Kirurg Dragan Nikolić, voditelj Urgentnog centra Kliničkog centra Vojvodine, ispričao je za Blic kako je tekla akcija spašavanja ozlijeđenih u urušavanju nadstrešnice u Novom Sadu.
Kaže da se usprkos težini ozljeda nada da će pacijentima biti bolje te napominje da je jako važno da uz profesionalnost i vještinu medicinskog osoblja postoji i empatija, kako za pacijente tako i za njihove najbliže.
"Liječenje je intenzivno, nadamo se dobrom ishodu"
"Multidisciplinarni tim stalno je prisutan. Nažalost, volio bih da su oni bolje, ali životno su ugroženi. Liječenje je intenzivno, pratimo ih, ulažemo sav ljudski trud i nadamo se dobrom ishodu", rekao je Nikolić.
Komentirao je dan nesreće.
"Imali smo izuzetnu i pravovremenu informaciju što se događa na terenu. U jednom trenutku u Urgentni centar je došla rijeka ljudi iz KC-a Vojvodina. Ništa nismo pričali, ja sam znao da imam ogroman broj ljudi na raspolaganju. U svakom momentu smo znali što se događa. Ovo troje mladih ljudi je živo zahvaljujući dobroj organizaciji", rekao je Nikolić.
"Takve ozljede nismo vidjeli od rata", dodao je.
"Odlučio sam da obavimo amputaciju na licu mjesta"
"Mi smo uvijek spremni na najgori scenarij, da primijenimo sve svoje znanje da spasimo ljude. Mi smo dobili informaciju da su ljudi na terenu dobili informaciju da su došli do mlade ženske osobe, da je velik teret na ruci i ja sam odmah donio odluku da obavimo amputaciju na licu mjesta kako bismo je spasili iz ruševina", rekao je pa dodao:
"Uz sebe sam imao odličan tim velikog broja ljudi koji je bio spreman poći ne pitajući je li njihov život možda ugrožen ako odu tamo. Pitali su me kako ćemo amputirati ruku, ja sam rekao na bilo koji način, makar pod lokalnom anestezijom. Ljudi na terenu su uspjeli osloboditi tu ruku i mi smo odmah s djevojkom otišli u operacijsku salu."
"Trebaju nam empatija i želja za ljudskošću"
"Za nas je velik izazov da ove ljude spasimo. Prognostički, ti ljudi možda ne bi preživjeli, ali uz ovakav jedan trud nadam se dobrom ishodu bez obzira na prognoze", dodao je.
"Roditelji jedne pacijentice ne izlaze iz Urgentnog centra. Sestra me je pozvala da mi kaže da se otac jedne pacijentice ne odvaja od nje 24 sata. Ja sam je pitao je li mu spremljeno nešto, rekla mi je da odbija jesti. Mi smo svi sišli razgovarati s njim, sudjelovati u njegovoj patnji. To nam treba! Treba nam empatija. Treba nam želja za ljudskošću. S jedne strane je profesionalizam, s druge strane je ljudskost. Ono mora biti spojeno", zaključio je.