ZA Aleksandra Lukašenka sve se promijenilo u kolovozu 2020. godine. Nakon predsjedničkih izbora obilježenih političkim progonima, masovnim uhićenjima i izbornim prevarama, vlasti su proglasile njegovu uvjerljivu pobjedu. Deseci tisuća Bjelorusa su prosvjedovali, a vlasti su odgovorile brutalnom reakcijom koja je eskalirala u čistku civilnog društva.
Dok su zapadne sankcije stvarale pritisak na Bjelorusiju, Lukašenko se obratio Vladimiru Putinu za financijsku i političku podršku koja mu je bila potrebna da ostane na vlasti. Međutim, to je imalo svoju cijenu. Međunarodno izoliran i bez legitimiteta, Lukašenko se povezao s Kremljom i krenuo s jačanjem rusko-bjeloruske zajednice, piše The Beet.
Zatim je u veljači 2022. Moskva iskoristila bjeloruski teritorij kao polazište za invaziju na Ukrajinu. Osam mjeseci kasnije, Lukašenko još uvijek pokušava izbjeći izravno uplitanje u ruski rat - nauštrb suvereniteta Bjelorusije. "Republika Bjelorusija bila je i ostaje naš najbliži susjed, lojalan saveznik i pouzdan partner", rekao je Sergej Šojgu na sastanku ruskog i bjeloruskog ministarstva obrane 2. studenog.
Čitajući s papira, Šojgu je osudio povećanu prisutnost NATO-a u srednjoj i istočnoj Europi (što je izravan rezultat rata Rusije protiv Ukrajine), prikazujući to kao neposrednu prijetnju: "Naši saveznici također će biti napadnuti, posebno bratska Republika Bjelorusija. U ovim uvjetima ministarstvo obrane smatra osiguranje vojne sigurnosti unije prioritetnom zadaćom."
Tisuće vojnika u Bjelorusiji
Dva i pol tjedna ranije tisuće ruskih vojnika počele su pristizati u Bjelorusiju radi formiranja novih združenih snaga. Ova bjelorusko-ruska vojna skupina, koja je prije postojala samo na papiru, navodno je trebala braniti državnu zajednicu kojoj dvije zemlje formalno pripadaju. Prema zajedničkoj vojnoj doktrini saveza, napad na jednu članicu smatra se napadom na cijelu uniju.
To je potaknulo strahove da bi Moskva i Minsk mogli planirati ponovni napad na Ukrajinu sa sjevera. Izjave Aleksandra Lukašenka nisu nimalo ublažile zabrinutost. Optužio je Ukrajinu da planira udare na Bjelorusiju, dodavši: "Ako želite mir, morate se pripremiti za rat." Ubrzo nakon toga bjeloruski mediji izvijestili su da je Minsk započeo "tajnu mobilizaciju", što je Lukašenko kasnije demantirao.
Vojni analitičari tvrde da ruske i bjeloruske trupe vjerojatno neće pokrenuti takav napad. Lukašenkov režim igrao je dosad sporednu ulogu u ruskom ratu protiv Ukrajine, dopuštajući ruskim snagama da koriste Bjelorusiju kao uporište, ali nije slao bjeloruske postrojbe preko granice.
Po svemu sudeći, Lukašenko bi želio zadržati ovaj status quo. Ali konačna odluka o tome hoće li bjeloruske snage izvršiti invaziju na Ukrajinu vjerojatno će biti na Vladimiru Putinu, rekli su stručnjaci za The Beet. "Ako Putin odluči da želi bjeloruske trupe, mislim da Lukašenko neće moći reći ne. Ali u ovom trenutku, zbog čitavog niza političkih i vojnih razloga, to jednostavno nije neka velika prednost", rekla je analitičarka Katia Glod, suradnica Centra za analizu europske politike (CEPA).
Teret za Putina
Uvlačenje Bjelorusije u rat zapravo bi moglo biti teret za Putina, smatra Glod, a vojne bi koristi vjerojatno bile zanemarive. Bjeloruske oružane snage, koje trenutačno imaju manje od 50.000 aktivnih pripadnika i 290.000 rezervista, nemaju borbenog iskustva i imaju malo dobro obučenih vojnika.
Obrambeni analitičar Konrad Muzyka iz Rochan Consultinga opisao je na Twitteru bjeloruske oružane snage kao relativno slabe. Bjeloruska vojska, objasnio je Muzyka, uglavnom je mobilizacijska snaga koja bi trebala pozvati oko 20.000 ljudi da postigne punu mirnodopsku snagu.
Tu su i politički rizici mobilizacije za rat. "Lukašenko je zabrinut. On razumije da će biti negativnog učinka po njegov legitimitet i imidž ako bude uvučen u rat i ako bude žrtava", rekla je politička analitičarka Katsjarina Šmacina za The Beet.
Legitimnost autoritarnog vođe visi o niti od 2020. godine, kada su očito namješteni predsjednički izbori potaknuli prosvjede protiv režima diljem Bjelorusije. Lukašenkove snage sigurnosti nasilno su suzbile val prosvjeda, provodeći tisuće proizvoljnih uhićenja i mučeći stotine zatočenika. Usred nemira Lukašenko je otputovao u Moskvu, gdje je dobio političku i financijsku potporu od Putina te obećao jačanje veza s Rusijom. "Lukašenko ne bi preživio da nije bilo Putinove podrške. A cijena koju je platio bila je lojalnost", rekla je Šmacina.
Lukašenko bi mogao izgubiti i ono malo podrške koju ima
Mogućnost izravnog uključivanja u rat dovodi Lukašenka u opasnost da izgubi ono malo domaće podrške koja mu je preostala. Istraživanja javnog mnijenja Chatham Housea pokazuju da 30 posto Bjelorusa podržava "specijalnu vojnu operaciju" (kako Kremlj naziva invaziju), ali samo tri posto misli da bi se njihova zemlja trebala pridružiti ratu na strani Rusije. Štoviše, samo svaki peti ispitanik vjeruje da bi bjelorusko vojno osoblje pristalo aktivno sudjelovati u ratu protiv Ukrajine - jednak udio misli da bi bjeloruski vojnici odbili boriti se ili slijediti naredbe te da bi položili oružje.
Oporbena čelnica u egzilu, Svjatlana Cihanouskaja, koja se natjecala protiv Lukašenka na izborima 2020., također je ustvrdila da ni on ni rusko zapovjedništvo nisu uvjereni da će bjeloruski vojnici slijediti zapovijedi za invaziju na Ukrajinu.
Tatjana Kulakevič, asistentica na Sveučilištu Južne Floride, izrazila je slična stajališta. Pišući za The Monkey Cage sredinom rujna, ustvrdila je da mnogi ročnici koji čine bjelorusku vojsku dijele nezadovoljstvo javnosti Lukašenkovim režimom, dok su bjeloruske snage za specijalne operacije potrebne kod kuće za sprječavanje narodnih nemira.
"Lukašenko si ne može priuštiti da se odrekne ovih trupa jer one osiguravaju njegovu kontrolu", rekla je Kulakevič.
Oko 1500 bjeloruskih državljana navodno se bori na ukrajinskoj strani. Pukovnija Kastuś Kalinoŭski, nazvana po bjeloruskom revolucionaru koji je vodio ustanak protiv Ruskog Carstva u 19. stoljeću, najistaknutija je snaga među njima. Njihova deklarirana misija je "oslobađanje Bjelorusije kroz oslobađanje Ukrajine". Glod je sugerirala da ovi bjeloruski dobrovoljci možda kod Lukašenka izazivaju istinski strah od napada iz Ukrajine.
Paranoja
Činjenica da Rusija i dalje trpi poraze u Ukrajini vjerojatno pogoršava Lukašenkovu paranoju, dodala je Glod: "Vidio je da se Putin ne snalazi dobro na bojnom terenu. Mislim da sada shvaća da bi Rusija mogla izgubiti rat."
Prema Lukašenkovoj najavi, Regionalna grupacija snaga unije (kako je službeno nazvana) sastojat će se uglavnom od bjeloruskih trupa. Bjelorusko ministarstvo obrane kasnije je priopćilo da ruski angažman uključuje nešto manje od 9000 ljudi. Međutim, Muzyka je brzo istaknuo da se ruska komponenta združenih snaga sastoji od formacija koje su teško stradale u Ukrajini.
"Njihove borbene sposobnosti su, najblaže rečeno, upitne", napisao je Muzyka na Twitteru: "Dakle, nova grupacija bi se prvenstveno sastojala od bjeloruskih jedinica i ruskih rezervista. Lukašenko bi konačno mogao tvrditi da su sposobnosti bjeloruskih i ruskih jedinica jednake i vjerojatno bi bio u pravu."
Trenutačno ima malo naznaka da ova vojna formacija priprema neposredni napad na Ukrajinu, ali će Kijev vjerojatno držati u stanju pripravnosti. "Moramo se više usredotočiti na ono što još Lukašenko može učiniti i što je učinio", rekla je Glod. Ruske snage, podsjetila je, nastavile su s napadima projektilima i bespilotnim letjelicama iz Bjelorusije, a bjeloruski instruktori navodno obučavaju moskovske novake. "Sve su te stvari potencijalno opasnije od samog slanja trupa", rekla je Glod za The Beet.
Štoviše, aktiviranje Regionalne grupacije snaga ne sluti ništa dobro za Bjelorusiju. Prema političkom analitičaru Artjomu Šrajbmanu, ovo ukazuje na kontinuiranu eroziju bjeloruskog suvereniteta koja je započela 2020. i ubrzala se 2022. godine. "Ono što je bilo na papiru, sada postaje stvarnost. Istodobno je to pokazatelj da Lukašenko prepušta više suvereniteta Rusiji", složila se Glod.
Lukašenko grabi prema većoj intergaciji s Putinom
Doista, Lukašenkova Bjelorusija grabi prema još dubljoj gospodarskoj, političkoj i vojnoj integraciji s Rusijom. Sporazum potpisan 1999. nikad nije u potpunosti proveden i bio je predmet povremenih razgovora desetljećima. No pregovori su značajno napredovali nakon što je Putin podržao Lukašenka tijekom oporbenih prosvjeda u Bjelorusiji 2020.
U studenom 2021. Putin i Lukašenko potpisali su paket od 28 programa o nizu ekonomskih i regulatornih pitanja te odobrili ažuriranu vojnu doktrinu. Navodno su Moskva i Minsk ove godine realizirali gotovo polovicu tih programa. I nije samo aktiviranje Regionalne grupacije snaga ono što izaziva zabrinutost. Sporazum o poreznoj harmonizaciji, postignut u rujnu, također je izazvao kritike.
"Bjeloruski ekonomisti kažu da se time u biti prodaje porezni suverenitet za dvije kopjejke", rekla je Šmacina za The Beet.
Iako se Lukašenko u prošlosti opirao potpunoj integraciji, njegovo jače političko i ekonomsko oslanjanje na Rusiju znači da je njegova sposobnost oduprijeti se sada znatno smanjena, što znači da se može svesti na ono što Moskva želi.
"Potpuni gubitak suvereniteta Bjelorusije prije nije imao smisla za Rusiju. Zgodno je imati neovisnu državu u svom susjedstvu u kojoj imate puno utjecaja. Ali sada nemam jasan odgovor ili predviđanje", rekla je Šmacina.
Rat Rusije protiv Ukrajine samo čini stvari neizvjesnijima. Putin je dosljedno birao eskalaciju i čini se da sve više očajnički želi konsolidirati ruske dobitke, kao što se pokazalo moskovskom proglašenom aneksijom djelomično okupiranih ukrajinskih regija. U tom kontekstu teško je povjerovati da će Kremlj popustiti stisak nad Bjelorusijom, čak i ako rat drastično oslabi Rusiju.
"Ne slažem se s onim optimistima koji kažu da bi pobjeda Ukrajine značila oslobađanje Bjelorusije. Postoji puno sumornija perspektiva da Bjelorusija postane adut u pregovorima Ukrajine i Zapada s Rusijom", istaknula je Šmacina.