TIHOMIRA RUBEŠU, tužitelja - danas se to zove državni odvjetnik - u slučaju ubojstva obitelji Zec, jučer je prozvao Vladimir Šeks. Gostujući na RTL-u Šeks je zanijekao tvrdnje da se zbog njegove intervencije tužiteljstvo nije žalilo na oslobađajuću presudu ubojicama te pokazao omot nekakva spisa i ustvrdio da je na njemu Rubešinom rukom i potpisom napisana napomena "ne žaliti se".
U razgovoru za Index Rubeša uvjerljivo dokazuje da Šeks laže. Na fotografiji papira koji je pokazao Šeks zaista je bilješka koju je Rubeša napisao i potpisao s karakterističnim T na početku. No, ona je iznad bilješke na koju je Šeks pokazao i pripisao Rubeši.
Riječ dajemo Rubeši:
Moram odgovoriti na Šeksovu laž, notornu, zlonamjernu i opaku, da sam ja napisao da se ne treba žaliti. To je neistina, laž. On je pokazao košuljicu, što mi kažemo, javnotužilačkog spisa iz tog doba. Ne znam na koji je način to dobio, ja sam ga tražio prije nekoliko godina od Državnog odvjetništva i uskratili su mi ga, jer da nemam pravni interes, ali on je to dobio. I to je košuljica, omot spisa, na kojoj je jedna bilješka mojom rukom pisana iz srpnja 1992. i bilješka koju je pisala druga osoba, druga ruka, drugim rukopisom iz mjeseca studenog iste godine.
Nevjerojatno je da to Šeksu nije vidljivo iz rukopisa, a i laiku je vidljivo da se radi o različitim rukopisima i različitim potpisima. Ja sam otišao iz Državnog odvjetništva prije nego što je u jedanaestom mjesecu došao pisani otpravak presude. I 1. rujna te godine upisan sam kao odvjetnik u odvjetničkoj komori, otišao sam u Karlovac, tamo smo Nobilo i ja privremeno otvorili ured. Dakle, mene nije bilo u tužiteljstvu kad je stigla ta presuda i kad se odlučivalo o žalbi, a prema novinaru Jurasiću iz Večernjeg lista iz 2013. godine, na toj sjednici, na kojoj je odlučeno da se ne ide sa žalbom, prisustvovali su zamjenici okružnog tužioca Branislav Hajduković, Pavle Vidić, Ivan Maračić i okružni javni tužitelj Mirsad Bakšić. Znajući način funkcioniranja javnog tužilaštva, Mirsad Bakšić je donio odluku da se ne izjavi žalba.
On je bio čovjek kojeg je postavila politika?
Naravno, on je bio najprije općinski, pa vojni tužitelj, pa je postavljen tu. Tužioce i postavlja politika.
Čiji ovo potpis i napomenu "ne žaliti se" zapravo pokazuje Šeks?
Ja to ne bih znao. Pretpostavljam, uz rizik da griješim, da je to potpis kolege Hajdukovića. U tom slučaju, ako je on potpisao, on je referirao spis, kako mi kažemo, izložio spis, ali odluka nije bila njegova.
Vaš se potpis vidi iznad. Ovo T, je li tako?
Da. Vidi se da je različit rukopis i potpis. Ne znam šta je Šeksu bilo kao da ima pomračenje uma trenutno ili neki vrag. Ili možda treba promijeniti optičara, možda mu naočale ne odgovaraju, ne znam.
Tko je odgovoran za tu famoznu proceduralnu grešku zbog koje su ubojice puštene na slobodu i kad je ona utvrđena?
Proceduralna greška načinjena je prilikom prvog ispitivanja osumnjičenika kada istražni suci nisu pozvali odvjetnike po službenoj dužnosti, jer je to u ovlasti i procjeni istražnih sudaca. Kolega Nobilo i ja smo predložili da se pozovu odvjetnici. Međutim, suci su odbili, rekli su da nema zakonskih uvjeta jer je tada došlo do dispariteta dvaju zakona: Kazneni zakon je ukinuo smrtnu kaznu, a Zakon o kaznenom postupku je predviđao obaveznu obranu u slučajevima kad je zaprijećena smrtna kazna, pa su suci rekli - nema više smrtne kazne, nema više obavezne obrane. Dakle, istražni suci. Na njih nitko ne upire.
Tko su bili istražni suci?
Božo Jovanović i Jolanka Nemet. Oni su imali takvu uputu predsjednika tadašnjeg Okružnog suda pokojnog Vojka Madirazze. Uglavnom, kad se odlučivalo o žalbi, više nisam bio u Državnom odvjetništvu.
Je li bilo političkih pritisaka u korist ubojica u ovom slučaju dok ste bili tamo?
Ne. Čak moram reći da Šeks u tom postupku nije imao nikakvu negativnu ulogu, dapače. Isto kao ja trudio se da dođe do osude. Nismo uspjeli zato što je sud smatrao da, nakon što su se izvadili zapisnici s ispitivanja, drugi dokazi nisu dovoljni za osudu.
Ali vi ste Šeksa u jednom intervjuu Feral Tribuneu prozvali zbog angažmana u...
Zbog nečeg drugog. Zbog Pakračke poljane, ali ja ne bih sad htio o tome govoriti. Koncentriram se samo na ovo što je on na RTL televiziji izvolio reći.
Pitam Vas zato što su isti akteri bili i u Pakračkoj poljani.
Jesu, jesu, ali odvojeni su slučajevi.
Je li država poduzela sve kao što danas tvrdi osovina Milanović-Šeks?
Država je u slučaju ubojstva obitelji Zec poduzela sve što je bilo u njezinoj moći. Policija je vrlo dobro i kvalitetno obavila svoj posao, mi smo započeli i proveli istragu, suđenje je provedeno javno, svi su dokazi prikupljeni. Međutim, znate, to je bilo vrijeme... Mi smo imali jednoga svjedoka koji je bio na Adolfovcu. On je pričao u policiji i da je ponovio taj iskaz u istrazi, oni bi bili suđeni kao da su njihovi iskazi ostali u spisu. Međutim, on je promijenio svoj iskaz, svoju izjavu, vjerojatno zbog straha i nije ponovio u istrazi ono što je rekao u policiji. Žao mi je da nije smogao snage da to kaže, ali vjerojatno se ne bi glave nanosio da je rekao to što je rekao policiji.
Ako je država učinila sve, kako tumačite da su ti ljudi i dalje ostali u vojsci, policiji, neke je odlikovao Franjo Tuđman...
Vi ste me pitali je li država učinila sve za procesuiranje. A ovo poslije, to je, rekao bih, na sramotu države. Oni su bili pričuvni policajci, imali su iskaznice, automobile, logistiku na Adolfovcu, oni su bili pod zapovjedništvom savjetnika ministra unutarnjih poslova.
Tomislava Merčepa?
Tomislava Merčepa. Nije to bila banda kriminalaca. I to je krivo, da sad ne ulazim u polemiku s predsjednikom, nije sasvim pogodio kad je rekao da se radi samo o pljačkašima. To je bilo sekundarno.
Što se uopće pokazalo kao motiv u istrazi? Sad se spominje da je glavni motiv bila pljačka.
Ne. Gledajte, prošlo je 30 godina. Ja bih se morao sjetiti tih iskaza njihovih. Ne želim biti eksplicitan, oni, naravno, nisu se branili time, to bi dodatno degradiralo njihovu motivaciju. Ne, kao, provodili su nekakve radnje pod sumnjom da Mihajlo Zec financira četničku pobunu u Hrvatskoj, ali, naravno, bez ikakve pravne osnove. Nisu oni to smjeli i mogli, postojala je redovna policija. Ne isključujem imovinski motiv kao dobrodošao sekundarni motiv, jer znam iz drugih predmeta da su uzimali ljudima novac, oružje, ako su imali, vozila... što se sve može opravdati ratnim potrebama, samo ne znam je li taj novac koji su ljudima u Zagrebu opljačkali merčepovci zabilježen u budžetu Ministarstva obrane.
Je li u istragama zločina koji su činili pripadnici hrvatske vojske i policije bilo štetnog utjecaja politike?
Nekog je utjecaja bilo. Da li je bila politika ili zakon šutnje, svojevrsna omerta između pripadnika tih jedinica, meni je to teško reći. Kad bih imao neko neposredno saznanje o utjecaju politike, ja bih vam to kazao. Na samim počecima kad smo mi to počeli raditi u Zagrebu nisam osjetio pritisak politike. Mi smo uredno istraživali tu Merčepovu grupu, nikakvih pritisaka nije bilo. Poslije je bilo radnji o kojima sad ne želim govoriti jer su vezane za Pakračku poljanu, koje nisu bile u redu.
Zbog njih ste Šeksa prozivali?
Da. Ne želim se vraćati u tu prošlost, ja sam njega prozivao zbog jedne odluke. On je tada bio glavni državni odvjetnik ili javni tužitelj, pa se može reći da je ta odluka bila profesionalna, a ne politička. Imao je ovlasti donositi takve odluke. Možemo reći da je politička u mjeri u kojoj je funkcija državnog odvjetnika politička. To je više bio pritisak ratnih okolnosti, ratnih zločina nad Hrvatima, Vukovar, Škabrnja... niz tih mjesta, pa su neki ljudi, protivno etici ratovanja i ratnim pravilima radili takve stvari. Ja ne relativiziram, objašnjavam kontekst. Ja zaključujem da se politika sramotno pridružila poslije. Odlikovali su Rimca, postao je tjelohranitelj ministra obrane Šuška, tek kasnije kad je došlo do velikih promjena suđen je Merčep...
A pohapšeni su tek nakon što je njihov suborac Miro Bajramović dao intervju Feralu u kojem je govorio kako su ubijali...
Tako je. I on je to poslije opovrgnuo, kao ovaj naš svjedok iz Adolfovca koji je policiji sve ispričao i poslije je sve negirao. Čovjek se osjeti frustrirano. Ja sam bio na tom smetlištu gdje su bili pokopani majka i kćer Zec i... Teško je to. Ja sam zaista htio da počinitelji budu osuđeni.
Mislite li da bi po Aleksandri Zec trebalo nazvati neku ulicu u Zagrebu?
Osobno mislim da to nije loša ideja. Bila je curica, trebalo bi možda naći neki zeleni trg, neko dječje igralište ili tako nešto, da se obilježi, da se zapravo kaže da država priznaje da nije učinila sve ili da se simbolički ispriča toj curici koja ni za što nije kriva.
Pretpostavljam da se ne slažete s onim Milanovićevim pitanjem "što još treba"?
Što još treba? Bože, to je tako bešćutno u tom kontekstu. Bi li netko postavio za hrvatsko dijete što još treba? Još ću vam reći: da su ovo počinili četnici u Zagrebu, s istom količinom dokaza, mislite li da bi bili oslobođeni?
Ne vjerujem.
Ne vjerujem ni ja.