Hrvatski put prema Europskoj uniji započeo je, danas neki zaboravljaju, Franjo Tuđman. Upravo je on već davne 1998. godine imenovao Ljerku Mintas Hodak našom prvom ministricom europskih integracija. Tuđman je cijelu stvar gledao politički, ekonomijom se nije bavio niti ga je nešto zanimala.
Europske integracije smatrao je prirodnim okruženjem Hrvatske nasuprot južnoslavenskom udruživanju i tu je bio u pravu. Hrvatska je danas toliko udaljena od Srbije, politički, ekonomski i na druge načine, da je teško povjerovati da smo veći dio prošlog stoljeća bili u zajedničkoj državi.
Priču znamo, početak pregovora, zastoj, ponovni pregovori i napokon prije deset godina ulazak u Europsku uniju. Postojalo je još neko vrijeme ograničenje kretanja radne snage, ali su i sva ta ograničenja pala nakon maksimalnih sedam godina.
Od početka ove godine smo i u Schengenskom prostoru i eurozoni, dakle prilično ekskluzivnom klubu potpuno integriranih država. Europska unija nam je donijela ogromne prednosti, no zanimljivo da su mnogima trebale godine za shvaćanje nekih prilično očitih promjena, dok druge i dalje nisu shvatili.
Neshvaćanje činjenice da radnik može otići bilo gdje kada god želi
Europska unija se temelji na četiri temeljne slobode: slobodi kretanja roba, slobodi kretanja ljudi, slobodi pružanja usluga te slobodi kretanja kapitala.
Kao prvo, bili smo svjedoci zadnjih godina potpunog nesnalaženja poslodavaca oko jednostavnog pojma – slobode kretanja ljudi. Danas radite u Hrvatskoj, sutra možete bez ikakvih radnih dozvola, licenci, kvota, raditi u Njemačkoj. Istina, neke poslove ćete teško obavljati bez vrhunskog znanja jezika, ali mnoge možete obavljati i bez toga, na engleskome ili ne baš savršenom njemačkom.
Nevjerojatno, ali hrvatski poslodavci su do kraja prijetili onima: „Ako nećeš, ima tko hoće“, „Ako nećeš, ima 100 takvih koji samo čekaju“ i sličnim frazama koje smo svi koji smo ikada bili radnici u ovoj zemlji čuli, sve dok nije nestalo radnika. Gazde uopće nisu bili svjesni činjenice da će im konobari, kuhari, limari, krovopokrivači, keramičari i desetine drugih zanimanja jednostavno otići.
Radnika, posebno zanatskih, treba svugdje, u kuhinji ili na baušteli ionako nikoga nije briga što nemate pojma njemačku gramatiku. znate raditi i plaćat će vas. Radnike u Hrvatskoj nitko nije ni pokušao zaustaviti! Niti su firme imale planove kako zadržati radnike, niti je država smanjila porezno opterećenje na plaće.
Nitko se u nas nije borio za radnike
Dobar dio poslodavaca ne da nije htio zadržati radnike, nego nije ni htio prihvatiti da radnici danas mogu birati gdje će raditi, od Portugala do Švedske. Njima se ta ideja slobode kretanja radnika nije svidjela, pa su je eto odučili ignorirati. Sjećamo se dobro vike i kukanja kako nema sezonaca po otocima, doslovno „nema Slavonaca“.
A ti isti poslodavci nisu htjeli ni čuti za jednostavnu računicu. Nekome iz Slavonije je brže i jednostavnije (ako kupi kartu za vrijeme) doći avionom u veći dio Europe nego autobusom i trajektom na Hvar. Pri čemu u pola Europe dobije dvostruko ili trostruko veću plaću i obično bolji smještaj nego sezonci kod nas.
Zanimljivo, nije se prilagodila ni država. Toliko je slabo plaćala svoje službenike, posebno one srednje stručne spreme, ljude koji operativno rade posao u državnoj i javnoj službi. Sada je nastala panika, jer nedostatak službenika od policajaca do medicinskih sestara prijeti nefunkcionalnošću temeljnih sustava. Kao da se to nije moglo predvidjeti. Uz ovaj rast cijena svega, pa i nekretnina, nitko više ne može priuštiti rad za 700-800 eura.
Trgovci su fino zarađivali dok nismo počeli izravno uspoređivati cijene
Shvatili smo jako brzo ove godine da nas mnogi trgovci drže naivcima, hrpa proizvoda koji se prodaju u cijeloj Europi su u nas bitno skuplji. Razlika je veća nego što je može opravdati razlika u PDV-u. Kako su marke globalne, možemo usporediti isti sir, isti maslac, isti jogurt i razlike su jasne - plaćamo puno toga skuplje.
Istina, moglo se i prije usporediti, preračunati tečaj, ali to jednostavno nismo činili. Sada više ne mogu tako pretjerivati. Ne razlika samo u hrani. Usporedite elektroniku ili odjeću iz hrvatskih i stranih web-trgovina. Strane trgovine, od kojih neke uredno imaju i web na hrvatskome, znaju imati i 20-30% niže cijene istih proizvoda. Napominjem da, prema EU propisima, kada naručite uredno platite i hrvatski PDV, dakle netko je na svima nama lijepo zarađivao. Srećom, sada možemo naručivati bilo gdje iz Europske unije.
Uvođenje eura nije samo nas osvijestilo koliko što košta, osvijestilo je i strance. Kako većina stranaca u nas ima euro i kod kuće, sada im je lako uspoređivati cijene, od kave do smještaja. Naše napuhane sezonske cijene im se nisu svidjele. S pravom.
Iznenadilo je i lopove
Europska unija nam je donijela mogućnost financiranja iz europskih fondova i tu mogućnost uvelike koristimo i trebamo je koristiti. No za razliku od domaćih tijela progona, Ured europskog javnog tužitelja je uvelike osjetljiviji na trošenje javnog novca. Za stvari koje su u nas bile uobičajene i normalne u najgoru ruku dobili biste kakvu nevinu packu Državne revizije, a europski tužitelj hapsi.
Mnogi su se zadnjih godina u Hrvatskoj našli u čudu kada im je došla ekipa s nalogom jer su radili upravo ono što su u nas u par desetljeća naučili raditi bez posljedica. No Europska unija malo bolje pazi svoje novce.
Europska unija je unaprijedila Hrvatsku
Ukratko, neke aspekte ulaska u Uniju smo previdjeli. Iznenadilo nas. Neke stvari su iznenadile poslodavce, neke građane, neke državu, a čak se ni lopovi nisu baš snašli. No, sve zajedno, Europska unija nas je učinila boljom. Ne samo da slobodno putujemo i imamo više izbora, ne samo da su plaće veće i radnika se više cijeni, nego je i većina dobrih promjena u Hrvatskoj u zadnjih desetak godina došla upravo zbog Europske unije.
Nije naravno ni Unija savršena, zna biti spora, birokratizirana, bez osjećaja za bitno, no to je naša europska kuća i u ovih deset godina pokazali smo kako tu kao narod i kao država pripadamo. Neka vam je sretna ova deseta godišnjica ulaska i pola godine zajedničke valute u Europi u kojoj putujemo bez graničnih kontrola.