Foto: FAH, Index
U HRVATSKOM parlamentu postoje dvije velike, više-manje stabilne, koalicije. Pregršt je tu stranaka. Zastupaju interese birača od skoro krajnjeg desnog pola pa do osrednje ljevice. U Saboru su zastupljene i nacionalne manjine te hrvatski državljani koji žive izvan domovine. Ukupno je 151 zastupnik izborio pravo da sljedeće četiri godine radi u najboljem interesu građana Republike Hrvatske. Posao im je da raspravljaju, čak i svađaju pri ocjeni zakona, proračuna, deklaracija. Sve je kako u demokraciji i treba biti. Lijevi protiv desnih, konzervativni protiv progresivaca, pametni protiv glupih. Podjele su jasne i odijelite, napisao bi Descartes.
Međutim, izvan tih podjela postoji i jedna čvrsta grupa zastupnika koja se ne zamara ideološkim podjelama. Složno je to bratstvo za kakvim, ako je suditi po rezultatima nekoliko izbornih ciklusa, traga dobar dio birača. Svojevrsni su treći put, političari koji se bez problema slože oko najvažnijih pitanja bez obzira na stranačku pripadnost. I oni će, ako treba, zagrmjeti jedni na druge kada se priča o nevažnim stvarima poput naknada rodiljama, energetskoj strategiji, obuzdavanju birokracije, olakšavanju ulaganja. Ali kada su zaista bitne stvari u pitanju složit će se bez problema.
Takvih je zastupnika ravno 65. S lijeve strane sabornice sjedi ih 30. Tu su najbrojniji zastupnici SDP-a, kako je i red jer su socijaldemokrati ipak najveća opozicijska stranka. No, ima i HNS-ovaca, IDS-ovaca, Laburista i HSU-ovaca.
S desna i u sredini sjede ostali. Iz HDZ-a ih je 19, iz Mosta 9, a ostatak čine troje manjinaca, HSS-ovac, pravaši, HDSSB-ovac, hrastaš i reformist.
Uhljebničko krilo
Ponavljamo, ukupno ih je 65, a kada pribrojimo još desetoro ministara koji pripadaju u isto društvo nedostajao bi im samo jedan zastupnik da imaju tanku natpolovičnu većinu. I bez toga najjača su grupacija u Saboru. Bezobrazno uhljebničko krilo.
Svima njima je zajedničko da su uz sasvim pristojnu plaću, dvostruko, trostruko ili čak četverostruko veću od većine zaposlenih, pružili ruku po još tri tisuće kuna koliko mogu dobiti jer žive 50 ili više kilometara od Zagreba. Tri tisuće kuna, od toga 2500 za najam stana i još 500 kuna za režije.
Sasvim pristojna svota uz plaće koje se kreću u rasponu od 12 do 16 tisuća kuna. Dodatak je otprilike jednak minimalnoj bruto plaći, onoj prije oporezivanja i izdvajanja doprinosa. Takvu plaću prima oko 60 tisuća zaposlenih u Hrvatskoj. A 65 zastupnika to prima kao džeparac, novac za stanovanje jer su prijavljeni 50 ili više kilometara od Zagreba.
Sinčić odbio naknadu
Na taj dodatak ima pravo i Ivan Vilibor Sinčić, jedini zastupnik Živog zida. No, on je novac odbio. Kaže da bi bilo nemoralno uzeti 3000 kuna uz više nego dobru plaću saborskog zastupnika. Što god mislili o Sinčiću i njegovoj političkoj platformi, u ovom slučaju je potpuno u pravu. Bez obzira što zastupnici po zakonu imaju pravo na taj novac potpuno je nemoralno uzeti ga. Sa svojom plaćom mogu unajmiti stan i to im ne bi predstavljalo preveliki udarac na džep. S ostatkom se da lijepo živjeti. Ako ne znaju kako, neka pitaju nekoga od 528 tisuća zaposlenih koji primaju plaću u rasponu od 3 do 5,5 tisuća kuna. I kada bi sami platili stan ostalo bi im barem dvostruko više nego što ovi uopće prime.
Da se velika koalicija političara koji stanuju, griju se, peru i kuhaju naš račun, odrekne tih tri tisuće kuna, država se ne bi oporavila. Naši problemi su nažalost puno veći. Pokazali bi, ipak, da su solidarni s narodom koji ih hrani i koji od njih očekuje da se barem pretvaraju da su mu predstavnici.
Možda tada Sabor ne bi bio najlošije ocijenjena politička institucija u Hrvatskoj. S ocjenama koje im iz mjeseca u mjesec narod daje ne bi mogli upisati ni lošiju strukovnu školu. I uporno odbijaju učiti.