ČITAM ove stotine komentara oko teme cijene pizze na hvarskoj Rivi, eto pizza iz pekare na Hvaru je skoro 500 kuna, nešto preko 60 eura. Trebalo bi, onako trolerski, preko puta otvoriti drugu pekaru i prodavati po 700 kuna uz tabelu: "Ova od 500 je za sirotinju!"
Realno, to što se hrvatsko međumrežje užarilo od komentara jer je čovjek u svojoj pekarnici na Hvaru stavio cijene jumbo-pizze od 320 do 480 kuna je samo i jedino tema za trolanje onih koji to užasnutim riječima komentiraju. U nekoj kakvoj-takvoj tržišnoj privredi, privatnik stavi cijenu koju smatra primjerenom i odmah tisuće komentara kako je to "preskupo", pa i kako je "sramotno", pa kako je "bezobrazno", da ne navodimo i neke gore epitete.
No, iz same pekarnice su sve lijepo saželi u kratkoj izjavi: "Ima do mene metar odma druga pekara i pizza je po 30 kuna. Onaj komad, znaš, pizzacut se zove. A sto metara dalje još drugi lokal i manja cijena - 15 kuna. Ili 20. Znaš, svaki čovik može da bira, neki biraju svaki put nešto drugo."
Čovjek ima svoju računicu i čini se da je bolja od vaše
I to vam je cijela priča. Ako čovjek na slobodnom tržištu proda pizzu po dobroj cijeni, tržištu gdje imate odmah metar dalje jeftiniju pizzu i to izbor više tih jeftinijih pizza, i gdje na 200 metara sigurno imate i drugih mjesta gdje možete naručiti hranu, a uostalom i pizzu tipa one iz pekarnice možete kupiti i smrznutu i sami ispeći – onda to nije za osudu, nego čovjeku treba čestitati.
Dati mu nagradu komore ili neka mu predsjednik dodijeli Red Danice hrvatske s likom Blaža Lorkovića za osobite zasluge za gospodarstvo.
Čovjek uspješno posluje. To što ljudi žele upravo kod njega kupiti krišku pizze, a ne drugdje ili umjesto pizze uzeti nešto drugo iz hvarske ugostiteljske ponude, što reći – bravo za njega. Čovjek je našao dobar odnos onoga što nudi i cijene po kojoj nudi. Uostalom, kako radi samo preko ljeta, poslovni model mu je gotovo sigurno bolji od onog većine vas koji ovo čitate.
Postoje u ugostiteljstvu neetičke stvari tipa kada vam ponude samo skupu vodu "iz boce" u zemlji gdje je sva voda iz vodovoda pitka, postoje i još gora ponašanja, tipa kada noćni bar plaća atraktivno odjevene dame koje "traže društvo" i onda naruče najskuplje piće s cjenika – no to ovdje nikako nije slučaj.
Cijena pizze je uredno navedena, pekara nema nikakav monopol na nju, štoviše možete preko puta kupiti jeftinije, a valjda ručati i još sto vrsta hrane na Hvaru – pa čemu onda tolika rasprava? Ako vam je skupo, ne morate tamo kupovati. Štoviše, u cijeloj Slavoniji, Lici i još nekim krajevima Hrvatske uredno ćete naći pizzu za 50-ak kuna i to finu, iz krušne peći. Lijepo je i tamo otići ljeti. A ako vam se iz nekog razloga jede kriška pizze upravo na Hvaru i to upravo u toj pekarnici – to je ta cijena.
Da, postoje ljudi koji uspješno prodaju skupe stvari
Ako čovjek ima tržište, onda je cijena pogođena, ako mu ostane hrpa neprodanih pizza uvečer – onda je preskup i to je samo njegov problem. Imate uostalom u svim industrijama, prvo modnoj, stvari koje su bezobrazno skupe i upravo zato što su skupe, imaju kupce, neovisno što tu cijenu par desetaka puta veću od prosječne ne prati i odgovarajuća kvaliteta. Opet, samo njihova stvar, nitko vas ne tjera da takve stvari kupujete.
No, vratimo se na ove pizze. Ima ljudi koje nije briga, pa će uzeti krišku pizze po cijeni od nekoliko desetaka kuna. Ima onih koji će kupiti upravo kako bi pokazali da imaju. Ima i onih koji nemaju, ali će kupiti jer žele da drugi misle da imaju (ovih vjerojatno ima i najviše, kao likova koji sjednu u bar hotela s pet zvjezdica i žale se jer je pivo skuplje nego u trgovini preko puta).
Realno, oni koji stvarno imaju, najčešće triput gledaju cjenike, pa ovakvu pizzu neće ni kupiti. Trgovina je vrlo jednostavna – jedan nudi robu, drugi nudi novac, pa kada se nađu, realiziraju posao. Nikakve vam filozofije tu nema, nema tu ni "skupo" ni "bezobrazno skupo", sve dok ima netko tko želi platiti.
A može naravno biti i suprotan slučaj – ako prodajete primjerice kuću u kontinentalnom dijelu Hrvatske, izvan par velikih gradova, teško da ćete dobiti uložen novac.
Sulude ideje socijalizma
Neki bi htjeli da se "maksimalizira dobit", "odredi marža", ma koje sve već metode "regulacije cijena" na tržištu, dakle da imamo neku političku, kako bi se reklo, komisiju, koja bi određivala cijene u pekarama. Sulude ideje ranog socijalizma.
Sve eto da bi valjda svi bili jednaki i imali jednako. Naredno bi valjda bilo maksimalizirati cijene apartmana ili graditi nekakva odmarališta gdje bi svi bili u jednako lošim sobama i jeli istu mrkvicu s graškom za ručak u menzi, gledajući kolege s posla kako se svađaju s bračnim partnerima. Model odmora koji podsjeća na kakvu blažu verziju pakla.
E, pa niti smo svi jednaki niti imamo jednako niti su nam prioriteti isti – no tržište je tu da nivelira stvari, pa je jedna cijena pizze na Hvaru, a druga, bitno niža u Otočcu, pri čemu ova s pogledom na Gacku umjesto na Jadran može biti i bolja i jeftinija. Pravo na pizzu na hvarskoj Rivi nije ustavno pravo, pa da vam država jamči "griz" osrednje pizze po prihvatljivoj cijeni. Ako vam se baš tamo jede ta pizza – onda zaradite za nju, zadužite se, što već god želite.
Bunite se protiv poreza i monopolnih usluga
Ono zbog čega bi se građani trebali buniti su cijene raznih monopolnih usluga, paratržišnih firmi i ustanova koje nemaju konkurencije, od iznosa koji plaćamo za "slivne vode", a onda dođe poplava, raznih naknada koje uzimaju razne komore, računa za vodu dok traje redukcija, računa za smeće koje se ne odvozi, pa sve do trošarina i poreza na gorivo.
Političari se vole hvaliti kako bi bez njih gorivo bilo 15 kuna, no istina je sasvim drugačija, bez davanja državi gorivo bi bilo 10 kuna. Te poreze i doprinose i loše komunalne usluge koje su razni monopoli – e tu se treba buniti i boriti i tražiti ili kvalitetniju uslugu ili niže račune. I niže poreze za ovako lošu javnu uslugu kakvu imamo. Treba se buniti i na kašnjenja vlakova jer karte ste uredno platili, posebno jer je putnički prijevoz praktično monopol jedne firme.
No, buniti se jer je jedan privatnik, u djelatnosti koju nudi svatko i ima čak i jasnu i izravnu konkurenciju na samom Hvaru, stavio po nekima visoku cijenu? Što vas to uopće briga? Ako hoćete naručiti, naručite, ako vam je skupo, vaša stvar, nitko neće plakati radi toga.
Osobno, kada vidim ove tisuće komentara, dođe mi da odem na taj Hvar, naručim tu krišku pizze na hvarskoj Rivi i po društvenim mrežama rastrubim – Evo, vidite, ima se za pizzu, koji standard! I čovjeku čestitati što u tolikoj konkurenciji sve moguće ponude hrane uspijeva prodati pizzu po toj cijeni i to ponavljam, na slobodnom, ne monopolnom tržištu.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala