Pokret Otete bebe nastavak je Udruženja roditelja nestalih beba Vojvodine, čija je predsjednica Ana Pejić. To je jedna od nekoliko udruga koje u Srbiji desetljećima jurišaju na sve moguće državne institucije s ciljem da se ustanovi što se dogodilo s tisućama djece rođene od 1970-ih godina naovamo, pišu Novosti.
Radi se o novorođenčadi koja je nekoliko sati ili dana nakon porođaja proglašena mrtvom, o čemu su majkama pruženi slabašni ili čak nikakvi odgovori i informacije, skoro uvijek posredno.
Novorođena djeca proglašena mrtvom, bolnice izvršavale ukope bez znanja majki
Sistem se potpuno nadvio nad ženama koje su tek rodile i doživjele tragediju: tijela nikada nisu predana na identifikaciju majkama ni članovima obitelji, roditeljima je onemogućen ukop bez objašnjenja ili pod izgovorom da će se žena traumatizirati, naknadno tražena dokumentacija o uzroku i vremenu smrti pokazala se kaotičnom, često neautentičnom, a prečesto uopće nije nađena.
Koliko su bolnice neuviđavno postupale prema majkama i čitavim obiteljima novorođene djece, pritom kršeći jugoslavenske i srpske zdravstvene propise, govore i originali telegrama putem kojih su roditelji često obavještavani da je dijete umrlo uz kratku konstataciju – bolnica će izvršiti ukop.
Takva sistemska bezobzirnost i mizoginija u zdravstvu i ginekologiji u Srbiji potaknula je pokret koji se odmah odmaknuo od kritike zdravstvenog sustava: preko tri tisuće obitelji iskreno vjeruje u mogućnost da su njihova djeca živa i da žive u obiteljima koje su ih usvojile zahvaljujući organiziranoj trgovini u kojoj su sudjelovale tajne službe Jugoslavije i Srbije.
Za to čak ni najuvjereniji nemaju nikakvih dokaza, što cijeli pokret i upornost njegovih aktera čini izuzetno zanimljivom refleksijom kolektivne traume, u kojoj se miješaju specifično žensko iskustvo, iskustvo obespravljenih pacijenata zdravstvenog sustava i iskustvo društva formiranog na paranoji od duboke države.
U intenzivnom medijskom praćenju ovakvih priča ništa od ovoga se ne vidi premda su se time bavili i novinari s odličnom profesionalnom reputacijom, koji su iskustva roditelja prenosili uz minimum obrade.
Presuda Europskog suda za ljudska prava
Prijelomni se trenutak za pokret i traumatizirane roditelje dogodio 2013. godine, kada je presudom Europskog suda za ljudska prava (ESLJP) u predmetu Zorica Jovanović protiv Srbije utvrđeno da je postupcima bolnice prema rodilji, oduzimanjem prava na ukop umrlog djeteta, neuređenošću bolničkih procedura i dokumentacije o tijeku poroda i smrti djeteta, kao i reakcijama svih drugih institucija kojima se podnositeljica predstavke poslije tragedije obraćala, prekršen članak 8. (pravo na poštovanje privatnog i obiteljskog života) Europske konvencije o ljudskim pravima.
U presudi je opisano kako je Jovanović 28. listopada 1983. godine u Općoj bolnici Ćuprija rodila zdravo muško dijete i dojila ga sve do 30. listopada, kada su joj u bolnici najavili da će sutradan oboje biti otpušteni. Međutim, 31. listopada oko 6 i 30 ujutro liječnik je majci javio da je beba umrla.
"Podnositeljica je u tom trenu potrčala hodnikom prema sobi u kojoj je njezin sin bio smješten, no dvije su je osobe fizički obuzdale. Medicinska sestra joj je pokušala ubrizgati sedativ, čemu se podnositeljica oduprla. Na kraju je podnositeljica u stanju šoka otišla iz bolnice, nakon čega se njezina rodbina pokušala informirati o preuzimanju tijela djeteta. Rečeno im je da ono ne može biti predano obitelji jer je otpremljeno u Beograd, gdje će se obaviti obdukcija", stoji u rješenju ESLJP-a uz napomenu da je to već tada bilo vrlo neobično i da je "odstupalo od uobičajene procedure".
Arhiv uništen u poplavi. Zabilježeno rođenje djeteta, ali ne i smrt
Nakon što se počelo izvještavati o brojnim slučajevima s gotovo identičnim scenarijem, Jovanović se ohrabrila i 24. listopada 2002. godine od Opće bolnice Ćuprija zatražila svu relevantnu dokumentaciju o smrti svog sina. "Podnositeljica je 12. studenog dobila obavijest da je dijete umrlo od nepoznatog uzroka 31. listopada 1983. godine u 7.15 i da nema nijednu drugu informaciju o događaju jer je njihov arhiv uništen u poplavi." Istog mjeseca Općina Ćuprija obavijestila je podnositeljicu predstavke da je zabilježeno rođenje djeteta, ali ne i smrt.
U siječnju 2003. godine otac podnosi kaznenu prijavu protiv medicinskog osoblja bolnice za otmicu djeteta, no općinski tužitelj prijavu odbacuje kao neosnovanu tvrdeći da postoji dokaz da je njegovo dijete umrlo 31. listopada. Budući da je 2007. godine podnositeljica od Općine Ćuprija dobila rodni list i da je istovremeno potvrđeno da smrtni list ne postoji, da tijelo ni obdukcijski izvještaj nikada nisu predani obitelji i da obitelj nikada nije informirana gdje i kada je tijelo sahranjeno, a tužiteljica je zbog toga godinama liječena od depresije, sud zaključuje da je gospođa Jovanović "pretrpjela kontinuirano kršenje prava na poštovanje njenog obiteljskog života zbog stalnog neuspjeha države Srbije da joj pruži pouzdane informacije o tome što se dogodilo s njenim sinom", zaključuje ESLJP.
Istim rješenjem sud u Strasbourgu se poziva "na veliki potencijalni broj mogućih tužitelja" te pod člankom 46. (obvezujuća snaga i primjena) nalaže da Srbija mora poduzeti mjere i dati uvjerljive odgovore o tome što se dogodilo svakom nestalom djetetu i roditeljima osigurati adekvatnu odštetu. To je zemlju natjeralo da, pod prijetnjom sankcija zbog otezanja, 2020. godine konačno donese Zakon o utvrđivanju činjenica o statusu novorođene djece za koju se sumnja da su nestala iz rodilišta u Republici Srbiji.
Sumnja i u drugim zemljama bivše Jugoslavije
Sam sadržaj zakona, koji je iznevjerio očekivanja udruga, kao i događaji prije njegovog usvajanja, igraju značajnu ulogu u masovnosti uvjerenja da iza ovakve prakse stoji organizirani kriminal trgovine djecom iz rodilišta i da Srbija po tome stoji uz bok Španjolskoj, Irskoj, Argentini i Čileu, u kojima je oduzimanje djece bilo dio diktatorskog terora ili strategije Katoličke crkve koja se prodajom rješavala djece rođene "u grijehu". Pored toga, razlike među roditeljskim skupinama nisu male, kao ni međusobna razilaženja i otvoreni sukobi.
Dio je izrazito antijugoslavenski nastrojen i opsjednut teorijama o sudjelovanju Udbe u otmicama djece, neki se hvale političkim kontaktima sa sadašnjim predsjednikom Aleksandrom Vučićem, na primjer predsjednik Udruge za istinu i pravdu o bebama Radiša Pavlović, Pejić je prošle godine pokušala ući u parlament, neki ne žele primiti nikakvu odštetu za dokaz o statusu djeteta, a drugi smatraju da se takva pravna mogućnost ne smije otpisati, no većina se slaže da je ovo velika humanitarna katastrofa koju treba sustavno rješavati mimo svake stranačke politike.
Sumnje u kriminal odnose se na gotovo sve zemlje bivše Jugoslavije, a grupe roditelja organizirane su u BiH i u Sloveniji, samo u mnogo manjem opsegu.
"Mislim da sam prvi put za takve sumnje čula preko novina u BiH. Više se ne sjećam koji je medij to objavio, ali radilo se o nekoj teškoj priči o sudbini sedam beba iz rodilišta u Tuzli koje su proglašene mrtvima. Vijesti su tad još bile prilično nejasne. Spominjala se zamjena u rodilištima i da su djeca završila kod nebioloških roditelja, a tek su se koncem 1970-ih i početkom 1980-ih sporadično javljale, uglavnom vjernice, kojima u bolnicama nije bilo dopušteno da pokopaju svoju djecu", rekla je poznata srpska pravna stručnjakinja i umirovljena profesorica Vesna Rakić Vodinelić.
Novi zakon sveo roditelje na tražitelje odštete
Na poziv Mirjane Novokmet, predsjednice Beogradske grupe roditelja nestalih beba, počela je raditi na novom zakonu kojim bi se pomogla utvrditi istina o sudbini djece, no danas je nezadovoljna verzijom koju je država prihvatila i donijela.
"Kolega i ja smo krenuli od toga da postoji problem zastare i nedostatka živućih svjedoka, i to smo htjeli premostiti nekim metodama preuzetim iz kaznenog prava. Na primjer, da u zakonu bude mogućnost kaznenog progona za lažno svjedočenje ili zataškavanje slučaja. Pošto se sve skupa događalo u vremenu za koje sadašnja vlast ne može biti odgovorna, imali smo velika očekivanja od države i vjerovali da će zakon proći, no usvojena je verzija koja ne zadovoljava nikoga, ni državu koja mora isprati ljagu sa sebe od ovog ozbiljnog skandala ni roditelje. Njih ovaj zakon svodi na one koji samo traže odštetu, a oni žele nešto mnogo više. Žele istinu o tome što im se dogodilo s djecom i prihvatit će je ma kakva ona bila", kaže poznata pravna stručnjakinja.
Kada bi se bivšu državu zaista moglo inkriminirati konkretnim dokazima o organiziranoj otmici beba, Jugoslavija bi na mapi svijeta bila upisana kao jedina zemlja s komunističkim vodstvom u kojoj se odvijao takav kriminal. Počeci transgeneracijske fobije od krađe djece najvjerojatnije sežu do vremena Josipa Broza Tita, kada su neki mediji o inozemnom interesu za usvajanje jugoslavenske djece pisali u antikolonijalističkom tonu, u kojem se danas izvještava o usvajanju npr. afričke djece.
Nemoguće utvrditi odgovornost bivše države
S ovim je vremenskim odmakom nemoguće utvrditi je li se radilo o propagandi protiv trulog Zapada ili se prodaja djece u vrijeme Jugoslavije zaista događala, no u oba je slučaja bizarno da se država javno proglašavala nemoćnom da se obrani od takvog kriminala. "Upozoren sam da se, zbog pravnog formalizma i birokratizma u postupku međunarodnih usvojenja čak i djece koja su rođena i nalaze se u Jugoslaviji, putem posrednika razvio takav biznis koji je na skandalozno zao glas iznio naše 'metode' kod usvajanja i 'proslavio' ga u međunarodnim oblicima realizacije kao jednog od basnoslovno skupih", citira se Nedeljković u izdanju Sveta od 14. siječnja 1972. godine.
"I za mene je to, koliko se sjećam, počelo 1970-ih", potvrđuje za Novosti Mirjana Novokmet, koja je i sama doživjela traumu.
"Sjećam se da su o kupovini djece u Titovo vrijeme pisale neke novine, ali to se ozbiljno razmahalo tek 1990-ih, kada smo suočeni s masovnim nestancima djece u rodilištima, uvijek po istom obrascu. Krenuli smo pratiti tragove i dokaze o sudbinama te djece u bolnicama i utvrđivali nevjerojatne stvari.
Recimo, priča Nikole Šegrta, čija je supruga rodila 16. listopada 1993. godine, kada je rekao da u parafinskom kalupu (kalup koji sadrži DNK umrle osobe, op. a.), koji je nekako uspio dobiti iz bolnice, nema ljudskih stanica? DNK analizu radio je u Vancouveru u Kanadi. Broj sličnih slučajeva navodi nas da tvrdimo da su djeca nestala, a ne da su umrla. Kao što nema ubojstva bez leša, tako nema ni smrti bez tijela umrle osobe", tvrdi Novokmet.
"Nema smrti bez tijela umrle osobe"
Novokmet je sina rodila s 19 godina, 27. siječnja 1978. u 22 sata i 20 minuta, u najvećem rodilištu u Višegradskoj ulici u Beogradu, današnjoj Klinici za ginekologiju.
"Nijedan lijek nisam popila za vrijeme trudnoće i sve je bilo u savršenom redu, došla sam roditi u terminu. Trudnoća mi je vođena u zemunskom Domu zdravlja i ono što je iz sadašnje perspektive veoma čudno je inzistiranje moje ginekologinje na tome da je obavezno kontaktiramo kada porođaj krene kako bi i ona prisustvovala", objašnjava Novokmet.
Sjeća se da su se na CTG-u čuli otkucaji srca djeteta, a da su je zatim uspavali. Kada se probudila, rekli su joj da je dijete mrtvo i ona od tada pokušava utvrditi što se dogodilo.
"Negdje 2002. godine dobila sam obdukcijski nalaz u kojem se ne vidi što je uzrok smrti, već je napravljen histopatološki nalaz posteljice i pupčanika. U godinama koje su uslijedile pokušavala sam doći do dokumentacije, ali bi mi, kao i ostalima, rekli da je bila poplava, da su papiri uništeni. Nedostaju i stranice iz mog kartona na ginekološkom odjelu u Domu zdravlja u Zemunu, a nestala je i liječnica, prestala je raditi samo mjesec dana od mog porođaja. Kada sam tražila uvid u matičnu knjigu rođenih, dobila sam kopiju izvoda u kojem nema ni imena ni prezimena Novokmet.
Međutim, 2006. godine konačno sam uspjela dobiti popis sve djece rođene 27. siječnja 1978. i vidjela sam da pored podataka o mom djetetu stoji ime Saša. Tko mu je dao to ime, ostaje misterij. Baš kao i podatak iz pogrebnog poduzeća koje nam je izdalo dokument da dijete mrtvorođeno na taj datum nije nikada stiglo iz Višegradske na groblje", svjedoči Mirjana Novokmet o kronologiji zbog koje je uvjerena da dijete nije mrtvo.
Profesorica prava smatra navode neutemeljenima
Umirovljena profesorica Marija Draškić s Katedre za građansko pravo Pravnog fakulteta u Beogradu sasvim drugačije razmišlja i tvrdi da su se državne institucije, kao nikada ranije, orkestrirano mobilizirale da riješe ovaj slučaj i odgovore na sumnje roditelja.
Smatra da je situaciju u Srbiji nemoguće usporediti s Argentinom, gdje je za vrijeme vojne diktature od 1976. do 1983. godine oko 500 djece planski oteto političkim zatvorenicama i dodijeljeno pristašama hunte.
"Mislite li da je takav državni projekt moguće sakriti? Ja mislim da nije i da su roditelji koji su izgubili djecu vjerojatno pobjegli u fantaziju koja je izgrađena na nekim greškama sustava. Kada su uspjeli pritisnuti i zainteresirati vlast, mnoge su službe u Srbiji radile bolje nego ikad. Međutim, nijedan jedini trag otmice djeteta nikad nije otkriven", ističe Draškić.
Na pitanje kako tumači da roditelji djece unatoč tome inzistiraju na priči o njihovoj krađi, odgovara da bi to svrstala u "fenomene modernog doba poput antivakserskog pokreta".
"To je ovdje dobilo prilično nezgodne proporcije. Jedna je šefica službe za matične knjige imala policijsku pratnju jer su joj roditelji prijetili, uvjereni da ona ima nekakve veze s otmicama beba. Ne znam kada će i pod kojim uvjetima to prestati", zaključuje Draškić.