Trgovina robovima bila je lukrativan način zarade otkako je otkriven Novi svijet. On je značio kolonije, skupinu malih nastambi, poglavito na zapadnim obalama Atlantika, za koje su trebale ogromne financije i resursi da bi uopće opstale. U nedostatku radne snage španjolski i portugalski kolonisti, a kasnije i ostali iz Europe počeli su prevažati crno stanovništvo iz zapadne Afrike u Amerike. U drugoj polovici 18. stoljeća englesko društvo je u sve većoj mjeri gledalo na ropstvo sa zgražanjem. Posljedica toga bio je zakon o zabrani ropstva koji je stupio na snagu na današnji dan 1834. godine.
Stvaranje institucije ropstva
Prve robove u Novi svijet dovukli su španjolski i portugalski kolonisti. Njihovo osvajanje Južne i Srednje Amerike rezultiralo je novim trgovačkim rutama. Iz Europe su dovodili konje, krave, ovce, svinje i koze, kao i pšenicu, ječam, rižu, kavu, jabuke, citrusno voće i grožđe.
Međutim, posebno je profitabilna bila trgovina šećerom u Srednjoj Americi. Šećernu trsku doveli su Španjolci na karipsko područje već u 15. stoljeću. Trska je zahtijevala intenzivan rad da bi se posadila, brala, prerađivala i skladištila. Kako nije bilo isplativo plaćati domaće radnike, počelo se uvoziti robove iz Afrike. Lovci na robove hvatali bi ljude u unutrašnjosti Afrike te bi ih prodavali u portugalskim lukama, a brodovi bi dalje išli za Novi svijet, gdje bi robovi radili u nehumanim uvjetima.
Treba napomenuti da je prijevoz do Amerike bio posebno nehuman. Robove bi potrpali u donji dio palube te ih vezali za podove. Često bi bili poslagani kao srdele, a mnogi su se ugušili u vlastitom izmetu. Ostali su umrli od bolesti. Ako bi pola robova preživjelo put, to bi se smatralo velikim uspjehom.
Trgovinu robljem kasnije su preuzeli Britanci, Nizozemci i Francuzi. Oni su ionako preuzeli većinu trgovine u 17. i 18. stoljeću, pa tako i transport crnog stanovništva. Englezi su robove koristili kako bi požurili razvoj svojih kolonija. Radili su na velikim plantažama duhana i pamuka, što se u SAD-u nastavilo prakticirati do kraja Građanskog rata 1865. godine.
Postepeno ukidanje u Velikoj Britaniji
Nakon što je 1807. godine donesen prvi zakon o ropstvu, koji je zabranio trgovinu robljem, ali nije ukinuo ropstvo kao instituciju, javnost je sve više pritiskala Veliku Britaniju da ode korak dalje. Međutim, tada je Europa postala kontinent kaosa zbog Napoleonovih ratova, stoga britanska vlada nije imala financijski plan kako izvesti ukinuće ropstva.
Nakon što se stanje smirilo 1815. godine, pitanje ropstva opet je dovedeno na dnevni red. Uvedeni su mali amandmani na zakone kojima se ograničavao broj robova ili vrijeme koliko je netko mogao posjedovati robove. Zakon iz 1834. službeno je ukinuo ropstvo kao instituciju na području Britanskog Carstva.
Vlada je taj zakon skupo platila. Svakom vlasniku robova platila je određenu svotu nakon 1834. godine. Prema procjeni, to bi danas koštalo sedamnaest milijardi funta. Vlada je digla kredit koji je otplaćivala do kraja 19. stoljeća.
Zanimljivo je da u zakonu stoji da je ropstvo ukinuto na području Britanskog Carstva uz iznimke Cejlona (Šri Lanke), otoka Sv. Helene na Karibima te na područjima pod vlašću Istočnoindijske kompanije. Ove regije imale su složenu pravnu politiku, pa je u njima ropstvo ukinuto kasnije premda je sasvim validno pretpostaviti da isto nije učinjeno na tim područjima zbog ekonomskih razloga.
Nakon Britanaca ropstvo su ukinuli Nizozemci pa SAD. Prije 1834. godine ropstvo je već bilo ukinuto ili djelomice ukinuto u skandinavskim zemljama, Francuskoj, Španjolskoj i Meksiku. Azijske zemlje uglavnom su ropstvo ukinule u 20. stoljeću, a Mauritanija ga je kriminalizirala tek 2007. godine.