VIŠE od 30 godina nakon pada Berlinskog zida još uvijek postoje duboke socijalne i ekonomske razlike između Zapadne Njemačke (Federalna Republika Njemačka) i Istočne Njemačke (Njemačka Demokratska Republika).
Unatoč tome što je ubrzo nakon ujedinjenja počeo proces transfera ogromnih financijskih sredstava sa zapada na istok, što su kopirane institucije iz Zapadne Njemačke, što je glavni grad postao Berlin koji se nalazi na istoku - razlike opstaju. Osim razlika u visini plaća, brojnosti kompanija, nezaposlenosti i obrazovanju, postoji duboka politička podjela. To je političarima bilo jasno i prije, ali je ovim izborima za Europski parlament sasvim potvrđeno.
Rezultati izbora u Njemačkoj pokazuju granicu između nekadašnje Zapadne i Istočne Njemačke
Ako se pogleda karta Njemačke, onda je vidljiva podjela na Istočnu Njemačku, u kojoj je najviše glasova osvojila stranka Alternativa za Njemačku (AfD), i na Zapadnu Njemačku u kojoj su pobijedili Kršćansko-demokratska unija (CDU) i Kršćansko-socijalna unija (CSU).
U istočnom dijelu Njemačke, koji je prije ujedinjenja činio Njemačku Demokratsku Republiku (DDR), postoji nekoliko enklava u kojima su pobjednici CDU/CSU i Zeleni, ali je jasno kako je desni AfD najjača stranka u nekadašnjem socijalističkom dijelu Njemačke s prosječno 30 posto osvojenih glasova.
Razlika između istoka i zapada Njemačke nastala nakon Drugog svjetskog rata zbog razlike između uspjeha kapitalističkog i socijalističkog sustava
Generacije rođene nakon Drugog svjetskog rata navikle su da je zapad Njemačke bogatiji od istoka, ali to nije uvijek bilo tako, ili je bar razlika bila puno manja. Divergencija u razvoju i standardu, veliko razdvajanje, pojavljuje se kada su u dva dijela uvedeni različiti društveno-politički sustavi.
Iako je Njemačka Demokratska Republika (DDR) bila najbogatiji dio socijalističkog bloka, ispred samog SSSR-a po bogatstvu i industrijaliziranosti, zaostajanje za Zapadom je desetljećima postajalo sve očitije.
Gradnja Berlinskog zida, službeno od vlasti socijalističke Istočne Njemačke zvan "Antifašistički zaštitni bedem", jer mu je službena namjena bila da zaštiti građane istočne Njemačke od fašista, počela je 1961.
Do tada je već postalo jasno dovoljno velikom broju stanovnika socijalističke Istočne Njemačke da mogu očekivati bolju kvalitetu života u zapadnom Berlinu i Zapadnoj Njemačkoj. Masovne migracije ne samo Nijemaca nego i Mađara te Poljaka sa socijalističkog istoka na kapitalistički zapad trebalo je zaustaviti. Taj prijelaz je bio najlakši upravo u Berlinu, zbog čega je zid izgrađen.
Tijekom desetljeća se ekonomska razlika toliko povećavala da je 1991. BDP po stanovniku u Istočnoj Njemačkoj bio tek 40 posto BDP-a po stanovniku u Zapadnoj Njemačkoj. To je otprilike kao danas razlika između Njemačke i Hrvatske.
Solidarni porez kojim je Zapad subvencionirao Istok nije dovoljno smanjio razlike
Nakon ujedinjenja su uvedeni razni instrumenti "izravnanja", kojima se pokušala smanjiti nerazvijenost istoka Njemačke u odnosu na zapad. Čak je uveden novi porez stanovnicima nekadašnje Zapadne Njemačke, odmah 1991.
"Solidarni porez" je trebao biti privremen, ali je 1995. postao stalni porez kojim se financirala obnova infrastrukture u Istočnoj Njemačkoj. 2018. je tako prikupljeno dodatnih 18.9 milijardi eura poreznih prihoda. Od 2019. je umanjen, a od 2021. ga plaćaju samo pojedinci kojima je obračunati godišnji porez na dohodak veći od 17 tisuća eura.
Razlike su se smanjile, ali su još uvijek vidljive. Produktivnost i plaće u područjima koja su nekada bila dio Istočne Njemačke su u prosjeku 20 posto manji nego u područjima nekadašnje Zapadne Njemačke, 90 posto 500 najvećih kompanija iz Njemačke još ima sjedište na zapadu države, stope nezaposlenosti su veće, siromaštvo je raširenije.
Pojavile su se i demografske razlike. Na zapadu je veći postotak mladih, istok ima problema s iseljavanjem na zapad, imigranti rjeđe sele na istok.
Politički je istok Njemačke bio skloniji glasati za socijaliste (SDP) i ekstremnu ljevicu (Die Linke), primjerice na parlamentarnim izborima 2009. Iznimka je Saska, južni dio nekadašnje Istočne Njemačke, koja je bila uporište CDU-a na istoku sve do dolaska AfD-a, koji je svoj put prema "osvajanju" istoka počeo upravo iz te države, osvojivši većinu u njoj na parlamentarnim izborima 2017.
Novitet ovih izbora je - konzervativno lijeva stranka
AfD na ovim izborima nije iznenađenje, već godinama se tu stranku proziva kao ekstremno desnu. Ove godine iznenađenje dolazi s ljevice, u vidu stranke Bündnis Sahra Wagenknecht (BSW). Osnovana je početkom godine nakon što su parlamentarne zastupnice stranke Die Linke (Ljevica) Amira Mohamed Ali i Sahra Wagenknecht osnovale vlastitu stranku.
Razočarane modernom ljevicom, kritizirajući naglasak na politikama za borbu protiv seksističke, rasističke ili homofobne diskriminacije, a na štetu ekonomskih pitanja. Otvoreno propitkuje tzv. "zelene politike", zalaže se za smanjivanje imigracija, želi da Njemačka prestane slati vojnu pomoć Ukrajini.
Obje osnivačice imaju imigrantske korijene, Sahra kao kći imigranta iz Irana, a Amira kći imigranta iz Egipta. Iako se vodstvo stranke ne opredjeljuje ideološki po matrici lijevo-desno, okvirno se može okarakterizirati kao ekonomski lijevo (državni intervencionizam u ekonomiji, širenje socijalne države), a društveno desno (stav o imigracijama, zelenim politikama itd.).
Na optužbe da Njemačku žele pretvoriti u nekadašnju Istočnu Njemačku čelnica stranke Wagenknecht jednom je prilikom odgovorila da to nije istina i specificirala da se ekonomski zalaže za ordoliberalizam, kombinaciju jako slobodnog tržišta sa snažnim državnim socijalnim politikama. Ta ekonomska škola je zapravo i nastala u Njemačkoj tijekom 30-ih godina prošlog stoljeća.
Novi val promjene političke paradigme kreće iz Njemačke?
Njemačka je tradicionalno politički jako stabilna država, ali zadnjih nekoliko godina status quo se poremetio. Nastanak svojevrsne nove konzervativne ljevice oko stranke BSW, ekspanzija AfD-a, slabljenje stožerne stranke umjerene ljevice SPD-a i potpuni raspad donedavne stožerne stranke ekstremne ljevice Die Linke su tektonske promjene u inače pomalo dosadnoj politici ujedinjene Njemačke.
Njemačka diktira ekonomski tempo cijele EU, a s novim političkim promjenama bi mogla isto raditi na političkom planu. Slične promjene se događaju i u Francuskoj, Italiji, Nizozemskoj i drugim državama.