Benito Mussolini vodio je Italiju kao njen premijer od 1922. godine. Bila je to prva fašistička država u Europi. Dvadeset i jednu godinu kasnije, 25. srpnja 1943. talijanski kralj opozvao je Mussolinija nakon što je to predložilo vijeće fašista. Talijanski narod 1943. godine već je osjetio glad i bombardiranje svojih gradova pa su vijest o opozivu vođe dočekali uglavnom s veseljem.
Narod u početku uvelike podržavao Mussolinija
Mussolini je 1922. godine preuzeo vlast i odmah počeo rušiti demokratske institucije. Sudstvo je stavio pod kontrolu fašista, a medije je u prvih nekoliko godina kompletno podredio režimu. Pričao je o nepravdama koje su zadesile Italiju nakon Prvog svjetskog rata i obećao velike promjene i prosperitet talijanskog naroda.
Masa je bila oduševljena. Mussolini je smanjio stopu nezaposlenosti radi brojnih infrastrukturalnih projekata, a imao je podršku i među katoličkim stanovništvom nakon Lateranskog ugovora 1929. godine u kojima je sredio odnose s Vatikanom. Nakon što je osvojio Etiopiju 1936. dobio je na popularnosti premda je Italija izbačena iz Lige naroda.
Onda je nastupio rat. Premda je pripremao svoju zemlju za rat preko deset godina, na terenu su Talijani bili neefikasni i slabi. Nakon što su ih kombinirane grčke i britanske snage izbacile s grčkog teritorija, Mussolini je u pomoć pozvao Hitlera.
Ništa bolje nije bilo ni u Sjevernoj Africi gdje su Talijani poveli neuspješnu kampanju protiv Britanaca u Egiptu i brzo bili pogurani nazad u svoju koloniju Libiju. Opet su pozvane njemačke snage koje su inicijalno brojale uspjehe, no do početka 1943. godine Talijani i Nijemci izgubili su svako uporište na jugu Mediterana.
Nakon poraza u Africi stanje se pogoršava
Fašistička propaganda više nije djelovala. Manjak hrane i visoke cijene bili su glavni razlog zašto su se ljudi okrenuli protiv Mussolinija, a situacija je prešla iz lošeg u gore kada je počelo bombardiranje talijanskih gradova. Počeli su štrajkovi u talijanskim tvornicama, a narodu se nije sviđao ni prizor njemačkih vojnika na njihovom terenu.
Tadašnji ministar pravosuđa Dino Grandi okupio je nezadovoljne fašiste kako bi sazvao Veliko vijeće (tijelo koje se nije nikada sastalo u vrijeme Mussolinija) te dogovorio postavljanje talijanskog kralja na vlast. Kralj je preuzeo vrhovnu funkciju te 25. srpnja 1943. razriješio Mussolinija svih njegovih dužnosti i naredio njegovo uhićenje.
Mussoliniju to nije rečeno, već je obaviješten da ima puni imunitet te da će ga straža otpratiti do njegove palače. Par sati kasnije u palaču je upala policija i privela ga.
Na mjesto premijera dolazi Pietro Badoglio, član talijanske vojske koji odmah raspušta fašističku stranku i stavlja ju van zakona. U to vrijeme saveznici su već bili na Siciliji i krenuli prema središnjoj Italiji, što je dodatno motiviralo novo vodstvo da se ogradi od fašista.
Hitler je iste jeseni oslobodio Mussolinija kako bi mu pomogao voditi marionetsku talijansku državu na sjeveru. Poslao je svog krvnika i ubojicu Otta Skorzenyja da vodi operaciju. Međutim Mussolinija su u travnju 1945. ubili talijanski partizani kada je bježao u Švicarsku. Pogubljen je zajedno sa svojom ljubavnicom Clarettom Petacci.
Njihova tijela prevedena su zajedno s par drugih fašista u Milanu gdje su 29. travnja 1945. obješena i izložena na trgu Piazzale Loreto. Vojnici su po njima pljuvali i proklinjali fašizam. Par sati kasnije doveli su i Mussolinijevog tajnika Staracea kojeg su javno streljali i objesili pored ostalih. Tijela su ostala visiti još nekoliko sati prije nego su ih maknuli.