VLADA je najavila donošenje novog zakona o ponašanju na internetu.
Po Zakonu o nedopuštenom ponašanju na internetu, a tako bi se on zvao, najviše bi nastradale osobe koje komentiraju na internetu. Sankcije bi u slučaju komentara koje se proglase nepoćudnima snosile i društvene mreže poput Facebooka, a po novom Zakonu o elektroničkim medijima koji se također planira donijeti, i mediji. Sve bi to moglo biti vrlo opasno za slobodu govora i mišljenja.
Što su najveći problemi najavljenog zakona, za Index objašnjava informatički stručnjak Lucijan Carić.
Čemu služi sloboda mišljenja ako se ne može izraziti?
Sloboda govora jedna je od temeljnih vrednota modernih demokratskih sustava. Mnoge žrtve položene su na oltaru demokracije kako bismo to pravo danas mogli uživati. U Sjedinjenim Američkim Državama pravo govora je neprikosnoveno. Vrhovni sud više puta je presudama održao to sveto pravo koje jamči Prvi amandman Ustava Sjedinjenih Država.
I u Hrvatskoj imamo Ustav, a njegov članak 38. u prvom stavku kaže da se "jamči sloboda mišljenja i izražavanja mišljenja", nakon toga u drugom stavku određuje se da ta sloboda, među ostalim, obuhvaća i slobodu govora. E, sada treba postaviti retoričko pitanje: čemu služi sloboda mišljenja, ako to mišljenje ne možete i izraziti?
Iako ustavna prava imaju i određena ograničenja - u pravilu ograničena su pravima drugih - ta ograničenja trebala bi biti iznimka, a ne pravilo. Ako imate neko pravo, a ono ima ključna ograničenja ili je tih ograničenja bezbroj, vrlo je upitno imate li to pravo.
Ono što je napravio Ivan Đakić je grozno i neprihvatljivo, ali spektakularno privođenje u lisicama je još gore
Ustav također, u drugom stavku članka 14., određuje da su pred zakonom svi jednaki. No iz svakodnevne prakse jasno je da primjena te odredbe u Hrvatskoj podosta šepa, a pogotovo šepa kad je riječ o slobodi govora, odnosno navodne borbe protiv govora mržnje. Meni je grozno i neprihvatljivo to što je napravio Ivan Đakić, ali njega se proganja i spektakularno privodi u lisicama ne zbog toga što je rekao, nego zbog onoga što je mislio. U isto vrijeme još su gore i groznije izjave davali mnogi pripadnici političke i društvene "elite", ali se ne sjećam nijednog primjera ovakvog tretmana. Mislim da takvo postupanje ne može dopustiti nijedan normalan politički sustav 21. stoljeća.
Sada, kada se zbog ovog slučaja uzbunila javnost, vlada promptno nudi novi zakon, po svemu sudeći sklop zakonskih odredbi koji bi trebao riješiti pitanje govora mržnje, odnosno regulirati "nedopušteno" ponašanje na internetu.
Novi zakon o ponašanju na internetu će najviše pogoditi normalne ljude. Zašto ne primjenjuju postojeće zakone?
Jedna kod nas vrlo prisutna i izražena zabluda je ta da se promjenom propisa, donošenjem novih i "strožih" zakona te uvođenjem kompliciranih procedura i raznih obveza podnošenja brda izvještaja i formulara, može spriječiti ili ograničiti njihovo nepoštovanje. U konačnici, ti propisi najviše pogađaju one koji nastoje raditi pošteno, dok onima koji ih ionako ne poštuju ne uzrokuju nikakvo opterećenje ili trošak.
Poštovanje zakona nemoguće je osigurati njihovom promjenom, nego je to potrebno učiniti njihovom primjenom. Ali da bi se zakoni provodili, mora postojati nešto što se zove vladavina prava, ili drugačije kazano, treba postojati pravna država. Nažalost, u Hrvatskoj ne postoji vladavina prava, Hrvatska nije pravna država. Desetljećima se sustavno razvaljuju sve temeljne društvene institucije - pravosuđe, zdravstvo, školstvo, znanost, kultura - umjesto da se uhvati u koštac s problemom izgradnjom temeljnih sustava vrijednosti modernog i demokratskog društva. Neprestano se donose novi i novi zakoni koji jedino pridonose općoj pravnoj nesigurnosti i sveopćem rasulu pravnog sustava.
Ne može netko administrativno tijelo određivati tko krši Kazneni zakon, a još gore je svaljivanje odgovornosti na Facebook i medije
Osim toga, ovakva ideja ima problem s ustavnosti i zakonitosti jer ne može neko ad hoc administrativno tijelo određivati tko krši Kazneni zakon, a tko ne. O tome je li počinjeno neko kazneno djelo ili ne može odlučiti samo sud, a ne nekakva Orwellovska "komisija".
Još je tragičnije to da se pružatelje internetskih usluga poput Facebooka, Googlea, portala i elektroničkih medija želi pretvoriti u produženu ruku tog, nekog novog, Ministarstva istine. Lako je moguće pretpostaviti da bi suočeni s mogućim kaznama, tužbama i naknadama štete internetski mediji mogli potpuno onemogućiti ili drastično ograničiti mogućnost komentiranja i kreiranja sadržaja. Na YouTubeu, Facebooku i drugim servisima već je viđeno često maltretiranje i kažnjavanje onih koji to ne zaslužuju, dok stvarni nasilnici i kršitelji navodno definiranih pravila prolaze nekažnjeno.
Pokazuje se i to da takvim postupanjem država osigurava Pilatovsko pranje ruku ne samo od moguće "nepopularnih" presuda, nego i od odgovornosti. Servisi poput Facebooka nisu javni mediji i ne podliježu istim pravilima. Oni su privatne prćije u kojima ste prihvatili njihova interna pravila. Pri primjeni tih vlastitih pravila poslovna politika dolazi prije svega ostaloga, pa tako i prije ustavnih vrijednosti i zakonskih normi. Kad vam blokiraju neki benigan komentar zato što ga je netko prijavio kao govor mržnje i onda vam nakon više takvih lažnih prijava ugase profil i de facto vam oduzmu slobodu govora, država će nonšalantno reći da to s njom nema veze, jer je taj servis previše revno postupao i loše tumačio zakonske odredbe. No kako taj servis primarno primjenjuje vlastita pravila, a ne zakone, vi se morate "dogovoriti" s njima i država s tim nema nikakve veze. Tako će vuk pojesti magare, a vi ćete se u konačnici blejeći moći žaliti upravi vodovoda.
Rezultat svega će biti da vas neće blokirati i kažnjavati za ono što ste rekli, nego za ono što ste mislili
A rezultat će biti taj da vas neće blokirati i kažnjavati za ono što ste rekli, nego za ono što ste mislili, sve u naporu da se ljude natjera na autocenzuru i šutnju, upravo ono što smo imali u bivšoj Jugoslaviji. Je li potrebna kvalitetnija i suvremenija regulativa? Svakako. U mnogim stvarima legislativa jako šepa za tehnologijom, ali legislativa mora biti minimalna, stručna, odgovorna i takva da određuje opća pravila, a ne da pokušava ukalupiti svaku sitnicu.
Zato smatram da je ovaj prijedlog katastrofalan jer ljudi koji o njemu govore ne razumiju tehnologiju i od privatnih tvrtki i medija žele napraviti automatizirane paradržavne cenzore. Strah političara od novih interaktivnih oblika masovne, decentralizirane i neregulirane komunikacije na internetu je opravdan jer se radi o medijima nad kojima ne mogu provoditi klasični oblik političke kontrole i koji neće ljubiti bika među rogove. Jasno je da je velik strah od gubitka tog političarima "prirodnog" monopola na istinu. No problem nepoćudnih ili zlih misli ne možete riješiti zabranom govora. Ljudi neće početi misliti drugačije samo zato što im je zabranjeno govoriti. Totalitarni sustavi su pali jer iako su mogli ljude strpati u zatvor, nisu im mogli narediti što da misle. I što je najgore, primjenom takvog zakona upravo će razni negativci i ekstremisti ispasti žrtve u vlastitim očima i očima svojih poklonika, a to će to samo pomoći širenju njihovih ideja i utjecaja.
Cijela ideja je pogrešna i zbog tehnologije
Cijela ideja je pogrešna i na tehnološkom nivou jer oni koji je zagovaraju ne poznaju moderne tehnologije, pa tako ni tehnologije kojima se prepoznaju i uklanjaju neželjeni sadržaji. Već imamo situaciju da su takve tehnologije neprecizne i često kažnjavaju nedužne jer nešto proglase nedopuštenim sadržajem, a da to u stvari uopće nije tako. Metodologije koje se koriste imaju postotak pogreške koji u nekim slučajevima može biti vrlo visok. Još je gore to da u slučaju pogreške korisnik nema nikakva prava na prigovor ili prigovor rješavaju automatizirani sustavi utemeljeni na istim ili sličnim algoritmima. Opet imamo apsurd da se političari kunu u moći tehnologije koju uopće ne poznaju, samo zato što internetske tvrtke "puno zarađuju" pa onda imaju novac za rješavanje i tog problema. Pravo je čudo da nijedan političar nije prozvao farmaceutske tvrtke jer još nisu našle lijek za rak (u stvarnosti nemaju lijek čak ni za običnu gripu), a eto, imaju sav novac ovog svijeta.
Tragično je da ovakve zakonodavne ideje i inicijative dolaze iz Europske unije koja svoje brojne probleme pokušava riješiti sve širom i većom regulativom, pri čemu se posebno ističe borba protiv raznih nepoćudnih oblika govora, u koji ulazi govor mržnje, ali i takozvane lažne vijesti. Pritom naravno objektivnu istinu utvrđuje upravo ta ista Europska unija, odnosno njene eminentne članice ili visoki dužnosnici, često bez ikakvog izbornog legitimiteta. Tako svako mišljenje i stav protiv općeprihvaćenih stavova Unije postaju demagogija i populizam, a po novome i fake news. Suludo je ako Europska unija misli da će gušenjem slobode govora riješiti sve veći broj dubokih i strukturalnih problema s kojima se suočava.
Što se Hrvatske tiče, nijedan zakon i nijedna tehnologija ne može riješiti ono što je u ovoj zemlji desetljećima sustavno zatirano, a to je zdravo društvo, društvo pravne sigurnosti, jednakosti pred zakonom, društvo koje cijeni čast, poštenje i istinu, a ne temelji se na beščašću, korupciji i laži.