pokušavajući utjecati na šire društvo u promjeni načina postupanja s otpadom na kopnu.
"Isto tako, pristup 'građanske znanosti' (tzv. citizen science) pokazao se učinkovitim načinom prikupljanja dodatnih informacija koje se mogu koristiti kao dodatan alat u znanstvenim istraživanjima. Organiziranje i provedba ekoloških akcija čišćenja plaža i plitkog podmorja ronilačkim akcijama te sudjelovanje ribara-koćara kroz tzv. 'Fishing for litter' aktivnosti, pokazale su se izuzetno prikladnima za sudjelovanje civilnog društva koje uključuju volontere iz šire javnosti.
Važnost ovakvih aktivnosti prepoznata je u EU kao mjera za postizanje dobrog stanja okoliša i dio je Okvirne direktive o morskoj strategiji EU. Međutim, usprkos tome, trenutačno nedostaje učinkovit zakonodavno-pravni okvir u vezi s morskim otpadom i njegovim uklanjanjem iz mora, kako na globalnoj tako i na nacionalno-lokalnoj razini", kaže Tutman.
U Hrvatskoj se od sredine 2017. godine primjenjuje model praćenja svih elemenata morskog otpada - od onog naplavljenog na plažama, preko plutajućeg na površini mora, potonuloga na morskom dnu, do mikroplastike u pješčanom sedimentu na plažama, površini mora i u probavnom traktu riba kao dio Sustava praćenja i promatranja za stalnu procjenu stanja Jadranskog mora.
"Trenutačni status pokazatelja ukazuje da su vrijednosti opterećenja morskim otpadom prihvatljive za standarde prihvaćene u EU. Međutim, ono što zabrinjava jest da nam nisu poznate količine otpada koje se već nalaze u moru kao i one koje svakodnevno dospijevaju u njega. S obzirom na veliku proizvodnju i korištenje plastike, nažalost možemo očekivati da će trendovi unosa otpada u more biti samo u porastu", tumači Tutman.
Akcija treba početi na kopnu gdje se koristi i odlaže plastika
Djelovanje u borbi protiv otpada u moru započinje na kopnu, na institucionalnoj i izvaninstitucionalnoj, osobnoj razini.
"Osim institucionalnog djelovanja Ministarstva zaštite okoliša i graditeljstva putem zakonodavnih odredbi, mi kao pojedinci možemo značajno doprinijeti tako što trebamo odlučiti aktivno i pravilno razvrstavati otpad na kopnu, odlagati ga u za to predviđene spremnike, odnosno ne dopustiti da predmeti koje svakodnevno upotrebljavamo postanu suvišni otpad koji onda dospijeva u more, poput plastičnih vrećica za kupnju ili ambalažnih folija za hranu koje malo jači vjetar raznosi uokolo.
Nadalje, uključivanjem u razne ekološke akcije možemo dvojako djelovati: aktivno uklanjati otpad iz mora i priobalja te sudjelovati u podizanju stupnja ekološke svijesti o potrebi zaštite morskog okoliša", poručuje Tutman.