JEDNI slave Tita, drugi se sjećaju Bleiburga. Jedni slave Tuđmanov rođendan, drugi polemiziraju o njegovoj odgovornosti za Oluju i podjelu Bosne. I tako svakog proljeća.
Ali ovoga proljeća ova polemika naročito je uzbudljiva. Ovoga proljeća i jedni i drugi, i titoisti i tuđmanovci, gorljivo se kunu u europske vrijednosti i umalo natječu tko će nas prije uvesti u Europsku uniju. Bez obzira na hipoteku vladara u kojeg se bezrezervno zaklinju.
Bleiburg i Oluja
Pa tako oni koji tako žestoko optužuju Tita za zločine na Bleiburgu, najupornije izbjegavaju govoriti o Tuđmanovoj ulozi u hrvatskim ratnim zločinima.
A upravo oni koji najžešće pljuju po Franji Tuđmanu, autokratu, agresoru, političaru odgovornom za ratne zločine, za gušenje medija, brozovski povratak kulta ličnosti i za represiju prema političkim protivnicima, godinama su šutjeli ili još uvijek šute o Titovoj diktaturi.
Tito i Tuđman
Jedni kao da namjerno prešućuju činjenicu da Tito nije samo pobijedio u Drugom svjetskom ratu, a oni drugi da Tuđman nije samo pobijedio u onom Domovinskom. Da su i jedan i drugi - svatko u svom vremenu i na svoj način - bili neoprostivo slični u načinu vladanja i da obojica na grbači nose manje ili veće breme zločina, represije, autokracije i nasilja nad vlastitim građanima.
Za jedne je Bleiburg bio najveća tragedija hrvatskog naroda. Za one druge tek nepromišljeni čin osvete nad kvislinškim snagama odgovornim za Jasenovac i služenje nacističkoj Njemačkoj.
Zločini u Oluji za jedne su osvetnički čin etničkog čišćenja Srba, a za one druge tek nepromišljen čin pojedinaca, ne nužno hrvatskih vojnika, i nipošto u domeni odgovornosti Tuđmana i hrvatskih generala.
Skrivaju se zločinci, naši i njihovi
I kao što se godinama skrivalo odgovorne za Bleiburg (što je pod komunističkim režimom bilo sasvim normalno), tako se godinama pod Tuđmanom skrivalo krivce za zločine u Oluji. Tako bi i ostalo da nije bilo Haaga, kao što je za neke i ostalo, unatoč Haagu.
Pa ipak, unatoč svemu tome, i titoisti i tuđmanovci utrkuju se tko će se prije zakleti u europske vrijednosti. Jadranka Kosor polaže vijence na Tuđmanov grob, mjesec dana nakon haške presude za etničko čišćenje u Oluji i četiri mjeseca uoči nove presude za BiH, i poručuje da upravo na nasljeđu prvog hrvatskog predsjednika ulazimo u Europu.
Hrvatska sama piše svoju povijest
Na Bleiburgu se godinama govori o Titovim zločinima, za neke čak i većim od fašističkih, a onda ti isti - među njima Andrija Hebrang - ne priznaju haške presude o udruženom zločinačkom pothvatu u Oluji, nego poručuju da Hrvatska "piše sama svoju povijest".
S druge strane, kad god se spomene Bleiburg, govori se o pogromu desetina tisuća civila, na što neki antifašisti - među njima Stjepan Mesić - govore da su tamo ubijani uglavnom kvislinški vojnici.
Kako se briše krv s ruku
A kad se krene u pobrojavanje hrvatskih ratnih zločinaca iz devedesetih, kao uvjeta za ulazak u EU, onda ti isti pravednici upadljivo šute o činjenici da još nitko nije osuđen za komunističke zločine. Ni za 1945., ni za Križni put, ni za brojne grobnice posijane uzduž i poprijeko Hrvatske.
Dapače, predsjednik Republike - Josipović, a ne samo Mesić - ustaje u zaštitu Josipa Boljkovca i Josipa Manolića od odgovornosti za pogubljenja civila nakon Drugog svjetskog rata pod objašnjenjem da su "zaslužni za osnutak samostalne Hrvatske". Kao da se time briše krv s ruku. I za Titove i za Tuđmanove zločine.
Hrvatska pod hipotekom
Toliko o europskim standardima. Toliko o pravosuđu. Toliko o ljudskim pravima. O pravdi. O deklaraciji o zločinima komunizma. Toliko o vrijednostima s kojima ulazimo u Europu. Jedni s hipotekom Tita, drugi pod hipotekom Tuđmana. A mi pod hipotekom ovakve političke elite.