IZGLED je uvijek zavaravao kada je u pitanju agresorski rat ruskog predsjednika Vladimira Putina u Ukrajini. Od početka su kapaciteti Rusije bili precijenjeni. I veličina njezine vojske i modernizacija koju je navodno prošla mnogim su promatračima ukazivali da će Rusija lako trijumfirati.
Ali od početka invazije, ruska vojska nije uspjela prilagoditi svoju strategiju i operativne ciljeve uvjetima i okolnostima bitke, za The Washington Post piše umirovljeni američki general mark Hertling, koji je tijekom intervencije u Iraku zapovijedao 1. oklopnom divizijom, a kasnije i svim američkim snagama u Europi.
U nastavku prenosimo njegovu analizu:
Danas, uoči prve obljetnice sukoba, izvještavanje o ratnim bitkama uglavnom se usredotočuje na borbe duž središnjeg i južnog fronta, oko gradova kao što su Bahmut i Vuhledar. Rusija je ostvarivala male dobitke uz veliku ljudsku cijenu po svoje snage oko prvog, a na drugom je gradu dala tisuće svojih vojnika u bescjenje. Ovo bi moglo izgledati kao rastući zastoj, ali to je, zapravo, težak i krvav obračun.
Pet faza rata
Rat je prošao kroz pet faza i kroz svaku su ukrajinske snage značajno nadmašile ruske, uvelike zbog vojne kulture prilagodljivosti. Ruske snage i dalje su sputane nedostatkom te iste kulture, kao i nedostatkom vodstva i inicijative.
Dok sam bio zapovjednik američkih snaga u Europi, nastavlja Hertling, upoznao sam ukrajinske lidere i vojnike tijekom raznih misija obuke i vidio kako ta kultura prilagodljivosti raste i razvija se. Također sam imao priliku pomno promatrati Rusiju kako "demonstrira" (ali ne i pravilno trenira ili obučava) svoje vojne sposobnosti u nekoliko navrata i često sam primjećivao duboku i sveprisutnu korupciju koja je zahvatila njezine oružane snage.
Dakle, prije nego što sam uopće saznao detalje Putinove strategije ili operativnih ciljeva njegove vojske, odmah sam znao da invazija neće dobro završiti za ruskog vođu. "Ukrajina će se boriti iznad svojih mogućnosti. I Rusija će se osramotiti", rekao sam kolegi prve noći rata.
Putin nikada nije službeno objavio svoje strateške ciljeve. Pokušao sam shvatiti što bi njegovi generali mogli učiniti. Činilo se da želi promjenu režima u Kijevu, uništenje ukrajinske vojske, pokoravanje ukrajinskog stanovništva, kontrolu nad lukama na Crnom i Azovskom moru (a možda i nad Moldavijom). Bilo je očito da Rusija nema dovoljno vojnika niti učinkovitost kombinirane uporabe naoružanja da postigne Putinove ambiciozne ratne ciljeve.
Još gore, Putinova vojska zanemarila je jedno od najvažnijih načela rata - jedinstvo zapovijedanja. Generali su planirali napad iz devet različitih smjerova napredovanja, ali nikada nisu uspjeli koordinirati velike pomorske i zračne snage u masovni napad.
Šest tjedana do propasti prve faze
Rat je počeo 24. veljače. Trebalo je oko šest tjedana da prva faza Putinove kampanje propadne.
Putin je 2. travnja bio prisiljen pokušati drugačijim pristupom. Premjestio je ruske snage na istok, dok je na čelo postavio nove generale. Ali malo je učinio da riješi štetu koju je vojsci nanio tako katastrofalan početak. Procjene se razlikuju, ali čini se da je do 40 posto ruskih borbenih jedinica na prvim linijama uništeno, da su desetkovane linije opskrbe te da je izostalo učinkovito vođenje. Putin je premjestio većinu svoje vojske na istok, a zatim je naredio da se vojska obnovi u nekoliko tjedana. Svaki general upoznat s fizičkim i psihološkim zahtjevima povezanim s reorganizacijom ovako ozbiljno degradirane sile rekao bi vam da ovo neće uspjeti.
Putin je 18. travnja pokrenuo novu ofenzivu na istoku, što je označilo početak druge faze rata. Nove strelice i krugovi iscrtani su na ruskim kartama, ali ruski generali i trupe na terenu i dalje su bili slabiji. Nije bilo smislene prilagodbe niti pokušaja da se iz ranijih neuspjeha izvuku teške lekcije. Pokrpane jedinice niskog morala bačene su u borbu s malo planiranja, lošim izviđanjem i neučinkovitim vodstvom na bojnom polju.
Ukrajina, s druge strane, nije bila samozadovoljna. Ukrajinski su generali brzo učili, a ukrajinski vojnici bili su inovativni i prilagodljivi. Ruske snage nastavile su trpjeti ogromne gubitke.
Impresivne akcije Ukrajine
Treća faza započela je u srpnju i trajala do rujna. Ukrajinska vojska prisilila je neprijatelja na povlačenje velikih razmjera na sjeveroistoku u Sumskoj i Harkivskoj oblasti, koristeći ograničene protunapade usmjerene na prave lokacije, potpomognute operativnom obmanom velikih razmjera na jugu.
Ukrajinske snage za specijalne operacije također su značajno pridonijele ovoj fazi, koristeći tajnost i disciplinirano operativno vođenje kako bi osigurale da se Rusija osramoti iza vlastitih linija. Veći dio ljeta Rusi su imali gubitke koji su daleko premašivali one pretrpljene tijekom katastrofalne faze 1 i 2.
Faza 4 započela je krajem rujna, kada je Putin najavio da će nekoliko djelomično okupiranih južnih regija Ukrajine biti anektirano. To je bilo popraćeno Putinovom naredbom da se mobilizira dodatnih 300.000 Rusa. Referendumi na okupiranim područjima, koji su se pripremali mjesecima, suočeni su s učinkovitom pobunom ukrajinskog stanovništva i teritorijalnih snaga te su više puta odgađani. A mobilizacija, iako uspješna u dovođenju ograničenog broja "svježih" ali nevoljnih vojnika na crtu bojišnice, još uvijek je trpjela iste nedostatke koji su karakterizirali ruske ratne napore od samog početka.
Mobilizacije su bile užurbane i improvizirane, novaci su bili slabo obučeni i opremljeni, a rusko vodstvo još uvijek je bilo manjkavo.
Nasuprot tome, akcije Ukrajine tijekom ovog razdoblja sastojale su se od impresivno koordinirane uporabe konvencionalnih snaga koje su uspješno uključile novopristiglo zapadno oružje, ponajviše precizno vođeno topništvo i rakete. Osim toga, ova je faza uključivala više ukrajinskih specijalnih operacija i kontinuiranu upotrebu teritorijalnih boraca otpora. Rusija je na sve to odgovorila bacanjem projektila na gusto naseljene ukrajinske gradove kako bi gađala kritičnu infrastrukturu i ukrajinske civile. Ratni zločini koje su počinili rusko vodstvo i ruske snage su se nastavili.
Peta faza
Od prosinca smo u petoj fazi ovog rata. Iako se front možda nije mnogo pomaknuo, bilo je značajnih borbi i velikih gubitaka na obje strane. Ovu fazu najbolje je shvatiti ne kao zastoj, već kao fazu u kojoj se Ukrajina bori da preživi ruski napad. Putin nastavlja svoju manjkavu mobilizaciju i šalje svježe topovsko meso na ukrajinske linije u jurišnim valovima.
Ukrajinski generali uravnotežili su ograničene ali kontinuirane protunapade s aktivnom obranom, a bili su istodobno prisiljeni dodijeliti oskudne sposobnosti protuzračne obrane za zaštitu civila. Ukrajinske snage također nastavljaju provoditi obavještajne operacije kako bi identificirale ciljeve koje će vjerojatno napasti u bliskoj budućnosti. To je delikatna ravnoteža za donositelje odluka u Kijevu. Pokušavaju održati obrambene linije dok obučavaju i opremaju svoje snage novonabavljenim, naprednim zapadnim materijalom koji će napraviti kvalitativnu razliku u nadolazećoj protuofenzivi.
Ukrajinske oružane snage izvanredno su se prilagodile u svakoj fazi ove borbe, učeći lekcije iz obuke koju su prošli tijekom prošlog desetljeća i iz ožiljaka zadobivenih na samom bojnom polju. A Rusija je više puta pokazala nesposobnost da učini isto.
Rusija će se i dalje teško mijenjati - jednostavno zato što ne može. Nacionalna vojska je sastavljena od domaćih ljudi, a nacionalna vojska odražava karakter i vrijednosti društva. Dok su oprema, doktrina, obuka i vodstvo važne kvalitete svake vojske, bit borbenih snaga proizlazi iz onoga što nacija predstavlja. Putinova autokratska kleptokracija za sada se ne može mjeriti s ukrajinskom agilnom demokracijom, zaključuje Mark Hertling.