Bila je kasna noć i Anton Telegin vozio je prema rudniku ugljena u blizini ukrajinskog istočnog fronta koristeći mrak da izbjegne ruske jurišne bespilotne letjelice. Telegin je došao po plaću za sebe i neke kolege rudare, kao i obično na kraju svakog mjeseca. No ovo putovanje dan nakon Božića činilo se drugačije - ruske trupe bile su u blizini ulaza u rudnik i pitao se hoće li to biti njegovo posljednje putovanje do mjesta gdje je radio 18 godina.
Dva dana prije ruski napad onesposobio je trafostanicu. Osjećajući kraj, neki su rudari otišli, odnijeli su ručnike i šampon iz svlačionica u kojima su strugali čađu sa sebe na kraju dugih smjena. "Ljudi su se pakirali, već se opraštali", prisjetio se 40-godišnji Telegin za The New York Times. Nije se vratio u rudnik od Božića i sada je u Kijevu. Borbe su onemogućile rad, a u utorak je vlasnik rudnika Metinvest objavio da je pogon zatvoren.
Rudnik od vitalnog značenja
Zatvaranje rudnika jugoistočno od Pokrovska okončalo je očajničke pokušaje Ukrajine da održi eksploataciju do posljednjeg trenutka. Kao posljednji operativni rudnik u Ukrajini koji je proizvodio metalurški koks - osnovno gorivo za proizvodnju čelika - bio je od vitalnog značenja za industriju čelika u zemlji i, u konačnici, za njezine ratne napore.
Rudarima koji su ostali unatoč opasnostima Metinvest je ponudio veće plaće. Kako bi došli do rudarskih područja najbližih frontu, morali su hodati kroz kilometre tunela koji su ih štitili od napada. Granatiranje je uzrokovalo česte nestanke struje zarobivši ih pod zemljom satima. "Stalno traje granatiranje i vrlo je blizu. Ostali su samo najizdržljiviji radnici", rekao je Maksim Rastjahajev, voditelj rudarske jedinice, nakon smjene u rudniku.
Očekuje se da će zatvaranje rudnika izazvati šokove u gospodarstvu. Predviđa se da će proizvodnja čelika pasti za više od polovine, sa 7.5 milijuna tona ove godine na manje od 3 milijuna sljedeće godine, prema Oleksandru Kalenkovu, čelniku Ukrajinske udruge proizvođača čelika. Posljedice će utjecati na trgovinu i izvoz, smanjiti porezne prihode i poremetiti opskrbu bitnim materijalima za proizvodnju vojnog oklopa.
Priča o ukrajinskoj otpornosti
Rudnik u blizini Pokrovska nije prvi koji je pao u ruke Rusije, ali ovo je priča o ukrajinskoj otpornosti. Nakon ruske invazije 2022. godine proizvodnja se prvo smanjila, a potom oporavila na 3.2 milijuna tona 2023., približivši se prijeratnim razinama. Tada su se mnogi stanovnici vratili u Pokrovsk nadajući se povoljnom ishodu rata.
Rudnik je bio gospodarski spas za to područje. Metinvest je 2023. zapošljavao oko 4500 ljudi, od kojih su mnogi ondje proveli veći dio svog radnog vijeka. "Ja sam rudar. Ne znam ništa drugo. Sve što znam je kako iskopavati rudu", rekao je 35-godišnji Jurij Nesterenko. Plaća je bila dobra. Rudnik se mogao pohvaliti cvijetnjacima, fontanama i pravoslavnom kapelom ukrašenom zlatnim ikonama, koja je rudarima nudila tiho utočište za molitvu.
Međutim, krajem ljeta 2024. pojavili su se prvi znakovi opasnosti. Novo rusko napredovanje na istoku potaknulo je mobilizaciju koja je iscrpila radnu snagu rudnika. Zbog toga su žene na poslu zamijenile regrutirane muškarce. No rudnik je bio na pravcu ruskog napada na Pokrovsk, ključno vojno logističko središte.
"Svi su se nadali da će ukrajinski vojnici održati liniju", rekao je Vjačeslav Driha, inženjer koji je jesenas napustio rudnik i sada se nalazi u Harkivu. Neki su zaposlenici počeli svakodnevno pratiti rusko napredovanje na mapama. Krajem rujna u napadima na rudnik poginule su četiri radnice. Dvije u praonici, a dvije na autobusnoj stanici. Njihovo stradanje nagnalo je mnoge na evakuaciju. Ruske snage bile su udaljene manje od 15 kilometara.
Neki su, umjesto autobusom, odlučili vlastitim automobilima ići do rudnika kako bi lakše izbjegli dronove. Rudničko okno br. 3, koje je najbliže bojišnici, u selu Piščane, postalo je meta svakodnevnog granatiranja.
"Mi smo kao drugi front, radimo za pobjedu"
Početkom prosinca, kad je okno postalo preopasno za korištenje, rudari su se prebacili u drugo okno i silazili u rudnik nešto zapadnije. Od tamo su morali hodati po dva sata kroz podzemne tunele kako bi došli do polja ispod okna 3. Bio je to opasan posao. Sustavi napajanja i ventilacije ponekad su se kvarili zbog granatiranja prisiljavajući rudare na evakuaciju. Ipak, dok su gore bjesnile borbe, osjećali su se sigurnije pod zemljom, u polumračnim, gotovo 700 metara dubokim tunelima rudnika.
Održavanje proizvodnje u rudniku bilo je ključno za Metinvest, koji se oslanjao na metalurški koks za pretvaranje željezne rude u čelik u svojim tvornicama. Čelik se koristi za izradu tračnica za ukrajinske željeznice, kao i zaštitnih prsluka i kaciga za vojnike. Metinvest je pokrenuo proizvodnju zaštitnih oklopnih ploča za američke sustave protuzračne obrane Patriot, koji štite ukrajinsko nebo. "Mi smo kao drugi front, radimo za pobjedu", rekao je Telegin o rudarima.
No do sredine prosinca Telegin i njegovi kolege znali su da se taj drugi front urušava. Ruske trupe stigle su na kilometar od okna 3, što je potaknulo strahove da bi ga mogle zauzeti i iskoristiti za opkoljavanje ukrajinskih položaja. Kao odgovor, rudari su počeli bušiti rupe ispod okna kako bi postavili eksploziv. Nekoliko dana kasnije, oko 20. prosinca, okno je dignuto u zrak.
Menadžer Metinvesta, koji je želio ostati anoniman, kaže da je eksploziv postavljen i zapadnije u druga dva okna, blizu sela Kotline i Udačne, koja su i danas pod ukrajinskom kontrolom. Sa 7000 tona dnevno ovog ljeta, proizvodnja je do sredine prosinca pala na nešto više od 2000 tona, rekao je menadžer. Napad na trafostanicu na Badnjak zadao je posljednji udarac - rudnik je zatvoren, a proizvodnja je pala na nulu.
Kalenkov kaže da je zatvaranje rudnika Ukrajinu dovelo u neizvjesnu situaciju. Uvoz koksa da bi se nadoknadio gubitak bit će skup i kompliciran zbog logističkih prepreka povezanih s ratom. Očekuje pritisak na ionako krhko gospodarstvo, ali i smanjenje projekata obrambene industrije, poput proizvodnje oklopa za sustave Patriot. "Gubitak rudnika definitivno ometa borbene sposobnosti Ukrajine", rekao je Kalenkov.
Mnogi od oko tisuću rudara sada su se preselili u gradove dalje od fronta kao što su Kijev, Harkiv i Dnjipro. Neki su već osigurali radna mjesta u tvornicama. Rastjahajev je proveo pola života radeći u rudniku i kaže da je bilo vrlo bolno napustiti mjesto koje je pomogao izgraditi i razviti: "Iskreno, mislim da je ovo kraj."