SVOJEVREMENO je Institut za javne financije bio izračunao da je Hrvatska od 1992. do 2015. na restrukturiranje i sanaciju brodogradilišta potrošila oko 30 milijardi kuna. Vašeg novca. Najviše je utrošeno na spašavanje Brodosplita, oko 11 milijardi kuna, a na aktualni Uljanik 4,4 milijarde kuna. Drugim riječima, ako nas ima četiri milijuna, svaki građanin ove zemlje dao je oko 1000 eura za spašavanje brodogradilišta. Četveročlana obitelj - četiri tisuće eura. Rezultate znamo.
> HPB: Skrbnički računi u HPB-u, a ne Banka su dioničari Uljanika
> Uljanik: Ovo su ključne činjenice o našem poslovanju
Dakle, Uljanik je dobio milijarde, Uljanik je korisnik i državnih jamstava (zadnje jamstvo, od 96 milijuna eura, dobio je u siječnju ove godine), a sve skupa je aktivno nekih 660 milijuna eura državnih jamstava koja prijete sjesti državi na račun ako firma krene u stečaj. No Uljanik d.d. stoji toliko loše da nema ni za plaće. Za ovaj mjesec. Pa ni za naredni. I kako to u nas već ide, problem se pokušava riješiti na poznati način: ''Državo, daj novce!''
Ovaj put su uz HDZ, zanimljivo, stali i SDP i IDS. Svi oni traže neki politički put kojim bi se pitanje Uljanika rješavalo sredstvima poreznih obveznika. Radnici za to vrijeme idu u štrajk, mada su mali dioničari (dobrim dijelom, dakle, radnici i bivši radnici) vlasnici preko 46 % Uljanika.
Zanimljivo - dobar dio dionica Uljanika imaju sami radnici
Prema podacima od 30. travnja ove godine, nešto dionica Uljanika imaju i Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje (7,7 %) i Hrvatska poštanska banka (6,6 %), a najveći pojedinačni dioničar je Croatia osiguranje (9,3 %), no ponavljamo - mali dioničari imaju punih 46,6 % dionica pa ispada da će dioničari-radnici krenuti u štrajk protiv dioničara-vlasnika, dijelom istih ljudi.
Situacija je potpuno luda. Ulupane su milijarde kuna, firma je još uzimala državna jamstva (usput, koliko biste vi drugi bolje poslovali da vam država da jamstva?), firma je ugovarala nove brodove i firma je i dalje u teškim gubicima.
A politika - HDZ, SDP, IDS - jako se ustrčala da pitanje Uljanika sredi, tj. u firmu upumpa svjež novac. Naravno, ne osobni novac političara, nego naš, proračunski novac. Drugim riječima, od vašeg se poreza troši na nešto što proizvodi gubitke. Zašto biste to radili? Zašto bi država uzimala uspješnima da daje neuspješnima? Država novce ne treba davati nikome. Ako baš želi poticati neku industriju, neka nađe deset najboljih i potiče njih jer oni očito znaju bolje s novcem pa će proširiti poslove i zaposliti nove ljude! Uljaniku poslovanje očito ne ide - da ide, ne bi bio u gubicima.
Zašto uopće gubici?
Nismo dobili ni odgovor zašto su se gubici uopće pojavili i zašto su toliki. Ako je u pitanju cijena čelika - postoji cijeli niz financijskih instrumenata, uče se na MBA studiju, kojima se smanjuju i otklanjaju rizici promjene cijene sirovine. Ako su brodovi ugovoreni ispod realne cijene - onda je to problem uprave koja ih je tako ugovorila. Svatko od nas neku robu ili uslugu može ponuditi ispod cijene pa onda vikati: ''Državo, pomozi!'' To nije poslovanje, to može svatko.
Sve to uostalom uopće ne bi trebala biti stvar države, osim u smislu da poslovanje svih firmi pomogne nižim porezima i učinkovitom državom. Ali država nema zašto novce poreznih obveznika ubacivati u jednu firmu. Ako Uljanik d.d. ima budućnost, neka lijepo odu u banku, pokažu planove svijetle i bogate budućnosti pa zatraže kredit, kao i svi drugi poduzetnici. No kako ovih dana, čini se, češće kampiraju kod raznih gradonačelnika i župana, valjda je i njima u Uljaniku jasno da im nešto nije dobro s izračunima profitabilnosti.
Što se tiče svih političara koji se sada, kao, zalažu za Uljanik, a u biti se zalažu za glasove, nema problema. Čujemo da među njima ima i dosta imućnih pa mogu dignuti kredite i hipoteke te svojim primjerom i svojom osobnom imovinom pomoći Uljaniku. Zar to ne bi bio najbolji potez? Lijepo tri gradonačelnika i dva župana pod hipoteku stave stan, novac daju u pomoć posrnuloj firmi, uz vjeru da će se taj novac vratiti fino oplođen kamatama? Lako je tuđe novce dijeliti!
Nitko se nije bunio kada je nestalo 100.000 radnih mjesta
Situacija s Uljanikom pokazuje još nešto. Ni vlast ni oporba nisu se uopće uzbuđivale kada je u realnom sektoru nestalo nekih 100.000 mjesta. No kada se potresi događaju u nekoj od tradicionalnih industrija, nekadašnjih giganata, onda se skače na sve strane. Naša politika ne razumije niti ima interesa za mikropoduzetnike i male poduzetnike, za one koji funkcioniraju na tržištu i bez izravnih veza s državom.
Interes postoji samo za firme debelo u zagrljaju države, od Agrokora do sada Uljanika. Za takve se ''mora'' naći rješenje, za takve se pišu posebni zakoni, za takve su tu milijarde kuna iz džepova hrvatskih građana. S jedne strane povećanim doprinosima žele uništiti male poduzetnike (čini se da će od ovog morati odustati, pobunili su se koalicijski partneri), s druge nije problem uliti milijarde vašeg novca, narodnog, u posrnule relikte. To je taj model. To je taj način razmišljanja. Postoje samo država, politika i od države kontrolirani biznisi, ništa izvan toga.
Ma kakva borba za radna mjesta, da su se išli boriti za radna mjesta još bi 2010., kada je kriza počela, ukinuli županije, 400 suvišnih gradova i općina te pola agencija! Ovo je borba za ostanak na vlasti, tako da se kontrolira sve i sva.
Ovako bi svaki poduzetnik mogao pitati novce od države
A vi, radnici Uljanika, vi ste glavni suvlasnici firme, postavite upravu koju i kakvu želite, ugovarajte što i kako želite, ali preuzmite odgovornost za svoj rad. Ako brodogradnja ne ide (a u Europi općenito ne ide; većina nje je davno ugašena), onda se potrudite naći nešto novo. Nitko vas ne treba ometati, nitko vam ne treba smetati, ali nitko od nas drugih ne treba u obvezi plaćati za vaše gubitke. Do sada smo već platili poprilično.
Nađe li država neko političko rješenje koje uključuje proračunski novac, onda bi svaki poduzetnik koji se nađe u problemima isto tako trebao od države tražiti novac i državne garancije. I tužiti državu ako ih ne dobije jer Ustav kaže da svi poduzetnici na tržištu imaju jednak položaj.
Ukratko, država i dalje želi uzimati od ovih malo uspješnih kako bi dala neuspješnima. Za razliku od drugih država koje potiču upravo one djelatnosti u kojima su najbolje, mi potičemo djelatnosti koje već preko četvrt stoljeća uglavnom predstavljaju probleme i generiraju gubitke. I onda se čudimo kako su za nekoliko godina, eto, opet u problemima. Pa ponavljati istu stvar i očekivati različit rezultat definicija je ponašanja budale!
Gospodo političari, napokon prestanite bacati naše novce!
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala