"JASNO se sjećam poziva Valerija Zalužnog, bilo je oko 4 sata ujutro", opisuje ukrajinski ministar obrane Oleksij Reznikov početak ruske invazije. "Postavio sam alarm na mobitelu za 6 sati, jer su dan ranije stigli ministri vanjskih poslova iz Latvije, Litve i Estonije, a naš ministar vanjskih poslova Dima Kuleba zamolio me da ih odvedem u Donbas. Naručio sam transportni avion i mislili smo da ćemo krenuti u 8 sati i sletjeti u Kramatorsk.
"Uto me nazvao Zalužni: 'Oleksije Jurijoviču, napali su.' Ova rečenica bila je dovoljna da shvatim kako to nije samo neki lokalni incident, nego je to pravi napad. Odgovorio sam: 'Razumijem, dolazim za 20 minuta.'"
Ukrajinska pravda donosi rekonstrukciju događaja prvog dana ruske invazije. Neposredni sudionici događaja prisjećaju se kako su ukrajinske vlasti u Kijevu pokušavale održati upravljanje državom, kako je održan prvi vojni sastanak Rade, gdje je i zašto ukrajinska vlada otišla te kako su se predsjednik parlamenta i predsjednik države mjesec dana izbjegavali.
Dok je ministar obrane, probuđen pozivom Zalužnog, bio na putu za posao, većina građana još je mirno spavala.
Avenija u Kijevu kojom se Reznikov vozio do ministarstva obrane bila je pusta, kao i uvijek u to doba dana. No bilo je dovoljno približiti se zgradi ministarstva da bi postalo jasno kako se nešto promijenilo. "Inače su tamo bili samo dežurni u uniformama. A kad sam ja došao oko 5 sati ujutro 24. veljače, svi su već bili u pancirkama, kacigama i s puškama u rukama. Znači, u punoj borbenoj opremi. I odmah su počele pristizati vreće od kojih su se pravili borbeni položaji", prisjeća se Reznikov.
"Velika aktivnost"
Naime, odmah nakon prvih internih vojnih izvješća o ruskom napadu, cijela zgrada ministarstva obrane počela je nalikovati velikom mravinjaku u kojem su vojnici-graditelji počeli podizati obranu. Ista aktivnost obuhvatila je i druga ministarstva koja će se početi nazivati "centrima odlučivanja".
Svaki prozor postao je borbeni položaj. Čak i u ministrovom uredu, gdje je neovlaštenim osobama inače strogo zabranjen ulaz. Atmosfera unutar zgrade, u kojoj su smješteni ministarstvo obrane i Glavni stožer Oružanih snaga, bila je sasvim drugačija.
Kako se prisjeća Reznikov, isprva se činilo kao da se ništa posebno nije dogodilo, samo da je radni dan počeo u 4 sata ujutro. Ispred ureda generala Zalužnog kao i obično sjedili su vojnici, a u uredu su načelnik i njegovi zamjenici razgovarali o vojnoj akciji. Međutim postojala je razlika. Borbene operacije prijavljene zapovjedništvu više nisu bile teoretske kalkulacije ili vježbe - bilo je potrebno odbiti pravu invaziju punog opsega.
Ovako Reznikov opisuje atmosferu u Zalužnijevom uredu u prvim satima invazije: "Zaprimljena su izvješća nadležnih zapovjednika iz različitih dijelova zemlje. Na zaprimljene dojave davali su odgovarajuću reakciju.
Došlo je do velike aktivnosti", nastavlja Reznikov, "ali ne sjećam se neke posebne promjene kod Zalužnog. Uvijek je bio usredotočen i sabran. Takav je i ostao. Za njega se ništa nije promijenilo. Cijeli se život pripremao za ovaj napad. Zalužni je samo radio svoj posao. I njegov zamjenik Mojsjuk i načelnik Glavnog stožera Šaptala bili su apsolutno mirni.
I predsjednik je bio potpuno pribran. Dakle, svi smo bili interno spremni.
Žena pita: Što je? Je li počelo? Ja kažem: Pa, valjda
Na drugom kraju Kijeva, negdje u to vrijeme, predsjednik Vrhovne Rade Ruslan Stefančuk također se probudio uz zvukove eksplozija: "Negdje oko 5 sati, prva eksplozija, probudio sam se sa ženom i djecom u svom stanu u Kijevu." Žena pita: 'Što je? Je li počelo?' Ja kažem: 'Pa, valjda.' Nakon toga prvi poziv stigao je od pokojnog ministra unutarnjih poslova Denisa Monastirskog", prisjeća se Stefančuk.
Nakon ministra unutarnjih poslova nazvao je tajnik Vijeća nacionalne sigurnosti Oleksij Danilov i obavijestio da predsjednik saziva sastanak Vijeća nacionalne sigurnosti. Stefančuk se odmah obukao, sišao u prizemlje i odvezao u smjeru ureda predsjednika.
"Još nije bilo 6 sati ujutro. Tada je predsjednik izašao još u bijeloj košulji i rekao: 'Pa, sudbina nas je odabrala.' Nije bilo panike, ali svi su shvatili da je potrebno nešto odlučiti i razmisliti o tome kako osigurati da Ukrajina ne padne", rekao je Stefančuk.
Najvažnije za taj sastanak bilo je donošenje odluke o uvođenju izvanrednog stanja u Ukrajini i objavi mobilizacije. Da bi odgovarajuća uredba Zelenskog stupila na snagu, morali su je odobriti parlamentarni zastupnici koje je sam Stefančuk okupio na sastanku.
"Ogroman broj ljudi je jednostavno bio uplašen"
No, s organizacijom sjednice Vijeća u kaosu 24. veljače nije moglo sve ići glatko. Zastupnici su se počeli dogovarati o održavanju sastanka te su iz sigurnosnih razloga odlučili da se neće okupiti u dvorani za sjednice, već u prostoriji ispod skulpture Majke Domovine.
"Nisam čuo eksplozije, Marina me probudila. Prve rakete pale su u okruzima Borispil i Vasilkovo. Prozori su se tresli. Svi su počeli nazivati, telefon se užario. Mihajlo Zabrodski poslao mi je SMS: 'Počelo je.' Prvo što sam rekao: 'Marina, moraš ići, ja ostajem. Neću otići iz zemlje.' I sretan sam i ponosan na Marinu, jer je rekla: 'Ja sam s tobom'", prisjeća se čelnik Europske solidarnosti i bivši ukrajinski predsjednik Petro Porošenko.
Porošenko se brzo sabrao i pošao u sjedište Europske solidarnosti. Članovi njegove stranke, bivši borci ATO-a i borci nevladine organizacije Braća po oružju počeli su se okupljati od ranih sati. Porošenko je brzo podijelio upute gdje napraviti borbene točke, gdje postaviti položaje i kako organizirati prehranu. Odlučili su samovoljno zauzeti sklonište UN-ove agencije za izbjeglice, koje se nalazilo u obližnjoj zgradi. Predstavnici agencije razborito su napustili zemlju nekoliko dana prije invazije.
Oko 7 sati ujutro Porošenko je stigao u Radu: "Moj dojam? Ogroman broj ljudi je jednostavno bio uplašen. Nisu znali što će se dogoditi. Smatrali su da treba evakuirati parlament kako bi se osigurale vitalne aktivnosti zemlje. Rekao sam da ja neću ići i da bi to bio znak svima da bježe iz Kijeva. Tko želi neka ide, ali tako da nitko drugi ne sazna za to, jer mi moramo biti ovdje da pokažemo da smo odlučni i da nećemo predati Kijev."
Među zbunjenim zastupnicima doista se pričalo o evakuaciji. No organizirati ovako masovnu akciju ne bi bio lak zadatak. Prvi zamjenik predsjednika parlamenta Oleksandr Kornijenko kaže: "Treba shvatiti da je evakuacija jednog takvog mastodonta kao što je parlament, sa svim njegovim aparatima, strukturama, žicama, komunikacijama, vrlo teška priča."
Sastanak Vijeća
Vidjeli smo da je izostanak masovnih evakuacija ljudima pokazao da vlasti ostaju u Kijevu i da će se boriti. To što je predsjednik rekao da mu "treba oružje, a ne prijevoz", bilo je jako važno. Iako su se zastupnici u parlamentu počeli okupljati već u 6:30, sama sjednica Vrhovne Rade počela je oko 8:00 sati. "Dragi kolege, izvolite zauzeti svoja mjesta, pripremite se za registraciju. Čekamo materijale", rekao je Ruslan Stefančuk otvarajući prvu ratnu sjednicu u 8:03.
O uredbi o uvođenju izvanrednog stanja zastupnike je izvijestio Danilov: "Poštovani zastupnici, dragi građani naše zemlje! Danas u pet sati ujutro Ruska Federacija je zapravo objavila rat našoj neovisnoj zemlji. Ruske trupe danas su napale naše mirne gradove i sela. Danas u pet ujutro počele su borbe na granicama naše zemlje", započeo je Danilov, održavši kratak govor:
"Danas u 5:30 ujutro predsjednik Ukrajine sazvao je sastanak Vijeća za nacionalnu sigurnost i obranu na kojem je donesena hitna odluka o uvođenju izvanrednog stanja u našoj zemlji.
Ja vas molim da podržite ovu odluku, ovaj predsjednički dekret, to nam je jako potrebno. Naši vojnici se sada bore, svi su na svojim mjestima, svoju zemlju ne damo nikome. Ovo je naša zemlja i mi ćemo je braniti", završio je Danilov svoj govor uz ovacije zastupnika.
Nakon toga pristupilo se glasanju u kojem je 300 prisutnih zastupnika podržalo prijedlog. Među tih 300 bili su i zastupnici proruske Oporbene platforme - Za život. Ali njihovi članovi koji su se usudili doći u parlament ponašali su se maksimalno neupadljivo. "Nisam ih primijetio. Nisu dizali glave, nisu kreštali, nisu graktali", prisjetio se Petro Porošenko.
Šok
Stefančuk se prisjeća da su tog dana proruski zastupnici izgledali, blago rečeno, šokirani: "Teško mi je procijeniti njihovo unutarnje stanje, ali oni su došli, glasali su i mislim da su i oni bili šokirani činjenicom da se nešto događa. Ne bih volio biti na njihovom mjestu taj dan."
Zastupnik Glasa Serhij Rahmanin u razgovoru za Ukrajinsku pravdu posebno je naglasio kako su očajni izgledali šef Oporbene platforme - Za život Jurij Bojko i njegov suradnik Nestor Šufrič: "Na njihovim licima vidio sam da im nije lako. Emocije na licima Bojka i Šufriča bile su zbunjenost i očaj."
Drugo važno pitanje o kojem su zastupnici glasali nakon proglašenja izvanrednog stanja odnosilo se na rad parlamenta u ratnim uvjetima.
"Predlažem da nastavimo ovu plenarnu sjednicu. Dajte mi pravo kao predsjedavajućem da odredim vrijeme, mjesto i način glasanja na budućoj plenarnoj sjednici Vrhovne Rade Ukrajine", pozvao je Stefančuk.
Danas on objašnjava da je ova odluka trebala zakonski osigurati sposobnost Vrhovne Rade da funkcionira pod bilo kojim razvojem događaja, čak i ako bi Kijev bio opkoljen. I za ovu odluku glasalo je 300 zastupnika.
Sjednica je trajala oko 10 minuta. Stefančuk je zaključio riječima: "Dragi kolege, svi narodni zastupnici ostaju u Kijevu. Moramo biti spremni odmah se okupiti na određenom mjestu u određeno vrijeme i raditi za dobrobit ukrajinske države. Tko god ode, taj je izdajnik. Dragi kolege! Slava Ukrajini!"
"Nakon toga sam se s kolegama potpredsjednicima dogovorio da ćemo zasad ići svatko svojim putem. Ja ću ostati u Kijevu, netko će otići na jedno mjesto, netko na drugo, kako bismo osigurali buduće aktivnosti Vrhovne Rade Ukrajine", rekao je Stefančuk.
Također, prema njegovim riječima, administracija je pripremila mape za potpredsjednike - postojao je redoslijed djelovanja, što treba učiniti u slučaju fizičke eliminacije Stefančuka.
Nervozno jutro u uredu Zelenskog
Jutro 24. veljače u predsjednikovu uredu bilo je vrlo nervozno. Zapravo, gotovo da nije bilo stanke između dva radna dana. Dužnosnici su izašli iz ureda predsjednika oko jedan ujutro, a u četiri sata su se počeli vraćati. Ovako se predstojnik ureda Andrij Jermak prisjeća tog trenutka: "Došao sam kući oko 2 sata ujutro. Ali već nakon sat ili pol dobio sam informaciju od obavještajne službe i vojske o početku neprijateljstava. Stoga sam se brzo sabrao i već negdje oko 5 sati ujutro bio u uredu predsjednika."
"Dobio sam informaciju da su počele borbe na granici i da je počelo bombardiranje. Stoga sam odmah krenuo u ured. Kad sam stigao, predsjednik je već bio tamo", rekao je Jermak za Ukrajinsku pravdu.
Zelenski je još večer prije uvjeravao gospodarstvenike i cijelu državu da velike invazije neće biti, a sada se našao suočen s novom realnošću i velikom odgovornosti. Sada je trebalo osigurati da se nacija probudi, skupi svu snagu i izdrži udarac. A događaji od jutra 24. veljače pokazali su da je predsjednik bez pretjerivanja shvatio svoju povijesnu ulogu.
"Mislio sam samo na nas, na državu. Odmah sam otišao u ured, bio sam spreman i pribran. Nisam gubio vrijeme na razmišljanje - odmah smo se sastali, odmah se sastao vojni odbor. Bili smo spremni uzvratiti. U takvom trenutku najvažnije je donijeti odluku, a ne razmišljati o tome što će se dogoditi sutra", prisjetio se Zelenski tog jutra 24. veljače.
Bez obzira s kim razgovaramo iz civilnih vlasti ili vojske, gotovo svatko se sjeća kako ga je Zelenski poslao na konkretan zadatak. I to se nije ticalo samo najviših ukrajinskih dužnosnika. Zelenski je u jednom danu, 24. veljače, imao osam telefonskih razgovora sa svjetskim čelnicima na najvišoj razini: američki predsjednik Joe Biden, njemački kancelar Olaf Scholz, premijer Velike Britanije Boris Johnson, austrijski kancelar Karl Neghammer, predsjednik Turske Recep Tayyip Erdogan, švedska premijerka Magdalena Andersson, predsjednik Europskog vijeća Charles Michel i francuski predsjednik Emmanuel Macron.
Izvanredno stanje
U 6.42 ujutro 24. veljače Zelenski će Ukrajincima reći da se uvodi izvanredno stanje: "Rusija je izvršila napade na našu vojnu infrastrukturu i naše graničare. Eksplozije su se čule u mnogim gradovima Ukrajine. Uvodimo ratno stanje na cijelom teritoriju Ukrajine. Upravo sam razgovarao s predsjednikom Sjedinjenih Američkih Država Joeom Bidenom. Već su počeli pripremati međunarodnu podršku."
"Danas morate biti mirni, ostanite kod kuće ako je moguće. Radimo, radi vojska, radi cijeli sigurnosno-obrambeni sektor. Ja, Vijeće za nacionalnu sigurnost, kabinet ministara uvijek ćemo biti u kontaktu s vama. Uskoro ću se opet javiti", rekao je Zelenski.
Sat i pol kasnije Zelenski će održati riječ i snimiti novo obraćanje - posljednje u klasičnom odijelu. U sat i pol između ova dva videa, Zelenski je našao vremena za razgovore s još tri čelnika zapadnih zemalja, no očito je da neće ostati vremena za garderobu i brijanje.
Ministar teritorijalnog razvoja Oleksij Černišov probudio se 24. veljače zbog eksplozija ispred njegovog prozora. Oko 5 sati ujutro premijer Denis Šmihal obavijestio ga je da je invazija počela i da mora brzo na posao. Ali dok se Černišov pakirao i vozio u svoj ured u Kijevu, još nije znao da će za nekoliko sati biti na čelu potencijalne "vlade u egzilu" i misije evakuacije te "druge vlade" iz glavnog grada.
"U 11 sati održana je sjednica vlade koja se već temeljila na rezultatima sastanaka na kojima su sudjelovali predsjednik i premijer. Imam i zapisnik tog sastanka. Počinje jednom frazom: 'Rat je počeo. Invazija punog opsega.' Ovo su čuli svi ministri", opisuje Černišov.
Politički vrh zemlje donio je vrlo logičnu odluku da smanji rizike i ne izgubi kontrolu nad vlašću - podijelio je vladu na dva dijela. Prvi ostaje u Kijevu, a drugi bi, održavajući kvorum od 12 ministara, mogao nastaviti donositi odluke dok je na drugoj poziciji.
"Sasvim običan vlak"
Ministar infrastrukture Oleksandr Kubrakov primio je vijest o početku rata u svom uredu. Javili su mu se ravnatelji zračnih luka koji su blokirali piste u Harkivu, Hersonu, Zaporižji, Dnjipru te ravnatelj Ukraeroruha koji je zatvorio zračni prostor iznad Ukrajine u pola dva ujutro.
"Moj prvi zamjenik i ja sastali smo se u mojoj kancelariji i u neko doba jutra smo čuli takvu eksploziju da su se stakla zatresla. Mi u ministarstvu nemamo sklonište. Postoji mala soba za pet osoba, ne možete tamo smjestiti ljude. Zato smo odlučili ujutro sve prebaciti na sigurnija mjesta, negdje na zapad", rekao je Kubrakov.
"Nakon sastanka s premijerom krenuli smo u potragu za vlakom kojim bismo odvezli ministre, njihove obitelji i važne tajne dokumente. A okolo je bio rat, kaos. Skupljali smo ta dva vlaka od onoga što je bilo dostupno. Ali vlakovi nikako da krenu. Trebali su krenuti u 12 sati, ali nisu krenuli ni u 13 sati. Oko 14 sati krenuo je prvi. A Černišov uporno zove i pita što je s vlakom", dijeli svoja sjećanja ministar infrastrukture.
"To je bio sasvim običan vlak", prisjeća se Černišov: "Sklopljen je iz nekih rezervi. Nije imao oznake, čak su i vagoni bili različiti. Čak nije bio ni potpuno pun. Bili smo na putu duže nego što sam očekivao. Dan nije prošao bez kvarova. Zato smo se vozili 20 sati."
Dok su vlakovi vozili evakuirani dio vlade prema zapadu, život u onim ministarstvima koja su ostala u glavnom gradu prešao je u fazu koju Kubrakov sa smiješkom naziva "početkom nereda":
"Napravili smo zbrku: svi trče, nešto negdje prevoze, nešto uništavaju. U dvorištu su počeli paliti kojekakve tajne dokumente, koji se po protokolu moraju likvidirati. Jednom riječju, nered."
Prema Petru Porošenku, u nekim ministarstvima spaljivanje dokumenata počelo je čak i prije početka invazije: "Jedan od članova stranačkog vijeća koji živi nasuprot jednom ministarstvu nazvao me kasno navečer 23. veljače i pitao počinje li uskoro rat. Naime, tamo je već počelo uništavanje arhiva."
Oleksij Reznikov kaže da je prema sigurnosnom protokolu trebao otići u Hostomelj s ostalima iz ministarstva obrane na zaštićeno zapovjedno mjesto: "A Hostomelj je prvi upao u zasjedu. Da smo se zaista tamo premjestili, pola ministarstva bilo bi u zarobljeništvu. Zato smo se jednostavno raštrkali po raznim zgradama ministarstva obrane. Hvala Bogu, u Kijevu ih ima dovoljno."